Nekako mi je posljednji dan škole datum kada počinje ljeto, bilo vrijeme prije toga saharske ili norveške topline .
I onda me uhvati blues.
Blues za ono malo vlastitog plavog neba nad plavo-zelenim morem. Samo na par dana. Samo da se malo bacim u vodicu, malo liznem slanu kožu, malo popijem kavicu s pogledom na svjetlucavu plavu vodu, malo osunčam bljedoliko namreškano tijelo...
Znam da je već karavana svih zagrebačkih i inih vlasnika nekretnina na moru krenula s potomcima i bebisiterima tipa baka servis, te će svi kafići s finim sjedalicama, oni s potrganim plastičnim stolcima, da ne spominjem navalu na dućane prehrambenih proizvoda biti prenapučeni.
Pretpostavljam da će moja želja minuti čim se ujutro oglasi budilica i bacim se nakon tjedan dana odmora od kancelarijskih prepucavanja, recesijske štednje i novih organizacijskih promjena u hrpu papira, što onih što me čekaju u ormaru, što onih virtualnih pristiglih tokom tjedna na službeni mail.
A kad si malo bolje razmislim - moj idealni odmor ne sastoji se od izležavanja na prenapučenoj plaži gdje čangrizave majke i vrištava deršćad dreći, preskakuje preko ručnika i sve u svemu radi nesnonu buku i gužvu.
Standard s brodicom, restoranima do kojih možeš doći samo vodenim putem, dubokim čistim morem i tišinom neću doseći za ovog života, pa o tome mogu samo sanjati. A onda je tako svejedno jer se nalazim na isušenom panonskom moru ili onom pravom. No, ja bih se ipak mjenjala za ono pravo. Damn.
Post je objavljen 17.06.2012. u 09:31 sati.