Gledam susjednu friško napuštenu kuću i nekako mi tužno. Posljednji vlasnici su prije jedno pet šest godina ušli (taman u ovo doba godine), oženili se, živjeli, rastali (klasična priča: mlađe je slađe), jedno godinu dana borili (oko nekretnine) tako da su obje živjeli zajedno, a zapravo nisu, pa je sve skupa bilo dosta bljak. Jedno unutra, drugo van, pa kasno u noć oboje unutra. No da...
Ne mogu reći da su bili dobri susjedi, no kako ih veći dio vremena nije bilo doma - moglo bi se reći da su bili zadovoljavajući. Osim poludivljeg psa, mrzovoljne susjede, još nekih sranja, no neću sada u detalje...
Uglavnom, žao mi je kad bilo čiji brak propadne. Sviđali mi se ljudi ili ne. Nekako mi je to uvijek pretužno. Pogotovo kad se muškarac otepe i veselo šetka s novom plavušom. Grrr...
No, kada mlada osoba umre, a za sobom ostavi troje dječice (najmlađi oko 7) onda je to još veća tragedija. Nažalost, jučer je popustila bolesti jedna moja prijateljica. A borila se. Jako. Nekoliko godina. Hrabro. Zbog sebe, zbog djece, zbog života...
Sada kada razmišljam o njezinom životu mislim si - imala je trenutaka kada je bilo para i veselja i život bez većih briga, bilo je trenutaka kad se stvar omakla kontroli, financije u kombinaciji sa bolešću pokopale svaku nadu u koliko toliko normalnu budućnost (najstari sin je prekinuo srednješkolsko obrazovanje zbog posla - ne znam detalje da li se stvar poboljšala i da li se mali vratio u školu). Jednom riječju - "sedam" gladnih godina...
I za kraj - odlazak majke. Prestrašno. Rest in Peace draga....
Post je objavljen 25.06.2012. u 17:36 sati.