Svi se u posljednje vrijeme tuže na jadno i teško djetinstvo, na teške dane koji su prethodili njihovim zvjezdanim trenucima i bla bla bla....

Ma dajte najte. Doduše, svaki sportaš ne postane milijune težak poznati svjetski prvak ili svjetski poznati nogometaš za kojeg se otimaju manekenke, niti svaki seoski pjevač postane poznata faca ovom dijelu balkanskog poluotoka.

Zašto bi mi, običan napačen narod koji živi od crkavice ili još gore - ne radi, ili radi pa ne dobije plaću ili radi za privatnika za sitnu paru ili... morao rezati žile što je neki xy pjevač imao krizu srednjih godina ili neka poznata pevaljka koja cijeli tjedan krmi do iza podneva, a za vikend malo skakuće i pjevuljka i zaradi za tu večer kao pošteni čovjek u cijeloj godini šljake s ustajanjem u šest ili ranije, a kakti je jadna - eto ona ne spava cijeli vikend, pa je njezina profesija taaako teška.

Što me to raspizdilo?

Kad odvojim pare i kupim neki od tih finih ženskih časopisa, punih lijepih cipela (u kojima ne bih mogla niti stajati), haljinica (koje ne znam gdje bih obukla, ako uopće rade u mom broju ), nakita i parfema koje nikad neću dobiti i sve u svemu jedne prekrasne bajke koja zamagljuje moj realni život pun minusa na računu i kredita u raznoraznim valutama, stvarno ne želim čitati o "jadnom" životu nekog od naših famoznih zvijezda koji ipak puno lakše dođu do svojeg standarda.

Onog kojeg ja, a bome ni vi vjerojatno nikada nećemo dostići.

No dobro, možda sam ipak malo pretjerala o svojoj situaciji.

No, kad te djeca ne slušaju, rade pizdarije, idu na popravne, mijenjaju fakultete kao čarape....

I kad odeš kolegi samo koji mjesec starijem od sebe na sprovod na kojem ga zazivaju u plaću dječica vrtićke dobi - e onda stvarno trebaš jednu dobru fairy tale da te oraspoloži.

Ili jednu ljutu. A malo je rano za alkohol.