Dragi moji,

Ja vam odo. U Šibenik.

Na par dana.

Nadam se samo:

- da će Mala paziti na svoje šećere

- da će baka dobro kuhati i paziti na svoju unučad

- da će Zver preživjeti sa dvoje maloljetnika (od kojih se jedno još uvijek boji Đure, a zapravo bi trebao biti njegov kućni ljubimac )

- da ću se dobro provesti, bez da se oblijem, pa da slijedeći dan bude - nikad više... (ni manje)

- da ću preživjeti i svoje vlastito predavanje (koje mislim da moram skratiti, ali još nisam isprobala konačnu verziju prezentacije)

- da....


Još uvijek nisam spremila ništa u kofer. Sutra ću...

Da se vratimo na staru prežvakanu temu zvanu "školske knjige"!

Kao prvo - na roditeljskom sastanku kod Nasljednika razrednik je svečano zatražio da djeca konačno imaju knjige. Jer on ne može raditi bez njih (barem svoj predmet). Pošto u tom trenutku JOŠ NISU stigle naše knjige, naručene 10.08. u lokalnoj knjižari (nisam se htjela zajebavati sa višesatnim čekanjem po pojedinačnim knjižarama - izdavačima u Metropoli) pokušala sam razredniku objasniti situaciju. Te sam nakon roditeljskog otišla direktno do knjižare. Jer se nisu javljali. A obećali su.

U međuvremenu smo podigli i tih famoznih nekoliko knjiga što smo naručili prije odlaska na more.

Evo nekoliko natuknica koje su me pri tome JAAKO razljutile:

- prošireno i izmjenjeno izdanje Matematike za 3.razred strukovnih škola je zapravo spoj stare knjige i zbirke zadataka - ovaj put u jednom komadu. I to vas košta punih 122 kune (za razliku od 50 kuna starog izdanja u antikvarijatu)

- knjiga pretencioznog naziva "Elektoenergetika", zapravo jedva tridesetak stranica teksta i nešto slikica koji djeluju više kao populistička literatura, a ne školski udžbenik stoji ravno 120 kuna! Plus još manja zbirka zadataka od tridesetak stranica (ako ne i manje) za famoznih 60 kuna! Nasljednik kad je vidio i čuo cijenu rekao je da mu to nisam trebala kupiti. Kvaka je kad naručiš unaprijed - ne znaš što ćeš dobiti i koja je cijena iste.

- radna bilježnica iz tehničke kulture za 7.osnovne ima cijenu od 89,79 kuna. Upucat ću nastavnika ako ju ne ispune od korica do korica!!

- kad sve zbrojim - od 500 i nešto kuna u prvoj turi obilaska antikvarijata + strani jezici iz Algoritma (engleski nam je "pojeo" skoro 300 kuna), 600 i nešto kuna za nove knjige i radne bilježnice za Malu (većinu knjiga dobili besplatno), 600 kuna za ovaj dio novih izdanja knjiga za Nasljednika - sve u svemu ta me škola koštala - koliko ono ako sve gore zbrojim - ah da skoro 2.000. Hmmm.... Da li sam mogla proći i gore?? Nažalost da. U cijenu nije uračunat put do Metropole (zwei puta).

To što su neki otišli i naručili ganz novi komplet knjiga (po manjim mjestima, osim od susjeda i poznanika nije bilo javnih razmjena i prodaja knjiga tj. ono malo što su neke škole organizirale bilo je prekasno - kad je već počela školska godina), bili su nažalost ljudi sa najnižim primanjima. A o famoznim besplatnim knjigama - nisam čula tko ih je uopće i gdje dobio.

Ima toga još. I dalje sam mišljenja da djeci treba priuštiti knjige i svu moguću literaturu za učenje. Do nastavnika je da ih nauči koristiti dotičnu literaturu i internetske portale sa stručnom literaturom. Problem je što dio našeg nastavničkog kadra je jednim korako u penziji i obično takvi nastavnici nisu u stanju pratiti napredak tehnologije i moderne načine predavanja i prijenosa znanja.

Dio mojeg kruga prijatelja se nije puno brinu oko svojih srednješkolaca. Klinci su se sami snašli posuđivanjem od starijih prijatelja ili su samoinicijativno proglasili da im knjige ni ne trebaju. Što je loše. Poslije, ako nešto ne bude kako treba (nedovoljne ocjene, popravni ispiti, pad na maturi) - svalit će krivnju na roditelje što ih nisu natjerali nabaviti školske udžbenike. Bad. Bad...

No, tko sam ja da sudim drugima??

Osobno mislim kako je puno toga - od izgleda, karaktera, sklonosti bolestima i ponašanje većim dijelom uvjetovano genetikom (no, gledano na širu familiju, a ne samo usko stablo dijete - roditelj), a onda tek onda na red dolazi sam odgoj i kulturno okruženje. Tako i sebe i svoje dijete gledam u tom kontekstu. Moje malo žensko dijete.

I moju majku u priči između mene kao kćeri i nje kao majke.

Karakter moje majke se ne bi promijenio u slučaju da su neke stvari bile drugačije posložene, ona bi bila i dalje jedna autoritativna osoba, ali bi dio energije potrošila na poslu, a ne kao domačica na ukućanima i kasnije - na sapunicama.

Doduše, ne mogu reći da sa njom nisam komunicirala. Dapače, razgovaralo se tu o svemu i svačemu. I ja sam njoj pričala sve moguće detalje mojeg djetinstva, osim onih najintimnijih. Bauk tema je bila ljubav, zaljubljivanje i poslije kad su došli dečki. Nije se to dolazilo u moju kuću. O tome se nije razgovaralo...

U određenom trenutku mojeg razvoja - a ja sam čitala lektiru, učila gimnazijsko gradivo, putovala po svijetu - došla sam u fazu da imam više znanja od svoje roditeljice i to mi je išlo na živce. Zapravo mi je išlo na živce njezino ne-znanje. Sada se više ne čudim što ljudi oko mene nemaju pojma o nekim osnovnim stvarima, bilo to vezano uz rad Otto-motora, funkciju krvožilnog sustava ili ponašanje divljih medvjeda...

Ponašanje moje majke, koje u nekim slučajevima nije bilo emotivno blisko, čak dapače samo je rezultiralo u jačanju mojeg karaktera. Ili je pak moj karakter bio dovoljno jak da preživi sve njezine pizdarije. A ne da ja friknem i završim na dječjoj psihijatriji. No, možda i mi sami neke obične životne situacije pamtimo kao "velike" i nama jaako bitne (tamo s nekih 13-14).

S druge strane, moja je baka bila udovica četvorice sinova (i jedne kćerke), obrtnica sa punom kućom šegrta i gore spomenutih muškića, pa ih je sve odhranila, postavila na noge i preživjela sve nedaće takve vrste života.

Nakon jučerašnje rasprave oko odlaska (na silu) u Zgb. kod sestrične i Malinog nerazumnog ponašanja i osjećaja da kao majka ne ispunjavam onu emotivnu stranu odnosa majka - kćer počela sam sumnjati da i ja radim iste greške u odnosu sa svojim ženskim djetetom.

Moja šogorica je svojoj djeci majka, ali istovremeno i prijateljica. Pa ponekad izgubi dosta vremena u objašnjavanju zašto nešto jedna 2 ili 3 godišnja djevojčica ne smije raditi. Nekako nisam sigurna da je taj pristup, u dobi kad su oni još mali dobar. No, vrijeme će pokazati tko je bio u pravu.

Svejedno, i dalje mi je gorak okus u ustima. Mala je bila jako mazno stvorenje do prvih znakova puberteta. Mazila sa s nama, a u konfliktnim situacijama je i na malo povišen ton počela roniti suze. Odnjednom, skoro preko noći ona se pretvorila u divlju mačkicu koja se ne da dotaknuti. I komunicira samo sa Facebook-om, svojim prijateljicama (tko zna gdje) preko kompa, mobitela. Mi ostali ukućani dođemo joj kao smetnja što ne može ili ne smije raditi neke stvari beskonačno dugo.

A da si nabavim mačku? Neku maznu...

I onaj divlji stvor zvan Larry (oliti po naški Đuro) grize, a imam osjećaj da me se na trenutke i boji. Mene se svi boje. Baš sam koma. Odoh na posao. I tamo me se boje. No, možda me cijene više od ovih mojih doma. Nitko nije prorok u svojoj kući.

Update: Mala je veselo otišla za Zg. Nakon što je ocu (skoro) izmamila suzu porukama polijepljenim po prozorima i sms-ovima, a bome je i meni bilo glupo spriječavati tako jaaku želju za druženjem sa sestričnom (trenutno su na nekom vježbanju - plesu ) pristala sam na njezin odlazak rodbini. Vratit će se autobusom.

Pa (ipak) sam ja jedna popustljiva majka , no da.

Anyway, pošto je Guzda na "ugljenu" (tj. otoku), doma smo samo Nasljednik i ja. I naravno Zver. Zvana Đuro.

I pošto nema dobrovoljaca, na Rudarkina nejaka leđa spala je odgovornost o igranju s malim tvorom (to su životinje koje moraju provesti dio dana izvan kaveza u igri, po mogućnosti sa ukućanima). Još koji dan i maziti ćemo se mi. Još je malo divlji, ali se voli poigrati sa vrećicama, lopticama, šlapama i sl. stvarima.

Da ste ga samo vidjeli kako pokušava uvući dječju kasu (ono čudo za igranje dućana) ispod kuhinjskih elemenata (btw koja je veća od otvora). Luuda kuća.

Znam da je very moderno biti mršavo zgodna. Osim onih Kućanica što su zapravo 30-neštogodišnje glumice što su žestokim vježbanjem, ne jedenjem i botox-om, uz nekoliko liftinga i skidanja sala doćerale svoja plastična tijela do nekog (njihovog) ideala ljepote, izgleda da se ta bolest širi i dalje.

Gledam posljednje fotografije Angeline Jolie - pa ta je žena živi kostur. Dal' je to od živaca, droge, mode ili hrpetine djece, ali je ona na kilaži ispod vreće cementa. Koma.

A nju sam oduvjek smatrala idealom ljepote!

Doduše, ona je tu "mršavu" fazu već imala u vrijeme kad se spetljala sa Pittom (osobno mi je premršava u onom njihovom zajedničkom filmu), ali nakon što je zatrudnila - malo se "pofutrala". Sad je opet očito zviznula. Šteta...

Pa onda princeza (ona neka ex novinarka) Letizia (od Španjolske) ili kako li se već zove. Ta isto izgleda grozno. A ako na slikama izgleda loše, u zbilji je stvar još gora.

Pa onda princeza Rania. Ta vam je iz Jordana. Bila je zgodna. Prezgodna. Sad je bolesno mršava. Prebolesno. Pa onda ona mala glumica-drogerašica Lindsey Lohgan. Pa....

Osim što mi se živo fućka što sve te dotične glumice aka princeze izgledaju komatozno, ne mogu ostati zatvorenih očiju na činjenicu da one utječu na živote naše djece. Pogotovo one ženske. Jer su male žene od 12-13-14 ili mrvicu više podložne poistovjećivanju sa dotičnim likovima iz show bizza...

A ako to slučajno krene u krivom smjeru...

Ps. Nakon što sam kratkim elaboratom objasnila roditeljima njihova prava kao predstavnika u Vijeću roditelja (to je više išlo razrednika nego njih jer sam njemu htjela dati do znanja da nas ima i načitanih), jednoglasno su me izabrali po treći (jubilarni) put na istu dužnost. Totalno razdragani da ne moraju nekoga između sebe. Jebiga. To mi nije bila namjera. Tak mi i treba kad imam dugi jezik.

Jučer su moji dečki drkanili ispred onog nekog glupavog filma o SF fajteru što sam sebe ubija ili kako već ide radnja na TV-u u dnevnom boravku, pa sam bila prisiljena sjediti za (tvrdim) stolom u "officu" oliti ku'jni..

Pa sam lagano surfala, te čekala i gledala "Privatnu praksu". Kako su dotični likovi u istim konfliktima već nekoliko epizoda, uz male varijacije na temu na jednoj stanci za epepe prebacila sam na prvi program. Oliti HTV1.

A tamo Hloverka napada dvojicu. Hmm..

Stvar je postala zanimljiva i ja sam pažljivo počela slušati gospodu Marinca i Horvata. Ovaj prvi je bivši predsjednik uprave (i nadzornog odbora prije ili poslije predsjednika uprave) Podravke, a drugi vlasnik i/ili direktor Fime (agencija za ulaganje novaca - mislim da je to najbolji opis) iz Varaždina, što i nije bitno za ovu priču. A sad malo o čemu su pričali.

Eterom i medijima kola afera oko pretakanja ("posuđivanja") hrpetine novaca (neki vele 100 neki i više milijuna kuna) iz Podravke - preko poduzeća SMS (to su vam oni što proizvode i prodaju maslinovo ulje, slane srdele i ostale takve pizdarijice u fino dizajniranim bočicama - prekrasan poslovni Cro poklon ) - preko Malte do Fime (netko je spominjao Kajmanske otoke, no to je laž) koja je kupila dionice Podravke (o je) - pa (navodno) natrag vratila lovu u Podravku.

S time da je ova druga u nizu (SMS) u financijskom dreku, pa je sve izbilo na vidjelo. Novinarsko. A oni pak vole krv. Jebiga.

Ili nam opet Vlada maže oči privatnim pretakanjem novca (što su i prva i druga i treća firma) da bi sakrila malverzacije u HEP-u, HŽ-u i ostalim državnim firmama koje su na državnim jaslama oliti skriva njihove gubitke koje direktno mi (i vi dragi moji porezni obveznici) financiramo. A nema smisla da se naljutimo na naše predrage političare. Zar ne?

No da, da se vratim na gornju aferu.

Osim što je dotični M. Horvat govorom i mimikom elokventnog, obrazovanog i veoma uglađenog ekonomskog stručnjaka - koji je lijepim riječima uspio ušutkakti i Hloverku i novinarku Jutarnjeg (sorry, ne znam joj ime, makar se i ona dobro držala - tj. vidi se da je ekonomski potkovana novinarka) kako bi objasnio svoj dio priče, bez obzira da li je priča "napuhana" ili stvarni mulj na kvadrat, svidio mi se i stav gospodina Marinca.

On je objasnio novinarkama kako zbog (vlastitih) etičkih i kodeksa ponašanja djelatnika Podravke nije želio iznositi svoje mišljenje do jučer tj. do dotične emisije.

Sve u svemu, kao što rekoh gore - bila to transparentna i od vladajućih blagoslovljena operacija "spašavajmo Hrvatsko" ili mulj na kvadrat (gdje su (neki) zaradili) oduševilo me slijedeće:

- oba dvojica su djelovali ozbiljno, relativno jednostavnim i uljudnim riječnikom su objašnjavali svoje stavove (eh političari, gdje ste )

- kao predsjednici / vlasnici dvaju poduzeća u privatnom vlasništu (nema političkih i "rođo rođo" veza) prikazali su svoje široko znanje ekonomista i gospodarstvenika (barem koliko ja mala mogu prosuditi), za razliku od mnogih predsjednika državnih poduzeća koji ne znaju zbrojiti dva i dva, ali su Rojsevi, Bandićevi ili Mesićevi kumovi i rođaci

- onaj kodekt ponašanja veoma me se dojmio (ne volim kad netko dobije otkaz ili ode, pa po svim novinama pljuje bivšeg si šefa kao tiranina i svinju i kretena - baš i da je istina - koja te plaća držala prije pa ti je bilo dobro, a sad )

- kad bi imali više političara (da ne spominjemo ministre) ovakvog kalibra - gdje bi nam bio kraj. Aj aj aj....

Kao prvo - dobro jutrooo.... (uf što mi fali Vicko u cik zore)

Potaknuta Snoopyshistinim postom o obljetnicama jučer sam se malkice bacila na kopanje po svojoj statistici.

Osim što pišem punih četiri i pol godine (prvi pročitani post bio je od Danijele Dvornik tj. od Opaljene), osim što sam napisala puuno postova (ovaj je 1100.) i udavila vas mnogim što privatnim što općedruštvenim pitanjima, zaintrigiralo me koji je post dobio famoznih 100 komentara.

Nekako mi je to bilo nemoguće...

I tako sam prošla sva svoja stanja ovog ljeta - od euforičnih, do onih nekih "kišnih" i "secesijskih" (ako je tko gledao novu reklamu od Tomato - tj. recesijskih), avanture na aerodromu u Ćilipima....

Nisam baš daleko stigla jer sam lagano čitkala svoje umotvorine.

I da, pičvajz vezan uz prošli službeni put - onaj u Dubrovnik se ponavlja. Više manje. Ovaj put bih se morala, nakon prezentacije u 5 popodne (zadnji dan skupa - čitaj: svima će biti pun qu predavanja ) teleportirati iz Šibenika u selo moje malo, jer drugo jutro Mala mora u Zg. na kontrolu u bolnicu. Malo su mi se stisnuli datumi.

Ne mogu se odlučiti da li ću za to biti sposobna. A tu su još i neke druge sitnice...

Ne mogu se odlučiti - da li mi je subotnje ili nedjeljno jutro ljepše.

Subotom se, obično dignemo ranije - negdje oko 8h i pijemo prvu kavu, dogovaramo planove (ako ih već nema za taj vikend), odlazimo pješke u centar na kavu sa frendovima, kupujemo kruh i ostalo što je već potrebno taj put...

Nedjeljom pak pokušavam ostati u krevetu mrvicu duže, malo se maziti (ne, ne vi perveznjaci, baš onako kako piše ), zadikrivati, pokušavati spavati...

Nedjeljom obično roštiljamo (pa nemam previše posla s kuhanjem), ili se nešto peče u pećnici, uz lagano krčkanje govedske juhice i sl.

Doduše, onaj vikend kad sam dežurna dižem se kao radnim danom i prvo odlazim na posao sve provjeriti. Ako je sreće, vraćam se još uvijek na vrijeme sa svježim kruhom na kavicu s Guzdom. Ako ne - e onda jebiga - ne. Onda se zasuču rukavi i radi, a usput se preko moba diktira što i kako sa ručkom. Da mi patuljci ne umru od gladi...

Volim i one vikende kada se pobjegne od kuće...

Sve u svemu, obično imam puno veće i nadobudnije planove što ću i kako ću neke stvari posvršavati za vikend, napisati neke tekstove, obrisati prašinu po svim zakutcima, oprati zavjese...

Onda ispadne da se u 5 sekundi, ma šta pet - tri dam nagovoriti na neku suludu opciju od sjedamo u auto i "skočimo" 100 - 200 - 300 km negdje na neku pizdariju, klopicu ili kupnju neke svinjarije....

A tek popodnevno spavanje..

No, sve je to život.Treba uživati u svakoj sitnici...

Update: Pošto je danas Ramazanski Bajram (oliti veliki svetak za Muslimane) voljela bih da se javi netko i da nam opiše stvarne osjećaje vas Muslimana. Bila je svojedobno jedna cura na blogu iz Sarajeva. Nažalost, nakon što se raspetljalo to s njezinom udajom - nema je više...

Ona nam je pisala o Muslimanima... I da, jako mi se sviđa knjiga "Djevojke iz Rijada". Čitali???

Iz nekog razloga ovaj donji post nije vidljiv na cool listi. Pa bacite pogled...

Upravo gledam Milijunaša nakon duugo duugo vremena.

Meni osobno to je jaako jaako dobar kviz, gdje, definitivno, osim sreće da čovjek ne dobije neko pitanje o kojem nema pojma, a nalazi se na nižem dijelu piramide (pa se čovjek obruka pred susjedima, kolegama i zlobnom familijom) ipak ima dosta i u samom znanju sudionika u kvizu.

I sam Tarik je euforičan i stvarno mislim da ne glumi kad je očaran što je ponovno u kvizu.

Oduvijek su me fascinirali ljudi sa nekim čudnim usko-specijaliziranim znanjem, kao jedna postarija profesorica (mislim iz Rijeke) koja je skoro pala na pitanju o "himni" Vatrenih (da se podsjetimo - Severinina "Trava zelena") - što je zapravo bilo nedugo nakon prvenstva, da se razumijemo, a mrtva hladna odgovorila na pitanju (za puno kuna) koji je Nobelovac, neki matematičar ili fizičar ujedno i protrčao na skijama preko Južnog pola - pa mislim .

Ajme meni, koja su pitanja... Pojma nemam.

A rado bih sudjelovala. I najveći gušt bi mi bio reći Tariku: "Ma znam odgovor. Da čito, hodo..."

To je onaj vic o Muji - Jel Mujo čit'o "Na Drini ćuprija"?

Prije par mjeseci gledala sam i bosansku inačicu na nekoj od njihovih programa (s obzirom na moje seosko okruženje, uglavnom imamo te istočnjačke, a ne zapadnjačke programe na lokalnoj kablovskoj). Kako su tek Bosanci neznalice (a sve neki doktori, ekonomisti, direktori ) A voditelji - onaj naš s Nove TV. Kako li mu je ime...

A tek "Milijunaš s ulice"... Wou film...

Imam dobru prijateljicu. Da ne velim - jaako dobru. Družimo se skoro svaki dan i stvarno dijelimo sve brige, probleme i veselja u našim životima.

No, kao svaki čovjek (krvav ispod kože) ona ne sluša moje savjete (doduše, vjerojatno se i ja oglušujem na njezine).

Ne bi tu bio neki veliki problem da žena nije samohrana majka, koja, uz Ex-a (nazovimo ga tako) koji i u svojim srednjim 40-ima razmišlja glavom 15-godišnjaka. Da ne velim onom doljnjom. I tako se ponaša.

Što znači da se ne možeš osloniti na njegov zdrav razum ozbiljnog muškarca koji bi morao plaćati redovitu alimentaciju ili u slučaju da je u nekim novčanim problemima - to lijepo raspravi i sa svojom Ex suprugom, da ne velim da ne može obećavati brda i doline djeci - teenagerima. Što radi redovito.

Jedna od cura je trenutno maturantica. Ne može se reći da je neki briljantni đak (uz popravni i hrpu instrukcija završila je treći razred), pa mislim da - realno gledano baš i nema neke uvjete za daljnje fakultetsko obrazovanje.

Drugo, s takvom financijskom situacijom u obitelji - a žive u teškim dugovima (stambeni kredit + nekoliko kredita za novi namještaj u tom dotičnom novom stanu) i - uz neku financijsku injekciju (njezine) majke od kojih par stotina do tisuću kuna tu i tamo (kad voda dođe do grla, a majka uspije od svojih usta otrgnuti nešto kuna za kćer i unuke) - mislim da nema šanse da iskešira još nekih, najmanje tri tisuće kuna za budućeg studenta u 70 kilometara (ili više, ako opcija ne bude Zg) udaljenoj Metropoli + sve troškove koje se vežu uz kvalitetnu ishranu studentice, ujedno dijabetičarke!

U cijeloj priči postavlja se slijedeće pitanje - zašto majka uopće daje lažnu nadu svojem djetetu po pitanju njezinog daljnjeg školovanja? Znam da smo mi roditelji više-manje slijepi, no oko nekih stvari treba biti ozbiljan! A to su prvenstveno svakodnevni financijski troškovi koje ne može zanemariti. I to punih 12 mjeseci u slijedećih 2-3-5 godina.

I mi ćemo dati šansku našem djetetu da studira. No, da je situacija (a nikad ne znaš što se može desiti za dvije godine) da financijski ne možemo pratiti i organizirati mu kvalitetan život u drugom gradu - llijepo ćemo s njim popričati i NE davati mu lažnu nadu.

Jer što ne ide - ne ide...

A priča je počela što je Ex (kod nas na kavi) izjavio da je za malu našao/dogovorio besplatan stan u Zg. a ja sam mu pokušala objasniti da to nije dovoljno i ako ne misli imati mjesečni priljev novaca - glupo je da uopće maloj obećava(ju) školovanje.

Da se vratim na početak priče - za koje baš i nema nekih trenutnih briljantnih rezultata u srednjoj koji bi obečavali čak i upis, a kamoli i nastavak...

Internetski svijet, a bome i onaj drugi bruji o pizdariji što se jučer desila na "Anteni" (zg radio postaja). Koma.

Sve je počelo jako banalno: u eter se vraća Milivoj Lulek (lik koji zivka okolo doktore, sindikaliste, prodavačice i smišlja spačke - legendarna mu je "točka" sa ljubljanskom mljekarom kad je tražio slovensku dozvolu da se okupa, pa ga je neki tip otfikario s time da je rekao da mu on kao Slovenac to zabranjuje ili kad je davio neku doktoricu kako mu je, sa njegovih 40 i kusur prvi put kako će se sexati, pa šta mu ona preporuča, u knjižari tražio knjigu Facebook i sl fore - čisto da ovi gastarbajteri i ostali što ne čuju Antenu imaju sliku o dotičnom) i sada će on i dotični jutarnji voditelji - Barbara Kolar i Ivan (ne znam mu prezime) ispuniti želju nekome. Odabrali su jednu ženu, sorry, zaboravih joj ime...

A dotična je zaželjela da se Milivoj javi njezinom mužu (koji ga o-bo-ža-va) koji se trenutno nalazi na službenom putu - i sad tu ona izdiktira njegovo ime i prezime, lokaciju, hotel i broj sobe - pa eto - neće biti većeg veselja slavljeniku. U daljem tekstu - Jebač.

I sad tu ne bi bilo priče da stvar nije tekla malo krivim vodama - računajte da je sve išlo direktno u eter u 7:10 jučer ujutro!

Lijepo su ovi s radija (na duploj liniji je bila i Zakonita) nazvali hotel, sobu i - dobili ženski glas. Provjerava Milivoj da li je na liniji to što mora biti - hotelska soba dotičnog gospodina. Da, da - veli ženski glas.

I mačka lijepo dozove "dragog" ispod tuša, te mu voditelji i Lulek čestitaju rođendan i sve nešto hm - grm...

A onda frajer pljune kako je eto tu na odmoru sa ženom, te se odmara (dušom i telom) - na što se Zakonita sa druge strane javlja i počne paljba...

Nakon što je žena, na rubu živčanog sloma poklopila slušalicu, dotični se uzjogunio voditeljima da se nada da neće ići u eter jer eto, on ima ženu i djecu (ne baš tim redom).

Kad mu je, skoro pa speecless Barbara (to još nisam doživjela, but.. nikad ne reci nikad ) objasnila da je trenutno, sada i odmah u eteru - tip je je opsovao i poklopio.

Ovi u studiju su ostali zgranuti.

A ja ću to ovako komentirati:

Osim što - ne samo da je žena doznala da ju muž vara - doznala je i cijela Hrvatska jer dotični mail kola internetskim eterom, pa i oni koji nisu čuli - sada znaju i za Milivoja Luleka i za Jebača.

I mislim da se voditelji nisu snašli u presudnom trenutku (kada je mačka - Ljubavnica - potvrdila da su već dobili direktno sobu, a ne recimo recepciju hotela, da ne velim i prije toga) i možda nisu dorasli takvim situacijama. Naslušala sam se svojedobno Vicka i taj je znao "skliske" situacije na vrijeme upeglati. Ako se to ne zna - ne treba ni započinjati.

Toliko o Luleku.

I sve ostavlja užasno gorak okus u ustima.

Ps. Namjerno nisam stavila link na točni audio zapis. Lako ćete ga naći na Internetu, ako već nije u vašem Mail box-u.

Update: Još ću malo objasniti svoje stajalište zašto mislim da nije namješteno (što vjerojatno pokušava pogurati vlasnik radio - postaje da mu ne dođe sudska optužba za vrat!): u ovo vrijeme mobitela ljudi su zaboravili na fiksni telefon. I da, naravno da se Ljubavnica ne bi javila na Jebačev mobitel, ali na fiksni?? Zazmislite!! Zvoni i vi bez razmišljanja dižete slušalicu... koja bi vas supruga - suprug - dečko - cura zvala na fiksni telefon u hotelu???

Danas na poslu bilo je opako.

I to sve zato što smo imali posla sa vidno alkoholiziranim kolegom. Ujedno i zamjenikom poslovođe (jerbo je poslovođa odsutan). A dotični već do gableca nije mogao stajati na nogama. Jedva se ljuljati.

Nekako su ga kolege uvjerile da NE smije voziti službeni auto, nisu ga htjele uvjeriti da takav MOŽE i MORA doma, a ne slikati se po preduzeću (što me jako razljutilo) i što ga nisu "ribale" (što je doduše blesava odluka s obzirom na njegovo stanje). To ću ja odraditi sutra.

Ako mi ovi prvi dozvole.

Jer, muški kakvi već jesu svakog pijanca znaju opravdati "On je dobar čovjek", "On to ne radi svaki dan"...

Svaki dan ne, ali je (dotični) imao jednu fazu od puuno više od jednog dana...

Da ne spominjem kako gubimo na autoritetu i kredibilitetu kada "gonjamo" radnike da se ne opijaju, a dozvoljavamo sebi i svojim poslovođama, tehničarima i ostalom uredskom osoblju isto.

I na kraju - kad sam im spominjala "težu povredu radne discipline" koja znači, ako se nešto (loše) desi i u ovim teškim vremenima definitivni otkaz - još su se uvrijedili na moje stavove i mišljenja. A osobno mislim da nema šanse da se neke stvari zataškaju jer su svi direktori pod velikim povećalom i nisam sigurna da su voljni rješavati stvari na starinski (jugo) način...

Tko izda - pizda.

U trenutku kad vam (igrom slučaja) ostanu ograničena sredstva plaćanja postanete svjesni svake potrošene kune.

Mislim da bi svi mi trebali odlaziti po špeceraj sa nekom sumom keš love, a ne onim famoznim karticama koje provlačimo - potrošili samo na stvari koje su nam stvarno doma potrebne ili i na sve one điđi-miđi pizdarije koje nam, ruku na srce nisu trebale. Od šarenih teglica, vaza, ručnika, sportskih čarapa (pa ispadnu 95% pljastika i 5% pamuk, a ne obrnuto) do keksića (od kojih se samo debljamo) i televizora...

Ali, baš su bile na ultra dnevnom pospustu. Ma daj...

Tako sam i ja danas jaako šparno otišla u lokalni megastore jer sam na raspolaganju imala samo par kunića. Ili medvjedića (kako to lijepo objašnjava moje kumče).

I sad si ja razmišljam - da li će mi djeca (čitaj: dio djece koji smije jesti slatko + Guzda koji je skoro pa na razini desetogodišnjaka) jesti ako umjesto Nutelle kupim neki kvazi čokoladni namaz? Naravno da je ovaj drugi skoro pa duplo jefiniji od orginala, ali, ako ga ne pojedu (jer su naravno fine guzice navikle na fiinu kremicu), onda sam bacila pare niz vjetar ili uz vjetar.. Whatever...

Doduše, uspjela sam pronaći finu tjesteninu, isti okus kao (pre)skupa Barilla, a pošto je dućanski brend - cijena mu je skoro duplo jefinija. A ovi moji nemaju pojma što jedu.

A sve je vezano uz priču kako se u našem selu otvara ultra - mega jeftini mega dućan iz linije onih razvikanih jeftinih špeceraja sa kineskim, bugarskim i bosanskim namirnicama upitne kvalitete i datuma roka trajanja. Na onih postojećih tri - četiri. U kojima ima sve manje gužve kako se tope zalihe para i minusa na tekućem. Čekove više nitko neće.

I sad se svi pale kako će jeftino pazarit hranu. Ma moš mislit...

Ps. Na janjetinu smo lagano zakasnili jer smo čekali vozača do 18:00 sati, pa još sat i pol do Ogulina. No, Guzdu to nije uopće smetalo. Čovjek je već bio veseo kao i ostatak raje, pa se nisu zabrinjavali zbog gladnih pridošlica.

Sad bi netko rekao da je to g.o. blues, ali nije.

No, dani mi prolaze u up and down raspoloženju - od preuzimanja poslova i odgovornosti (jebiga, lova ne pada s neba), borbe sa (smrdljivom) živinom, besparicom (kasne neke "sigurne" uplate) i šire...

I jebe se meni jel' se konačno Kosorica dogovorila sa Slovencima i da li Lambašica šeta po talijanskim Alpama, a još nema snijega...

Doduše, danas me razveselio izlazak novog "Dijabetes" časopisa kojeg možete potražiti u svim većim Konzumdućanima. Ima i promotivni tekst o mojem kućnom uratku. Pa, tko voli - nek izvoli!

Ni knjige za školu još nisu stigle. Nek se zna! Bila u knjižari već tri puta. Svaki put me vraćaju, s time da one za srednju još nisu ni naručili! Fak.

Idem oprat' suđe, povješat' veš i spremiti se na janjetinu. I pivo.

Guzda slavi "aldomaša" u Ogulinu. Detalji nisu bitni. Zar ne??

E pa sad - život sa LARRY-em oliti ĐUROM sve je samo ne dosadan.

Od one moje, u poljednje vrijeme često spominjane "Do nekidan nisam ni bila svijesna da mi je život idealan.." do trenutka kad mislim kako ću ipak i ja uspjeti prevladati strah od (egzotične) živine i kvalitetnije se družiti sa malom slatkom životinjicom zvanom Đuro ne prođe ni par minuta...

Osim što se Guzda dobro propitao i načitao o njezi, ponašanju i svemu što se mora znati o afričkom tvoru, što smo o tome pričali još od prošlog ljeta, ne može se reći da smo ga kupili napamet i nabrazaka, no osobno baš i nisam bila (ili rečeno - još uvijek nisam) spremna na neko živo stvorenje koje jede, kreće se, kaka, smrdi, gricka, skače....

Đuro je u posljednje vrijeme malo popizdio, pa sad grize i neustrašivog Guzdu i Nasljednika, a Mala i ja smo u još većem strahu. Đuro je dobio svoju "ljetnu" rezidenciju koje se ne bi posramio ni jedan omanji zoo, pa ne znam što mu je...

Naravno da se s njim igramo, puštamo ga po kući, dozvoljavamo da zavuče šlape i japanke iza kuhinjskih elemenata, pokušavamo ga maziti i sve što piše po preporukama ljudi s foruma za kućne ljubimce, blogovima i stručnoj literaturi...

Mišljenja smo da je ipak vrijeme za kastraciju, pa će se i njegovi (muški) hormoni smiriti, a i mi opustiti.

Pogotovo što se Guzda sprema na odlazak od kuće na više tjedana, pa sad u ljutnji spominjem da je vrijeme da si natovari na "službeno vozilo" (čitaj: stari Škodilak) i njegovu rezidenciju, pa nek i on i Đuro krenu na bauštelu.

Danas smo mu uspjeli navući i povodac, pa se gospodin zavlačio u tuje, travu, neke rupe od kanalizacije i sl. Sve u svemu - luda kuća...

Pošto je sutra prvi dan škole da i ja velim jednu o knjigama i ostalom.

Kao prvo, mislim kako smo svi mi - ovdje mislim na Hrvate koji imaju školsku djecu, a dovoljno smo internetski obrazovani - lijene guzice kojima baš treba da ih gaze glupi, tusti i samoljubni političari. I nije mi jasno, osim što se netko tu i tamo po Face-u i Blogu malo ljuti i završi na nekoj naslovnici pa riješi lokalno svoj problem ako dotični problem pročitaju i novinari, nismo napravili neke velike svinjarije, onako organizirano, kao svojedobno klinci - srednješkolci s maturom.

Jer da nas država zajebe preko noći, a da to ne digne nikakvu (veću) prašinu - ne mogu vjerovati. U toj priči ne mislim na to da mi ne bi trebali plaćati knjige (ne želim ulaziti u priču o recesiji i o tome da li se država mogla odreći nekih drugih stvari, a ne obrazovanja djece), no da se moglo drugačije organizirati - je.

Pošto su svojedobno, krajem prošle školske godine pripremljeni spiskovi knjiga i spiskovi djece po razredima i školama moglo se preko državnih institucija organizirati da djecu sutra na stolu čekaju knjige. A o tome da bi mi kao roditelji subvencionirali od 0 - 100% cijene knjiga i to po cijeni koju je ministarstvo dogovorilo sa izdavačima, a ne po nekoj puno većoj cijeni. Uplatom u školi ili direktno ministarsvu ili whatever.

Ako se dobro sjećam čim je počela priča o ne-besplatnim knjigama odmah su izdavači skočili na stražnje noge i počeli s tiradaom kako je sad sve puuno skuplje, pa će nas roditelje (koji ćemo odmah keširati knjige, za razliku od države koja bi im možda platila do slijedećeg proljeća!) to sve koštati za najmanje 30-ak% više.

Ne želim provjeravati da li je to sve istinito i koliko stvarno dođu one naše naručene knjige. Doduše, naše nas još čekaju u knjižari jer mi se nije dalo dvaput čekati - i za osnovnu školu, koje su stigle i za srednju koje navodno stižu tek slijedeći. Doduše, tu se radi o nekoliko novih izdanja + one famozne radne bilježnice koje na kraju ostanu skoro pa prazne jer nastavnici ne natjeraju djecu da ih i ispunjavaju. Npr. za domaću zadaću. Ili kao pripremu za testove. Hmm..

Kao što ona Zlica svako malo komentira po mojem blogu moje imovinsko stanje - istina je da bi bez nekog većeg problema mogla kupiti/platiti nove knjige i jednom i drugom djetetu. Za razliku od većine ostalih Hrvata.

No, nisam željela, ako ništa drugo iz principa! Nije mi bilo teško, još početkom 8.mj tražiti polovne (sjećate se onih famoznih postova o avanturi potrage za antikvarijatima u Zg.) i razmijeniti sa susjedstvom one za osnovu školu. Ali, da nas država natjera da kao siročići po livadama gonjamo knjige, raznih izdavača i raznih izdanja gubeći vrijeme, novce i živce samo zato jer je to njima bilo tako jednostavno. Jednim aktom ukinuti - pa ko' ih jebe.

Imam osjećaj da su ovdje oni najslabijeg imovinskog stanja prošli najlošije. To su obično ljudi lošije obrazovani, pa se ne služe internetom, a isto tako i slabijeg imovinskog stanja, a ovako - bez pravih informacija naručili su sve knjige u knjižari.

I onaj famozni dio gdje nigdje nije definirano tko će dobiti besplatne (tko se doveo u situaciju da sutra pošalje bez knjiga u školu?), uključujući i one s više djece. Što znači izraz "više djece"? Npr. moja kuma sa njih - sva trojica školarci? Ili susjeda koja ima isto troje, ali samo dvoje idu u školu??

I treće za kraj: nisam od onih roditelja koji pate da im dijete u školu krene od glave do pete obučeno u novu odjeću i obuću. To se sve kupuje pomalo cijele godine. Kad su rasprodaje pokušavamo kupiti velike komade (nrp. zimske jakne) kako nas ne bi iznenadilo u punoj cijeni pod moraš.

Od stvari što im treba za likovni dogovaramo već krajem 6. mj. pa nešto kupimo novo, nešto se koristi staro dok ima (tempere, vodene boje, pastele i sl.). Isto tako s pernicom. Doduše, Nasljednik koristi već godinama istu (ni ne znam kako izgleda), dok je Mala svoju novu ižicala ravno tjedan dana prije kraja prošle školske godine.

Školska torba? Uglavnom smo kupovali one neke mrvicu jeftinije (najskuplja nam je bila oko 40-ak eura, i grozim se onih od 100 i više eura), pa su dobivali novu svake godine. Od kad smo na ruksacima - imaju po jedan više godina..

I za kraj: čestitam mojem malom kumiću prvi dan u školi. Budi hrabar (barem kao kum koji se boji zubara)!!!

Živina je još uvijek živa. I preživa. Od onih (navodnih) 20 sati što spava, ova naša spava puuno manje tj. budna je i znatiželjna, a pošto smo za početak kupili kavez koji nije adekvatan (tj. nismo htjeli odmah kupovati dvo ili troetažni kavez za tvorove), em je sve oko kaveza puno piljevine, em ga puštamo po kući, u trenucima kada smo spremni za igru i pizdarije. Nasljednik mu je dao ime Larry (gledaju se stare serije na RTL-u), a ja - Đuro.

Guzdu sam natjerala da vodi brigu o Zveri jer je uostalom to bila njegova (i njegove Najdraže kćeri) ideja. Još od prošle godine. Tako da za sada stprljivo čisti govanca, lovi Zver po kući, gradi mu vanjski kavez...

Problem će nastati kad dotični ode za par dana na posao... Hmm...

Životinjica je mlada i zaigrana, preslatka, još uvijek grize tj. gricka i skakuće okolo od veselja (em je muško em je mlado) a problem je tu tome što ga se ja bojim primiti u ruke.

Problem nastane kad ga pustimo da se igra, pa ga treba utrpati natrag u kavez. Mala ga se isto boji, što je sada problem jer bi to morao biti njezin kućni ljubimac. A Nasljednik? Taj se boji samo mame...

Da guzda nije zaradio neke ekstra pare, poslala bih i njega i Zver u p.m. jer je do sada nakupovao, osim sam životinjice i kaveza i hrane za tvorove, viseću ležaljku, posudice razne, šampon za ovo, šampon za ono, pojilicu za vodu, povodac, specijalne igračke za tvorove... ma, ne želim znati zaključnu cifru...

No, toliko o Đuri za sada.

Jučer smo, nakon kratkog dogovora sa frendovima "skoknuli" do Baranje. Naime, Guzda je morao obaviti neke sitne poslovne dogovore, a mi smo iskoristili priliku za odlazak na "iće i piće"...

Cilj nam je bio BARANJSKA KUĆA u prelijepom pitoresknom selu Karancu u Baranji.

Na kraju je ispalo da smo imali sreću, pa su nas "stisnuli" bez rezervacije između jedne poslovne austrijsko-hrvatske ekipe (s dvije animir dame) nekog lokalnog vlasnika pilane, poljske televizijske ekipe (molim da se u slijedećih par dana prati poljski dokumentarni program!) i ženske proslave rođendana (mačka mi izgleda starije od slavljeničkih 28, no tko sam ja da joj sudim..).

Kako to već biva u Slavoniji, nakon što smo naručili fiš i ono nešto drugo od ribe (malo gušće od fiša) sa domaćim rezancima sa sirom i špekecom, te popili (nas troje, Guzdi vozaču nismo dali osim par malih piva) litru domaće Graševine, tek smo za nekih dobrih sat vremena dobili i dotičnu klopu na stol.

Ali zato knedli sa pekmezom od šljiva u prezlima na masti i posebno vrhnjem - ma mmmm.....

I kao šećer na kraju - domaći muzikaši što su od stola do stola obilazili i pjevali i svirali "na uvo"!

Lijepo mi je danas rekla prijateljica "A mogla si pristati i na prvu životinju.."

Mislila je na pesa. Psa. Dog-a... Jebiga.

A ovako... (ne rade oni faking smajlići)

Uglavnom, "ponovili" smo se za još jedno malo dijete, još jednu bebu, još...

Ma ne znam ni šta me zapravo čeka, ali slutim da NIJE dobro i da će završiti na MOJIM (nejakim) plećima..

Naime, postali smo ponosni vlasnici AFRIČKOG TVORA, rođendanske želje naše Male (doduše, držalo ju je cijelu godinu - prošlog ljeta vidjeli smo neke strance s tom preslatkom životinjicom na cugi u Puli)...

Ako itko ima vlastitog iskustva - PLEASE....

E jesu me zajebali...

No, anyway, kao i sve ostale vijesti, završit' će nakon par dana u bespućima interneta. No, kad sam već na naslovnici - samo da se zna: gospođa Rudarka je u 4X-oj. Nije kao Madonna, no držim se... he he... vježbam s flašama piva, jedem umjereno, a kolače (uglavnom) samo gledam... i pokušavam doživjeti 90-tu kao obje moje bake. I živim stresno!

Planiram s prvim danom penzije upisati medicinu. Nek' se zna! Ako je jedan (stari) kirurg upisao arheologiju (sa mojom frendicom), mogu i ja medicinu! No, na to će te se malo načekati....

Kraljica Majka je imala neke teške operacije, pa, bez obzira na ne-stresan život očito nije imala sreće...

Ili je što prije htjela biti s tatom.... Poštujem njezine želje, makar me ponekad neke stvari podsjete na nju... kako god u živućem obliku bila grozna (da ne velim - skoro kao i ja sada i ubuduće...)

Šefovanje? Shvatila kao novi izazov. Sutra imam razgovor. S novim suradnicima. We'll see..

Znam da si svi mi potajno želimo i sanjamo da jednog dana postanemo šefovi nekim našim nadređenima koji nas tuše i maltretiraju...

Sustavno. Godinama. Kao pravi aklići. Ma šta "kao". Pravi. Neozbiljni. Neuračunljivi.

Jebiga. Pazi što si želiš!

Jer ako dobiješ novi (čitaj: puuno više posla i odgovornosti) zadatak, uključujući i nove ljude (između ostalog one gore dotične) pitanje je:

- kako ćeš odrađivati poslove ako su ti ljudi na raspolaganju totalno nesposobni,
- kako ćeš dotične utjerati da rade, ako nisu ništa pošteno ni pametno radili godinama (a nisu baš pred penziju...)
- kako ćeš odlučiti tko će ti biti zamjena (koja mora ZNATI izračunati/pripremiti hrpu izvještaja/tablica/proračuna ako svi znaju da za to stvarno nema smisla) prvom prilikog g.o. ili nedajbože nećeg drugog...

A u pič mač.

Ljepše je bilo kad sam sama sebi šefovala...