Imam dobru prijateljicu. Da ne velim - jaako dobru. Družimo se skoro svaki dan i stvarno dijelimo sve brige, probleme i veselja u našim životima.

No, kao svaki čovjek (krvav ispod kože) ona ne sluša moje savjete (doduše, vjerojatno se i ja oglušujem na njezine).

Ne bi tu bio neki veliki problem da žena nije samohrana majka, koja, uz Ex-a (nazovimo ga tako) koji i u svojim srednjim 40-ima razmišlja glavom 15-godišnjaka. Da ne velim onom doljnjom. I tako se ponaša.

Što znači da se ne možeš osloniti na njegov zdrav razum ozbiljnog muškarca koji bi morao plaćati redovitu alimentaciju ili u slučaju da je u nekim novčanim problemima - to lijepo raspravi i sa svojom Ex suprugom, da ne velim da ne može obećavati brda i doline djeci - teenagerima. Što radi redovito.

Jedna od cura je trenutno maturantica. Ne može se reći da je neki briljantni đak (uz popravni i hrpu instrukcija završila je treći razred), pa mislim da - realno gledano baš i nema neke uvjete za daljnje fakultetsko obrazovanje.

Drugo, s takvom financijskom situacijom u obitelji - a žive u teškim dugovima (stambeni kredit + nekoliko kredita za novi namještaj u tom dotičnom novom stanu) i - uz neku financijsku injekciju (njezine) majke od kojih par stotina do tisuću kuna tu i tamo (kad voda dođe do grla, a majka uspije od svojih usta otrgnuti nešto kuna za kćer i unuke) - mislim da nema šanse da iskešira još nekih, najmanje tri tisuće kuna za budućeg studenta u 70 kilometara (ili više, ako opcija ne bude Zg) udaljenoj Metropoli + sve troškove koje se vežu uz kvalitetnu ishranu studentice, ujedno dijabetičarke!

U cijeloj priči postavlja se slijedeće pitanje - zašto majka uopće daje lažnu nadu svojem djetetu po pitanju njezinog daljnjeg školovanja? Znam da smo mi roditelji više-manje slijepi, no oko nekih stvari treba biti ozbiljan! A to su prvenstveno svakodnevni financijski troškovi koje ne može zanemariti. I to punih 12 mjeseci u slijedećih 2-3-5 godina.

I mi ćemo dati šansku našem djetetu da studira. No, da je situacija (a nikad ne znaš što se može desiti za dvije godine) da financijski ne možemo pratiti i organizirati mu kvalitetan život u drugom gradu - llijepo ćemo s njim popričati i NE davati mu lažnu nadu.

Jer što ne ide - ne ide...

A priča je počela što je Ex (kod nas na kavi) izjavio da je za malu našao/dogovorio besplatan stan u Zg. a ja sam mu pokušala objasniti da to nije dovoljno i ako ne misli imati mjesečni priljev novaca - glupo je da uopće maloj obećava(ju) školovanje.

Da se vratim na početak priče - za koje baš i nema nekih trenutnih briljantnih rezultata u srednjoj koji bi obečavali čak i upis, a kamoli i nastavak...