Negdje oko podneva Guzda mi je ubacio crv u guzicu - da se dokoturam do Zadra, pa na jedan otočić zadarskog arhipelaga . Još ovaj vikend. Još sutra. Još danas...

Sve bi to bilo više manje jednostavno (osim naravno nekih 700 - 800 kuna za troškove puta ) da nema nekoliko ali!

Kao prvo - nemam auto. Kao drugo - što ću s djecom (koji su odmah s gnušanjem odbili moj prijedlog). Kao treće - ma našlo bi se i treće da se malo pogrebe ispod površine..

Varijanta sa avionom (za sitne pare ) nije prošla - em ima jedan sutra kasno navečer, em je povratak u nedjelju prije sedam ujutro. Onaj jedan jedini što vozi vikendom. Još bi bio problem doći do aerodroma, ostaviti auto ili žicariti da me netko vozi, pa dočekuje...

Čak ni autobus nije ispao kao pametno rješenje jer se ne može karta rezervirati preko neta ili telefona, pa zapravo ne znaš da li ima mjesta na busu koji si zacrtao, a drugo - gdje ću ostaviti bandiću auto, a da mi ne stisne kaznu zbog neplaćanja parkiranja...

Jednom rječju - kenja na kvadrat. Imam ja auto za posuditi, no radi se staroj kanti koja ne bi izdržala ni put do Metropole, a kamoli nekud dalje...

Pronašli smo u međuvremenu i rješenje, no neću vam još reći što ću i kako. Uglavnom, planiram sutra piti kavu i gledati more...

Detalje po povratku...

Udpdate: Uzbuđena sam kao šiparica. Ujutro sam se probudila negdje oko sedam, s jedne strane veseleći se putu, s druge puna brige da Maloj bude dobro. Znam da je to možda i iracionalan strah (frendica je u blizini, isto majka dijabetičara, drugi frendovi, Family na 50-ak km) - pa ne putujem u Ameriku , no što ne ide, ne ide. Ne znam zašto, ali ja se bojim i kad su nam vrata od dječje sobe zatvorena jer imam osjećaj da neću ćuti Malu ako joj po noći bude loše. A pred nama je i maturalac za nepunih pola godine i - u krajnjoj liniji neminovno odrastanje....

Anyway, friški ručak za danas je pripremljen. Kruh i mlijeko kupljeno. Za sutra dogovoren blagdanski ručak kod prijateljice. Ma, sve će biti u redu.... hopefully...

Zaboravih napomenuti da smo groblja obišli tokom tjedna. A prabaka će "preživjeti" što ju ove godine nisu posjetili praunuci. Tak i tak mi se Sveki držala jaako rezervirano na ideju da ipak svratimo u posuđenom vozilu. Ma...

Nasljednik će za par dana slaviti 17 rođendan. Osim nekih želja i željica, jedna od njih je da ga pustimo na neki koncert u Kset u Zagreb.

Tu sad ja uskačem pričom o organizaciji odlaska / povratka u naše selo malo. Te mu pokušavam objasniti koliko je opasno noću hodati Zagrebom, pogotovo kad zineš i čuje se da nisi iz Metropole. Ili je to svejedno. Sjetimo se Luke. I ove najnovije žrtve istih delikvenata. (pročitajte i novi Modesty post)

Moje dijete naviklo je hodati bez straha našim mjestom u bilo koje doba dana i noći. I čudno mu je da je to suludo i nemoguće u Zagrebu.

Kad se sjetim kako je u mojem djetinstvu (nije to bilo baš taako davno) ipak bilo moguće prošetati iza pola noći uspavanim gradom, a da ti ne padne ni dlaka s glave. A ne da te netko premlati ili nedajbože izgubiš život.

I ne mogu, a da ne pustim suzu svaki put kad vidim Lukine roditelje. Srce mi se stegne jer umjesto njihovog djeteta, to je moglo biti moje dijete.

Sjećate se one priče o tome kako sam postala šef svojem starom bivšem šefu?

Naravno da u raju nije kao obično. Tj. mojem odjeljenju/odsjeku kako god to zvali.

Jerbo me dotični ne tangira ni pol posto. Od sto. Ili više. Ili manje...

Prvo je bio izgovor kako on službeno nije dobio rještenje da sam mu ja šef. Ako ne računamo prezentaciju i pripadajući zapisnik Velikog direktora, sastanak i pripadajući zapisnik mojeg direktora, sheme koje se nalaze na lokalnoj mreži i.... šta bi on više...

No, direktor je - iz nekih svojih razloga stvar htio spustiti na zemlju i mene uvjeravao kako trebam laganini polako, već s obzirom na situaciju, ima vremena za drastične mjere i sl...

Pa je dotični i dalje radio po svom, javljao se i dalje svojem bivšem šefu, a mene izbjegavao i ignorirao koliko je to moguće kad moraš proći pokraj otvorenih vrata svojeg šefa jedno sto puta na dan...

U međuvremenu su stigli i ugovori, crno na bijelom gdje točno piše što je i kuda pripada dotični. Kojeg je ovaj i potpisao. Pa se napio od tuge. Pa je nestao na 12 - 24 -48 sati. Barem mi je tako rekao njegov bivši. Mrtav - hladan, čudeći se što se ja tu ispitujem za svog djelatnika (za kojeg ruku na srce i odgovaram kao šef svojem direktoru, zar ne?).

Da bi na kraju tzv. Bivši odobrio ostatak tjedna kao slobodne dane dotičnom. Bez da su me pitali ili obavjestili.

Sve sam to danas, uz prisustvom dotičnog Exa (kojeg smatram prvim odgovornom za ovu situaciju) elaborarila direktoru. Pa smo nas tri potrošili dobrih 60-ak minuta smišljajući što će jedan nesposoban kolega, slabo kompjutorski obrazovan (samo zato jer ga to ne zanima), bivši šef socijalističkog kova (ja samo pričam i potpisujem), na rubu alkoholizma, ali dovoljno arogantan da i dalje traži svoja (nepisana) prava, raditi - a da svi budu zadovoljni. Čitaj: ja.

A zapravo bi trebao dobiti nogom u guzicu. Kao i onih 30-ak posto viška u državnom birokratskom aparatu koji su sada balast, a niti znaju upaliti komp. niti znaju engleski, a straašno su važni da ih nitko ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep. I onda se čudimo kad se raspiše natječaj za nova radna mjesta unutar ministarstava. Točno mogu zamisliti što je tome prethodilo

Vidim da od vas baš i nema neke koristi...

A bome se ni nitko ne javlja na oglas. Ufff....

Anyway, moj novi stroj - naravno da nakon što su mi dali "pravog" brzo sam odustala od pomisli da ga dobije Guzda, je super.

Njemu će biti dobar i stari.

Sve je super, osim onog faking tačskrina što tu i tamo dotaknem dijelom dlana (pišem sa svih deset, naslijepo - četverogodišnje Šuvarovo usmjerenje - tko me razumije, razumije), pa sve ode u p.m.

Il' se izbriše, il' nestane, il'....

I više me ne smeta što je slika razvučena, a ruku na srce i bolje se čitaju slova. I sve je puuno brže...

A i u beli sam stigla blizu svojeg starog score-a (zaboravili se passworde za ulaz u prošli profil)..

Ma, sve u svemu -

Đuro the Tvor?

Osim što nam kavez svakim danom izgleda sve jadnije - fala na pitanju Zver je o.k. Danas sam kupila kapi za čišćenje ušiju, po naputku sa foruma, te se upustila u operaciju s Đurom, prdon, Larry-em. Jerbo se lokalni veterinar oglušio na poziv o istom. O da, dobro je ispalo. Bar se nadam da je ono što smo Mala i ja učinile s njegovim ušima dostatno za sada.

A veterinar?

Pita on mene - A jel grize? Ma neee.... (jako).

No da - pošto je tržište kupnje/prodaje stanova u Qu, tako da me NITKO nije kontaktirao da eventualno pita za cijenu stana, a kamoli da ga pogleda, pa je i Guzda shvatio da mu je vrijeme gonjati dužnike, a ne prodavati "obiteljsku srebrninu", te što su mi podstanari maloprije vratili ključeve (o da Viola - "mali" je smršao i to fest, jaako dobro izgleda, ima odličnu frizuru - i vidi se da je u drugom gardu nego prije) - otvaram lov na unajmljivanje stana!

Stan je uz samu tram stanicu u Maksimirskoj ulici, centralno grijanje (zgrada ima svoju kotlovnicu!), namješten - spavaća soba (bračni krevet - moram kupiti novi jogi!), dnevni boravak, ugradbeni veeliki ormar i još nešto ormara uokolo, perilica veša, suđa, klima, adsl flat tel. linija... Ima i suđa...

Da vam ne spominjem ekonomski fakultet (za pljunut s prozora), šumarski, medicina (Rebro), blizina "zelenih pluća" oliti Maksiča i odlične pitke vode (tzv. "sljemenska") - cijena unajmljivanja je 400 eura + režije.

Ja sam kao vlasnik veoma nevidljiva, te u ovih dvije godine nisam nogom stupila u stan, osim jednom kad je Guzda došao u neki popravak. Čak i popravke volim dogovoriti na način da se u nedostatku znanja o popravku kvara (pa bih smanjila stanarinu za materijal i even. ruke) pozove majstor na moj trošak. Lovu su mi prijašnji stanari uplaćivali na račun u dogovorenom rasponu vremena od tjedan dana...

Ajmo. Navali narode!!

Update: A kaj svi pizdite na cijenu? Mi smo došli živjeti na selu iz razloga što nas je unajmljivanje kuće + okučnica + garaža došlo u visini cijene unajmljivanja garsonjere u Zg. (i još nas nitko nije htio sa djetetom!). To što ljudi ne žele ili im je nezgodno zbog posla otići malo izvan gradskog asfalta - nisam ja kriva.

Poznajem djecu iz sela koja putuju preko 40 km u školu jer im je bilo ružno u domu, pa su se odlučili za opciju - vlak u 5 i sitno...

Treće - bilo bi mi drago da u stan uđe obitelj (ili roditelj) sa djetetom. Oni su u prošloj opciji iznajmljivanja imali apsolutnu prednost!

Pa ne mogu vjerovati kako vas već neko vrijeme nisam obavjestila o Đurinim kućnim čarolijama...

Nakon što sam dobila, naručenu preko Amazona, Ferrets for Dummies (oliti Tvorovi baš za takve kao mi ), nisam ništa pametnija.

Tj. već smo prošli sve moguće opcije - "grize", "sere gdje stigne, ako ga zanemariš u igri", jede, smrdi (kakač pogotovo ), "ne spava svih 20 sati", a sve suprotno od onog što čovjek pročita na netu, pa poslije ispadne da baš i nije stvar tj. Zver tako umiljata kao što neki zaljubljenici u dotičnu živinu napišu....

I kao što rekoh davno ranije - ja sam ta koja mu čisti wc (tj. kut u kavezu), hrani, igra s njim (čitaj: pazi na njega kao na jednoipogodišnjaka u šteti), šeta po dvorištu (tu ubacim i Malu, koja nevoljko pazi na svojeg kućnog ljubimca ) i vodi brigu o datumima vezanim uz veterinara.

Jedan lokalni mi je rekao da će ga dotični ugristi. Pa naravno da hoće.. He he.. Kad mu bude kopao po ušima...

I veli Nasljednik jučer - da ih vidiš na internetu - svi su umiljati, daju se maziti, ljudi hodaju bosi po kući (mi u čizmama ), puštaju bebe da pužu po podu uz tvorove i sl...

A naš zmaj očerupao svoj kavez kao da u njemu boravi lav, a ne obični tvor....

Šta da vam kažem - jedino nema doma glavnog krivca za kupnju Zveri - Guzda i dalje pliva oko svog otoka. Fak.

Pa mislim, o čemu mi pričamo??

Nakon što je pet godina (ako je istinita njegova izjava) varao svoju Zakonitu, sa - u tom trenutku 19-godišnjakinjom, odjednom je smogao hrabrosti da nam to svima kaže?

I onda je on frajer?

Ma molim vas....

Kao prvo - uvijek sam na straži žene koja je uostalom isto tako zaslužna za muški napredak i prosperitet. Bez obzira što mi mislili o seki Kerum (ili kako se žena zove), sigurno je i njegova Zakonita imala svoj (dobar!) utjecaj na situaciju da se od seoskog mangupa i sitnog prodavača u vlastitoj garaži (sa četiri razreda osnovne škole) doćera do multi-bogataša i Prvog Gradskog Oca Grada Splita!

I bez obzira na novce ili što li će već naslijediti, nije bio lijep istup sa odjednom hrabrom izjavom dotičnog. Ma bljak.

Dobro je rekla ona bakica u anketi - "I on je kao i većina naših političara visoko-moralno i duboko religiozno biće".

Pa jebe okololo mlade curice. I još je ispao frajer u očima 70% muške populacije u Hrvatskoj. Možda i šire...

No, jebeš Keruma. Problem je u nečem drugom - kako bi se maknule oči sa Rončevićevih kamiona, prodaje škverova, štrajka glađu izluđenih radnika i opće loše "secesijske" situacije, mi na svim portalima, dnevniku i političkim emisijama razglabamo o Kerumovom seksu.

Vidim, nitko se ne brine o mom novom kompu. Kao prvo, link je bio krivi, ja kupila makinu od 4 gige i procesorom - e jebiga, taj dio baš ne znam napamet, no nešto jaako brzo.

Bar mi tako rekoše moji stručnjaci tj. moj Bracko koji je ispao kolateralna žrtva u ovom ratu.

Spolova. Mojeg i Guzdinog!

I tako sam ja, nabrijana već nekoliko dana na dan P (kao ponedjeljak) i borbu za novi komp - nazvala poslovnicu odmah ujutro. Čim su otvorili i popili prve kave.

I sve lijepo izdiktirala tipu u slušalicu. Naravno, uz predstavljanje One Plave sa Sela. Uz put sam mu rekla neka se dogovori sa šefovima, pa kad ja dojašem do Metropole, neka sve bude spremno za povrat para ili novi komp.

Što se stvarno desilo - dal' su mi stvarno uvalili APP (oliti ako prođe, prođe) seoskoj glupači - ruku na srce, ja sam birala boju kompa, no to što sam točno znala koji stroj želim jer su mi drugi savjetovali - to nisam htjela pokazati prodavačima ili je to jedan od milion što je stigao pokvaren i ofucan (sa strane mu se raskeljila neka lajsna)!

Apropo te lajsnice - nakon što mi je prodavač lijepo objasnio da se to moglo desiti guranjem u kutiju / torbu ja sam mu odgovorila da moja stara kanta radi besprijekorno, a isto tako i izgleda, pa da i od ovog stroja očekujem da mu se ne raspadaju dijelovi ni nakon 1.000 stavljanja u torbu, a ne nakon treće! Samo me blijedo gledao.

Nakon što mi je demostrativno skalpelom otvorio novu kutiju, nakon što smo stroj priveli svijesti, te istu pred mojim očima spakirao u prigodnu ambalažu - ja ošla sa novom kantom.

Sve mi krivo što se nismo svađali, pardon - ja se ne bih svađala već ledenim tonom objasnila stvarnu situaciju.

Ako ne znate o čemu govorim - pitajte frajere u Porche Leasing-u na Jankomiru. Još uvijek me sanjaju...

Koliko znamo o tzv. ozbiljnoj muzici? Mi ovako - laički gledano - običan narod??

Pretpostavljam da je samo nekolicini ostalo u glavi onih nekoliko sati glazbenog odgoja u osnovnoj školi (mi smo imali jednu otkačenu profačicu koja nam je puštala muzička djela na gramofonu s time da je gumicom stisla iglu "da bolje svira" te nam objašnjavala kako joj suprug ne da nositi u školu neke ploče od doma ), te da osim onih par poznatih arija iz nekolicine opera i djeličke najpoznatijih komadića djela poznatih autora a la Bach, Bethoven ili braća Strauss (to samo zbog novogodišnjeg koncerta ) nemamo pojma ni o čemu.

Tako sam i ja nedavno bila na koncertu KVARTETA RUCNER u starom šibenskom kazalištu.

Sva sreća da je tata Rucner (gospođa ima polomljenu ruku pa je uskočio njegov brat - muzičke li obitelji) procjenio nas u gledalištu kao totalne amatere, igrom slučaja i ponuđenog programa pristigle na koncert, pa nam je lijepo objasnio što nam u tom trenutku sviraju.

Mogu reći da baš nismo bili sigurni u kojem ćemo trenutku pljeskati , no to smo na kraju obilato nadoknadili tako da su se vratili na bis!

I sad bi tu čovjek iz naroda očekivao nešto općepoznato da nam za kraj odgude, da se nama srce poveseli - ali kad tamo - mauna. Zagudili oni nešto.... pojma nemam.

Poslije smo htjeli zatući kolegu koji je dugotrajnim pljeskanjem iz prvog reda izmamio bis, no to samo neki...

Ovaj post je ponukan emisijom o životu Monike Leskovar koji u pozadini "skače" po teveju.

Doduše, ovdje mogu napomenuti da mi ni folk scena nije nimalo bliža (da ne velim još dalja), pa mi ne morate pričati o Ceci ili Seki jer nemam pojma o čemu govorite...

Pošto je Guzda u nekoj otočkoj pripizdini, pojavila se potreba za prenosnim računalom. Da čovjek može raditi, to što već radi. Tako i tako je već ovaj moj ThinkPad (još od IBM-a!) stara kanta - odluka je pala: nek' si kupim novi, a ovaj stari će i njemu biti dobar.

I tako se ja propitah kod nekih stručnjaka - jer nema smisla da kupim nešto ružno - hoću ja i da je "stroj" i da je "lep ko' slika". Izbor je pao na DELL INSPIRON 15 (ubite me ako je baš ta konfiguracija - mislim da je moj 3GB, tako nešto).

Ovog slabijeg - od 2 GB imali su u prekrasnoj roza boji tj. poklopcu. No, suzdržah se čisto zbog ostalih u obitelji. Nema smisla da mi muško dijete u slučaju potrebe šeta takav komp. Pa kupih svjetlo plavi.

I sad - donijela ja to lijepo doma u selo svoje malo. Pošto su mi u dućanu rekli da će malo sporije kretati kod početnih konfiguriranja (koji qu se konfigurira - ovaj stari je oma radio super), nisam se ja baš previše sekirala. Pa dok sam "upustila" miša na Bluetooth, pa wirelless, pa probala blog...

Sve u svemu se meni taj novi komp nije sviđao. Em je to sve sporo radilo (uključujući internet), em mi se nije sviđalo sve razvučno po tom novom ekranu, em se rušio - lijepo sam ja proglasila komp Guzdinim (dobro da nisam odabrala rozi ) i ostavila ga da čeka Guzdu.

I što ispalo jučer kad je Guzda konačno doplivao doma?

Faking stroj se ne da pokrenuti uopće. Tj. dignu se Windows-i nakon prolaska nekih F-funkcija više puta, punjač baterije se ne da uključiti (tj. gurneš ga, ali mislim da uopće ne puni bateriju), sa strane ima fizičko oštećenje na rubu neke lajsnice...

I komp radi kao stara kanta. Barem što se tiče te brzine. Grrr...

Guzda, koji je svratio doma između ostalog po taj svoj komp koji mu život znači (tj. lovu) - popizdio do besvjesti...

Pošto je komp kupljen u ponedjeljak, danas (subota) dotično predstavništvo - dućan ne radi - u ponedjeljak će biti ravno 5 (radnih dana) kako ga imam. Jel tako? Ili 6. Never mind.

Čitam ja po internetu kako za takvu robu - tj. onu s greškom imam pravo:

a) povrata novaca
b) zamjene za drugi
c) popravka...

Ovisno o tome što KUPAC odluči!

Doduše, garancija na stroj je punih tri godine (osim na software gdje su me isto zeznuli jer sam u cijenu dobila Vistu i samo probni Office na dva mjeseca ) i u jamstvu ne spominju ove druge opcije osim popravka - sad se ja pitam:

Kako da utjeram dotične da mi daju drugi stroj? (doduše, ljuta sam na njih toliko da bih uzela novce, no mislim da će to biti još teži zadatak...)

Sad kad polako vučem film unatrag desilo se slijedeće:

Tip je meni pokazao "moju" kantu koju smo mi razgledali, e da, kod uključivanja, kad je sve trajalo beskrajno dugo (a mene čekala frendica u autu) prodavač je spomenuo tu faking inicijalizaciju Windowsa te kad smo rješavali papirologiju dotični stroj odnio u susjednu prostoriju, pa sam nakon dobrih desetak minuta čekanja (i nakon plaćanja) dobila zapakiranu kutiju. U tom trenutku nisam ja ništa sumnjala. No, tko zna šta su oni meni uvalili.

Ja sam rekla kako dolazim sa sela. Čak sam i telefonski provjerila da li imaju na lageru dotičnu robu, da ne idem bezveze u zg., ovako plava i blesava - možda sam im izgledala kao odličan kupac bofl robe???

Pomoć sa sasvjetima kako da se postavim u ponedjeljak! I to savjeti za Hrvatsku!! Ne pomažu mi oni za EU....

Već me par dana ljuti do besvjesti neprofesionalnost moje lokalne prodavačice (he he ne ljubičica ) novina. Oliti žene koja radi na kiosku najbližem našoj kući. Osim što su obje prodavačice - inače pušačice cijelo ljeto prostajale s prednje strane kioska skrivajući cigaretu, tu i tamo šalicu sa kavom, sada je u igri druga priča: mobitel na uhu. Tj. u rukama.

Sjećam se vremena kad su mobitel nosili samo sumljivi tipovi, svečano ga stavljajući na stol kafića, jer i nije bio veličine za ostaviti u džepu. Da ne velim da ga se nije ni moglo strpati u džep. I naravno neki službeni automobili sa onim čudom veličine omanje mikrovalke. I daljinskim koji bi sada lovio i signale sa Mjeseca. Kad ga ne bi raketira. No to je druga priča..

I Guzda si je tih davnih godina kupio mobitel za poštenih 3.000 dojče maraka jer je izračunao gubitak informacija za neke vikend-poslove u puno većoj cifri.

A onda su polako počeli i obični ljudi nositi mobitele. Pa studentarija, pa školarci s onim jeftinim modelima (da ne spominjem kako sada i tete u vrtićima imaju problem sa malim popišancima koji bi u vrtić s mobitelom prosječne plaće ravnateljice tog istog vrtića ), pa ostali radni narod, pa prodavačice na tržnici, pa penzići...

Nemaš sad čovjeka koja ne hoda s mobitelom. O tome da većina njih nema kulturu (ili uopće ne zna kako se to radi ) gašenja zvuka u javnim prostorima, tokom kongresnih i inih događanja, predstava u kazalištima ili nedajbože koncerata ozbiljne glazbe ili na sastancima - nećemo.

I sve bi bilo dobro da su se ljudi ograničili na esemesanje i kratko javljanje na mobitel da nisu stigle one opcije - nazovi, pa pričaj do besvjesti...

Pa je ljudima glupo prekinuti razgovor kad su već "u điru" tj. u onih pustih milion i nešto sekundi/minuta razgovora što im je jednokratno naplaćeno.

Tako valjda i moja prodavačica. Jebe se njoj što ljudi dolaze i odlaze, ona uz razgovor i nama eventualno nešto proda (sami se poslužimo), uzme paru, vrati ostatak i - priča li priča dalje....

Grrr....

Što je tu je, no vrijeme će pokazati da li je prodaja bila pametna stvar. S druge strane, pitanje je da li se taj stan uopće može prodati tako brzo kao što sam si ja zamislila. No da...

Anyway, oglašavam prodaju 2-sobnog stana - Maksimirska ul., 3 kat, balkon (zapravo loggia), centralno grijanje, adsl tel. priključak, 2.parkirna zona.

Isto tako, ako su nekretnine stvarno u qu. dotični se iznajmljuje (namješten, svi kuhinjski aparati) od 1.11. Ostavite mailove pa ću vam se javiti. Draže bi mi bilo da se sve zavrti u blogerskoj zajednici (kao prošli put) nego izvan.

Voila. Navali narode!!

Ps. Ima 52 m2. Ima i fiksna cijena, no nema smisla ovdje sve objaviti.

Nekako se poklopilo da su podstanari odlučili otkazati najam stana Kraljice Majke i da nam je potreban keš za ulaganje u neke ozbiljne stvari, uglavnom Pater familias oliti Guzda bacio je udicu kako je sad vrijeme za prodaju stana.

I sve bi to bilo u redu da Rudarka nije mala rib(ic)a po horoskopu i vokaciji, koja ne može bez dramatiziranja oko puno manjih stvari nego jednog (starog) stana.

Em su tu moji korjeni, pošto sam maltene cijeli život (doduše, do pojave dotičnog Guzde pa bi to već bilo u omjeru 60:40 ) provela u tom stanu, u tom kvartu, u tom djetinstvu davnih '70 i '80-ih, em su tu posljednji korijeni mojih najmilijih (roditelja), em ostaci mojeg djetinstva...

I naravno da sam grizla i ritala se pucajući svim mogućim oružjem kako je to neozbiljna ideja (u ova teška vremena), te se nisam baš dala tako lako nagovoriti na ideju o prodaji, a kamoli pokrenuti situaciju u tom smjeru.

Čak sam pomišljala o razgovoru sa našim dr.mr. psikijatrom, inače kućnim prijateljem, s temom razglabanja za i protiv prekidanja jedne od posljednjih fizičkih veza sa svojim djetinstvo. A onda sam i sama shvatila da znam odgovor i bez stručnog mišljenja.

Ma nije moje djetinstvo bilo tako bajno i zapravo mi uopće nije jasno zašto toliko cmizdrim za dotičnim. Možda zapravo plačem za svojom mladošću...

Danas, kada sam konačno otišla u stan s potencijalnim kupcima, gledajući te ofucane zidove i podove sa svim mrljama i otiscima nekih drugih ljudi koji su svoje stanovanje posložili na način kako se njima sviđa, pa, niti nema mojeg najdražeg tatice, ni Kraljice majke, ni našeg namještaja (barem ne u rasporedu moje mladosti), ni duha mojeg djetinstva.

A bome se i sve ostalo ofucalo....

I shvatih da je stvarno vrijeme da se i ta pupčana veza prekine jednom zauvijek. Bez grižnje savjesti. Bez suza.

Deda i bak(ic)a će tako i tako ostati u pamćenju njihove unučadi u onim lijepim stvarima koje su ulagali u malene. A neki su i prohodali kod bake i dede, neke se pazilo i pikalo i čuvalo od teških posljedica diabetesa, vodilo na more i prirodu, kupovalo sitne gluposti po China shop dućanima, uz veselo hihotanje i na opći užas majke - Rudarke...

Tako i tako sam i ja proizvod dotičnog odgoja i načina razmišljanja, te što sam starija više se prepoznajem kao nastavak tradicije tog, tako nekad omrzlog odgoja.

I koliko god mi je taj odgoj bio tlaka u doba mladosti, sve više sam sklona nastavku dotičnog i na moju potomčad, bez obzira što se oni opako ritaju i negoduju.

Amen.

U petak je bio dan De. Oliti dan Ve kao veterinar.

Pošto smo dovoljno dugo u vlasništvu tvor(ića) odlučili smo da je vrijeme da ga pregleda i stručna ruka. Pošto sam shvatila da bi bilo bezveze da ga pregledava neki lokalni veterinar koji se još možda i sjeća nekih detalja sa faksa vezanih uz egzotičnu živinu, odlučila sam se propitati po forumima za veterinara koji se bavi tvorovima.

I tako smo - u petak mi je bio neradni dan u našem preduzeću (otelo nam od godišnjeg!) - naoružani rukavicom (onom žutom, radnom jer mališa grize, pa ga ne znam drugačije držati), mokrim maramicama, jednokratnim rukavicama (ako se zasere u kontejneru), hranom, pojilicom za vodu, vodom, majicom, rezervnim ručnikom - jednom rječju kao da vozimo malu bebu krenuli Mala, njezina prijateljica i ja u Zagreb.

Savjetovali su nam veterinarsku ambulantu "Buba" u Selskoj ulici.

Da prije nisam baš spavala - ne moram vam uopće objašnjavati. Bilo me strah što ćemo sa životinjom u autu, kako će proći susret sa veterinarom, koliko će me to zadovoljstvo koštati....

Mogu reći da sam ugodno iznenađenja ponašanjem veterinarke (mlade simpatične cure), pa nam je posjet završio brzo i nimalo stresno po tvora, a bome ni po Rudarkine živce.

Naravno da smo bili iznenađeni kad su nam objasnili kako imamo skoro pa odraslog tvora od cca 8 - 12 mjeseci starog i orijaškog primjerka (ništa od "bebice"), sada i propisno cijepljenog i natrljanog lijekovima protiv nametnika u ušima, Sterilizacija će pričekati jer moramo proći još jednu turu cijepljenja. Toliko o etici uzgajivača!

Ako vam netko kaže da su tvorovi strašno inteligentna stvorenja i da ih se treba dobro paziti - rekli su vam istinu. Naš se Đuro (p'rdon Larry) uspio iskobeljati iz svojeg kontejnera u onih par minuta što smo ga ostavili samog u autu.

Danas sam - po sili posla sudjelovala u jednoj javnoj raspravi. Radi se o novoj lokaciji gradskog groblja u (nema veze kojem) gradu.

Stvar je tekla normalnim ritmom - prvo je projektant u kratkim crtama (cca 40-ak minuta ) objasnio kako će izgledati, zašto, veličinu grobova - jednokrevetnih, dvokrevetnih, kazetnih (jelte za urne), cvijeće, rasvjeta, struja, voda i tako dalje...

Pa su onda neki subjekti (oliti predstavnici nekih preduzeća koji imaju veze sa dotičnom lokacijom) rekli svoje - poneki i otišli.

A onda su na red došli i obični "građani". Oliti vlasnici dotične livade koja će u budućnosti biti - barem prema nacrtima - prekrasno posljednje prebivalište, možda čak i nekih od nas koji su danas sudjelovali u raspravi.

I sad klasična priča - njima je premalo što je općina nudila za otkup, kako je predstavnik općine naglasio - duplu cijenu od tržišne cijene poljoprivrednog zemljišta u tom kraju (jer dotična livada i je poljoprivredno zemljište, a ne građevinsko kako su si neki vlasnici zamislili! ), a vlasnicima debelo premalo nego što su si oni zamislili dobiti.

E pa sad - osim što će im zemljište na kraju ipak biti oduzeto tj. izuzeto iz vlasništva zbog općih interesa države, županije i općine (koja na to ima pravo jer je po zakonu dužna organizirati mjesto za ukop) postavlja se nekoliko pitanja:

- zašto dotični vlasnici nisu prije reagirali (doduše, na sastanak je stigla nekolicina vlasnika, moguće da ih nema puno više) - no, kako je naglasio predstavnik općine - lokacija groblja je izglasana još davne 1996

- zašto ljudi u Hrvatskoj općenito misle kako se stvari - ako recimo vrijede 100 novčića mogu i moraju prodati/utrapiti za 1000 i više (sjetimo se samo zaustavljen projekt brze ceste/autoputa prema Sisku - mislim da se radi o istoj stvari)

- zašto dotični ljudi - ako im je toliko stalo do dotične livade ne traže zamjensku u vlasništvo (sigurna sam da općina ima dovoljno vlasništva koja se daje u najam ili čak prodaje pa bi za njih to bila odlična opcija - bolja nego keš lova)

- gdje se misle dotični vlasnici ukopati, ako se stvar zakara dovoljno dugo...

I da - baš me zanima kako ćete me sad ispljuvati...

Znam, znam...

Možda vi svaki dan putujete vlakom.

Možda to za vas ne zvuči tako egzotično kao meni, ali ja sam se luudo zabavljala danas u vlaku. Prije bih rekla da su većina oni u njemu rekli "vozu", no da...

Ispalo je da se moram dovesti sa (našim) autom do Zg., a da spasim Guzdu putovanja do našeg sela i natrag do Metropole, pa dalje do mora odlučila sam se vratiti nekim "javnim" prevoznim sredstvom. Bio vlak ili autobus (imala ja isprintane vozne redove). Grah je pao na vlak.

I ne bi Rudarka bila ta, da nije upala direktno (majke mi - čisto slučajno) u vagon - restoran!

A šta ću onda ići dalje?? Ako se dobro ne vidi - na redu je bilo "Jelen" pivo, Apatinska pivovara (Riba - nije bilo loše u dotičnom okruženju - malo "laganija" od Žuje, malo jača - u okusu - od recimo "Pana", ako već uspoređujemo)



Osim što je vlak bio "internationalan", pa je konobar bio "s one strane" čovjek je bio totalno pošten, pa je vratio i onih famoznih 3 kune - kao što se vidi na slici, (povrat od 20 kn za malu pivu ) nakon nekih par minuta (valjda čovjek barata sa stranjskim valutama), pa mi je odmah bilo toplo oko srca.



Kao što vidite - nema natpisa HŽ ni na čaši. Da ne velim da je na kvaki pisalo "GURAJ" na čirilici, pa sam sigurna da moja vlastita djeca - ako bi trebala pročitati što i kako sa dotičnim vratima - ne bi znala pročitati.

Neš' ti svjeckog jezika...

I još nešto - pošto češće putujem avionom nego vlakom - meni je sve ovo bila totalna egzotika, pa sam se veselo pohvalila nekim prijateljicama i kolegama. I dok si rek'o keks - oliti par telefonskih poziva, piva i par stranica Đusi novina - eto mene u mom selu! Skoro pa prerano....

Čovjek se mora veseliti malim stvarima!

Pošto je danas dan životinja ili dan brige o životinjima ili tako nešto slično, eto vam eksluzivne fotografije našeg Đure (tj. Larry-a)





Ima i boljih fotografija, no nisu mi trenutno pri ruci...

Afrički tvorovi su slatke životinje. Zaigrane, otkačene. No, da trebaju puno pažnje (doduše, kao i većina drugih životinja koje udomimo kao kućne ljubimce) - treba.

Slijedeći zadaci su nam:

- pronaći dobrog veterinara i odraditi sterilizaciju i cijepljene (jer ga vodimo van pa ne bi bilo zgodno da oboli od neke mačje boleštine)

Vratih se!

E sad, ne mogu u par riječi opisati kako je bilo. No, mogu reći da se i na dotičnom kongresu osjetila recesija (pa smo recimo pili "litrenke" umjesto butelje), ali bilo je ugodno i zabavno.

Prvo o hotelu. Bili smo u kompleksu SOLARIS hotela kojemu je prizemlje - od terase, dvorane za doručak/večeru, dvorane za kongrese i ostale male sale, samog hola i hotelskog dućana sa lijepim prigodnim poklonima iz Hr + predobrim Guess torbicama - nema ih valjda tko kupiti pa je izbor odličan i bazenskog prostora i vanjskih lokacija na razini dotičnih 4 zvjezdice, ali sobe ...

Osim što su kvadraturom minijaturne, s time da u kupionici ne možeš ni pošteno kakati ako su vrata otvorena, moje noge, na mojih jadnih 165 cm visine i 55 kg visile su sa kreveta, a osobno sam se osjećala jako neugodno da ne ljosnem na pod od "širine" kreveta dizajniranog za prosječnog Filipinca...

Sam kongres i prigodne večeri su bile ok. Osim samog izbora hrane. U toj priči nije se desilo da su kompanije koje su bile sponzori večera platile manje, već su hotelski kuhari, s dobrim namirnicama napravili (relativno) lošu hranu. Nažalost.

I ne, nisam se napila. I relativno rano sam legla.

A toalete??

Što su gospođe - gospodične - kolegice punašnije oblačile su uže i kraće haljine i prigodnu (usku) odjeću.

Povratak je već bio druga priča - malo smo skrenu s puta, pa smo preko Biograda, Zadra i Ugljana došli do Metropole. Hi hi...