Osobno mislim kako je puno toga - od izgleda, karaktera, sklonosti bolestima i ponašanje većim dijelom uvjetovano genetikom (no, gledano na širu familiju, a ne samo usko stablo dijete - roditelj), a onda tek onda na red dolazi sam odgoj i kulturno okruženje. Tako i sebe i svoje dijete gledam u tom kontekstu. Moje malo žensko dijete.

I moju majku u priči između mene kao kćeri i nje kao majke.

Karakter moje majke se ne bi promijenio u slučaju da su neke stvari bile drugačije posložene, ona bi bila i dalje jedna autoritativna osoba, ali bi dio energije potrošila na poslu, a ne kao domačica na ukućanima i kasnije - na sapunicama.

Doduše, ne mogu reći da sa njom nisam komunicirala. Dapače, razgovaralo se tu o svemu i svačemu. I ja sam njoj pričala sve moguće detalje mojeg djetinstva, osim onih najintimnijih. Bauk tema je bila ljubav, zaljubljivanje i poslije kad su došli dečki. Nije se to dolazilo u moju kuću. O tome se nije razgovaralo...

U određenom trenutku mojeg razvoja - a ja sam čitala lektiru, učila gimnazijsko gradivo, putovala po svijetu - došla sam u fazu da imam više znanja od svoje roditeljice i to mi je išlo na živce. Zapravo mi je išlo na živce njezino ne-znanje. Sada se više ne čudim što ljudi oko mene nemaju pojma o nekim osnovnim stvarima, bilo to vezano uz rad Otto-motora, funkciju krvožilnog sustava ili ponašanje divljih medvjeda...

Ponašanje moje majke, koje u nekim slučajevima nije bilo emotivno blisko, čak dapače samo je rezultiralo u jačanju mojeg karaktera. Ili je pak moj karakter bio dovoljno jak da preživi sve njezine pizdarije. A ne da ja friknem i završim na dječjoj psihijatriji. No, možda i mi sami neke obične životne situacije pamtimo kao "velike" i nama jaako bitne (tamo s nekih 13-14).

S druge strane, moja je baka bila udovica četvorice sinova (i jedne kćerke), obrtnica sa punom kućom šegrta i gore spomenutih muškića, pa ih je sve odhranila, postavila na noge i preživjela sve nedaće takve vrste života.

Nakon jučerašnje rasprave oko odlaska (na silu) u Zgb. kod sestrične i Malinog nerazumnog ponašanja i osjećaja da kao majka ne ispunjavam onu emotivnu stranu odnosa majka - kćer počela sam sumnjati da i ja radim iste greške u odnosu sa svojim ženskim djetetom.

Moja šogorica je svojoj djeci majka, ali istovremeno i prijateljica. Pa ponekad izgubi dosta vremena u objašnjavanju zašto nešto jedna 2 ili 3 godišnja djevojčica ne smije raditi. Nekako nisam sigurna da je taj pristup, u dobi kad su oni još mali dobar. No, vrijeme će pokazati tko je bio u pravu.

Svejedno, i dalje mi je gorak okus u ustima. Mala je bila jako mazno stvorenje do prvih znakova puberteta. Mazila sa s nama, a u konfliktnim situacijama je i na malo povišen ton počela roniti suze. Odnjednom, skoro preko noći ona se pretvorila u divlju mačkicu koja se ne da dotaknuti. I komunicira samo sa Facebook-om, svojim prijateljicama (tko zna gdje) preko kompa, mobitela. Mi ostali ukućani dođemo joj kao smetnja što ne može ili ne smije raditi neke stvari beskonačno dugo.

A da si nabavim mačku? Neku maznu...

I onaj divlji stvor zvan Larry (oliti po naški Đuro) grize, a imam osjećaj da me se na trenutke i boji. Mene se svi boje. Baš sam koma. Odoh na posao. I tamo me se boje. No, možda me cijene više od ovih mojih doma. Nitko nije prorok u svojoj kući.

Update: Mala je veselo otišla za Zg. Nakon što je ocu (skoro) izmamila suzu porukama polijepljenim po prozorima i sms-ovima, a bome je i meni bilo glupo spriječavati tako jaaku želju za druženjem sa sestričnom (trenutno su na nekom vježbanju - plesu ) pristala sam na njezin odlazak rodbini. Vratit će se autobusom.

Pa (ipak) sam ja jedna popustljiva majka , no da.

Anyway, pošto je Guzda na "ugljenu" (tj. otoku), doma smo samo Nasljednik i ja. I naravno Zver. Zvana Đuro.

I pošto nema dobrovoljaca, na Rudarkina nejaka leđa spala je odgovornost o igranju s malim tvorom (to su životinje koje moraju provesti dio dana izvan kaveza u igri, po mogućnosti sa ukućanima). Još koji dan i maziti ćemo se mi. Još je malo divlji, ali se voli poigrati sa vrećicama, lopticama, šlapama i sl. stvarima.

Da ste ga samo vidjeli kako pokušava uvući dječju kasu (ono čudo za igranje dućana) ispod kuhinjskih elemenata (btw koja je veća od otvora). Luuda kuća.