Onaj dio tup - tup je glavom o zid...

Vidim ja da ste se svi lijepo raspisali, osim što se ni jedan muškić nije usudio javiti u komentarima. C c c.. Dečki? Kaje? Prpa Kengur, Tata od formata i ostali???

Bdw, naravno da ima razlog zašto sam edgey ovih dana - today nam stiže family iz Dojčeland. Oni koji imaju pokvaren telefon, pa kad nazovu, pukne veza, pa ja njih zovem...

Oni kojima sam ja preko internteta platila "Njemačka krila" jer eto - nemaju kreditnu karticu (očekujem 600 eura povrata!!!)

Oni koji od mene očekuju u slijedećih desetak dana sve moguće pustolovine koje si sami nisu (mogli - htjeli ?) priuštiti za svoju lovu, pa će tako Urlaub odraditi u Kroatien na kontinentu s primislima na more. Nadam se da od nas ne očekuju "malo ćemo skočiti i vidjeti more". Hi hi, baš me veseli što je ovaj vikend smjena naroda i sve spojeno sa blagdanom!!
Predzadnji je put predragi Braco spisko na svoju seku silne pare, nema gdje nismo bili - u Bosni, u Mađarskoj, u toplicama (to oni i klinci, Rudarka je radila), u Metropoli, u Sloveniji., da ne velim da ih je vozio u Split na avion oko 01. ili 15.08. još dok nije bilo autoputa, jer je njoj baš bilo zgodno sletiti tamo, Hrvatska je taako mala zemlja (ne sjeća se ona vremena kad je tu živjela ), šta je to njemu trknuti po nju i vratiti ju nazad...

Nema gdje nas nije bilo u tih dva tjedna, naravno, sve na naš račun - do zadnje kavice i soka za klinca koji ga je ostavio svaki put netaknutog....

Stiže u goste i Njemac - šogi "to be" i Netjak koji ne zna beknuti (što ja ponekad koristim kad traži neku nabulozu koju mu ja ne želim dati.. he he) Hrvatski...

Jelda da će nam biti prekrašno???

Htjela sam vam nešto drugo pisati, no kako sam pist off vrijeme je da otračam svoju premilu family.

Kada se smješkam, radim, kuham, perem, peglam i uz to pjevam kao Judy napjeve "Moje pjesme moji snovi" svi su sretni i zadovoljni...

Kada se Rudarka pobuni jer je:

a) predragi zvao da pogleda na komp neki "užasno smiješni" klip, a ja ruke do laktova u zmazanom suđu - Ja sam grozna jer sam se brecnula na predragog...

b) kad se Nasljednik muvari u pola noći po kuhinji i "ruča" jer se digao u podne kada je i doručkovao, a ja bih spavala jer se dižem u šest - onda sam Ja vještica koja se dere na djecu... (razmišljala sam o buđenju dotičnog u tih šest i nešto, no...

c) i onda bi se Rudarka morala odmoriti jer je napeta i živčana, a oni žive tako lijep, jednostavan i neopterečen život (doduše, već dva dana bez friškog kruga jer sam odbila poslušnost kupovanja u pet popodne istog)...

Ma bravo....

Danas sam se rastrčala po cijelom selu tražeći novi broj Cosma u kompletu sa knjigom koju želim pročitati, valja ona ili ne. I ??

Nema nigdje. Naravno da prodaju "prazan" tj. samo časopis, ali ne u toj skupljoj varijanti sa knjigom. Vele prodavačice da su dobile samo po jedan ili ni jedan primjerak. Pa mislim...

Znam da ljudi na selu baš i ne čitaju knjige, pa su valjda u Tisku procijenili da nemaju klijentelu za skuplju varijantu časopisa.

Ako se sjećate kako su se ljudi tukli prije par godina za primjerke knjiga koje su mogli povoljno kupiti uz dnevne novine? To je bilo pet minuta slave svake prodavačice na kiosku s novinama!! Svi smo se upucavali sa onim klasičnim "Susjedica, bi meni ostavili primjerak knjige?" - svi su bili intimni sa tetama u to doba.

Doduše, samo u onih prvih mjesec i nešto histerije, a onda se pomama smanjila, pošto su knjige završile na polici neotvorene (ruku na srce, neke od naslova nisu pročitali ni studenti filozofskog), a ljudi skužili da daju hrpu para za nešto što ne kane konzumirati.

Ja sam pokupovala dosta tih knjiga. Neke sam uzela zato što su u školskoj lektiri (ne pitajte me da li su i pročitane od strane mojih školaraca !), neke zato što volim naslove i željela sam imati svoj primjerak knjige (Jane Austin imam u engleskoj i nekoliko hrvatskih varijanti ), neke sam po prvi put pročitala ....

No dobro, u međuvremenu je postalo jako moderno i high napisati svoju vlastitu knjigu - bila ona izmišljenog teksta ili autobiografska. To što dotičnu nije pročitalo ni šire susjedstvo, a kupila samo najuža rodbina i prijatelji - nećemo o tome...

I zato me stvarno zanima koliko je knjiga Nives Sisa Pevaljka Celzijus stvarno kupila raja i koliko od njih je uspjelo otvoriti korice i pročitati prvu stranicu...

A o onim otužnim listama najbolje prodavanih knjiga u "Pola ure kulture" kada si na prvom mjestu sa prodanih petnaestak knjiga na tjedan - nema smisla ni govoriti....

Već prije pisah o tome kako sam i dalje, administrativno, stanovnik Bandićevskog nam velegrada (hi hi, glasat ću za stadion i protiv Bandića!!), a tako i moja dječica.

Dječica koja trebaju i prvu osobnu. Ha! Što vrijeme leti...

Anyway, danas smo mali i ja sjeli u auto i otišli do PU Zagrebačke u Petrinjskoj na prijavak tj. na "vađenje" osobne iskaznice nekad zvane i "Lična". Već sam nekidan otrčala do općine na Črnomercu jer su potrebni, na sve ovo informatičko doba, "friški" papiri o rođenju. Ma da, mali stavio piercing, promijenio ime i prezime, te se oženio i rastao do svoje 15 godine. Moš' mislit. (doduše, u međuvremenu je pustio kosu do ramena i ošišao se na kratko)

Uđemo unutra i uzmemo onaj famozni broj na automatu. Žena ispred mene uzela od svega ponuđenog po jedan. Zlu ne trebalo.

Taj fenomen me već jedanput iznenadio na HZZO-u. No, tamo se uglavnom muvare polugluhi i poluslijepi penzići, pa sam bakici pokraj sebe oprostila kada me zatražila da joj u hrpici papirića odaberem onaj pravi (grr, bila je na kraju ispred mene!).

Pogledamo koji smo na redu - 144, a "izvučen" broj 112. Ufff...

Čekati ili prošetati? Poučena prošlogodišnjim iskustvom kod registriranja auta ostali smo pričekati brzinu "protoka" brojeva. I gle stvarno, brojevi su šibali brzinom munje.

Tu i tamo se netko javio na jedan od četiri šaltera, ali su žene uglavnom mijenjale "pling - pling" brojeve...

Tako da smo na redu bili za manje od pola sata. Nisam stigla pročitati ni dvije stranice Kathy Reichs "Već su bile mrtve" (izlazi svaku subotu sa večernjakom, na hrvatskom!). Malo smo se sa tetom cjenkali oko dokumenata jer smo najbliže Domovnici imali njezinu kopiju, naravno, ne novu, ali i važeću putovnicu, pa nam je progledala kroz prste.

Majstor se potpisao, ostavio otisak (zar nama nisu uzimali otiske svih pet prstiju??) kažiprsta na onaj starinski način (a da probate malo sa skenerima i odmah sve imate u bazi podataka??), ostavili broj moba da nam se jave - i voila. Gotovo.

I da - ne znam iz kojeg razloga, ali se na WC nije moglo. Zaključano. S druge strane, nije mi bila tolika sila da se po hodniku i kod onih dežurnih policajaca propitujem za način kako ući u ili na čenifu...

Priča žena u nekoj emisiji - ostavio ju muž, otišao sa ljubavnicom. Eto, ona povrijeđena. Čak je navodno ova druga i trudna, pa će nevjernik ostati s tom drugom. Ne vjeruje više u muški rod. Teško se živi. Djecu treba školovati...

Priča broj dva: Cura radi u tvornici. Radni dan - 12 sati. Težak rad - na traci. No, još uvijek bolje nego doma na selu...

Čudne vam priče? Mislite da su iz mojeg seoskog okruženja? Nee...

Priča broj jedan - Tibet.
Priča broj dva - Kina.

Problemi? Isti.

Priču broj jedan mogu prepoznati u mojoj visokoobrazovan susjedi. Nema veze što žena ima fakultet. Što živi u Europi, na asfaltu, hoda u štiklama...

Kako je svijet malen. Kako su nam svima problemi slični ili čak isti...

Bili u pripizdini prašnjavog Tibeta ili na vrućem asfaltu New Yorka (pa svi misle kako je netko super pet) ili Novog Zagreba....

Morat ću se i ja osvrnuti na nesmotrenu izjavu, a poslije i na smjenu doktora - rukovoditelja Službe za lijekove HZZO-a. (da podsjetim ove što ne žive u Hrvatskoj - čovjek je - izvučeno iz konteksta, pa prenešeno u medije izjavio da će "neki bolesnici morati i umrijeti" - a sve vezano uz proširenje spiska lijekova koji se mogu dobiti - besplatno - na račun Hrvatskog zavoda za zdrastveno osiguranje)

Jedna od prvih stvari što su nas "učili" na edukaciji o dijabetesu je bila ta da ne vjerujemo svemu što piše na Internetu. Sada, u doba informatičke opismenjenosti i laganog surfanja, a bome i čitanja svega mogućega smeća što vam Google, Yahoo ili neki drugi pretraživač "ispljune" za vaš traženi pojam - svi imaju osjećaj da su stručanjaci za različita područja, uključujući i medicinu.

Tako ja zovem svoju frendicu, a ona - "nešto bolesna". No, ništa strašno - pročitala je ona i sama sebi dijagnosticirala neku laganu bolest. Ma moš' mislit'. Ona - prodavačica (ovaj dio je izmišljen, može biti i čistačica, ekonomistica, anybody, bez uvrede za bilo koje zanimanje) zna sve o svojoj boljci u lijevom bubregu...

Nažalost, kada dođe i do najgorih dijagnoza, ljudi se zapale za različite terapije, lijekove ili operacije koje možda naši liječnici ne rade. I naravno da mi, pogotovo ako se radi o nama samima ili našim najmilijima, uključeni duboko emocionalno gubimo zdravi razum i tražimo nemoguće! Naravno, besplatno.

Da li to znači da se, na račun svih onih "običnih" i pogotovo kroničnih bolesnika (kojemu je kvaliteta života podignuta i samo malim pomoćima u odabiru lijekova ili pomagala na račun HZZO-a) smije trošiti na jednu ili nekoliko osoba enormne svote novaca za nove, nedovoljno dokazane lijekove kako bi se - MOŽDA (u kojem postotku ili čak promilu??) - spasio jedan ili dva života?

Znam da zvuči grozno, a tako je vjerojatno zvučao i dr. Buble kada je rekao nešto slično.

A kada je trenutak da se obitelj pomiri sa situacijom, pusti bolesnika da u miru umre bez borbe sa drastičnim operacijama, bolnicama, alternativnim lijekovima ili nečim četvrtim - naravno da je pitanje!

Prema tome, kada vam krepne televizor, njega odnesete kod stručnjaka, kada vam se pokvari auto - odvezete ga kod mehaničara, tako i medicinu - ostavite stručnjacima - doktorima, koji su u mnogim granama medicine na visini svih ostalih svjetskih centara!

Da li bi vam bilo ugodnije negdje vani u nekoj bolnici? Možda, ako ste vlasnik tekućeg računa sa sličnim brojem nula kao Angeline Jolie. Ako ste običan čovjek - ni vani vam ne bi bilo bajno. Čak dapače, digli bi kredit, založili kuću - i onda došli na red za operaciju...

Ne zavaravajte se...

Znam da svi čekate izvještaj...

No da... Bilo je odlično. Sve bolja sam u pečenju (tj. pripremi tijesta za pečenje) kruha!! Ovaj put je na tapeti bio miješani - obično i kukuruzno brašno!!

Nekako su se ženske držale suhog kontinenta, za razliku od Male, njezine vršnjakinje i nekoliko primjeraka muškog roda. Ludo su se zabavljali na bazenu. Muškima i djeci ne smeta ni mrak, ni hladno vrijeme, ni voda (ravno 26˙C - nabavili i termometar!)...

Ostali su oko stola, uz toplu krušnu peć, hranu, pivo i vino, i zezanciju proveli ugodnu večer. Ne, ne... Nije se nitko napio...

Stigao i kum sa rehabilitacije (toplice na 80-ak km od nas), pa ostao i prespavati. Pametno, pametno...

U jednom trenutku sam im svima otela "oružje" - mobitele i posložila u pleteni stalak za nošenje čaša. To je bila dobra odluka. Prestalo se zivkati i razgledavati slike sa mobitela..

Susjedi?? Jedni su na moru, drugi bili "u životu" pa im nije smetao naš tulum na otvorenom... He he...

Danas je noćno kupanje i tulum (samo za odrasle) na našoj teraci.

Razlog?

Godišnjica useljenja.

Zvuči malo glupavo, ali ima i svoju priču kao pozadinu. Naša (zvana još i "Stara susjeda") susjeda nas je sa sjetom otpratila (i pomogla seliti, s mužem i dečkima, tada klincima koji su se otimali za nošenje stvari) na novu lokaciju. Nismo mi daleko, no ipak, ne gledamo se više iz kuhinja (ona uz prozor pegla) i mašemo jedna drugoj...

Tako da je ona zapamtila i datum tog famoznog preseljenja - useljenja u konačno naše vlastito ognjište.

I tako, mic po mic, prošle godine smo stigli do petogodišnjice. Slučajno, kroz neki nevezani razgovor uz popodnevnu kavicu pala je ideja o noćnom kupanju, a navečer se i realizirala - zaružilo se - one vruće prošloljetne noći - zaroštiljalo, zapivilo... Hi hi...

Bilo je super! (što dvije Meglajtice čine čuda na dnu bazena!)

Ove godine smo krenuli udarnički i planski u istu stvar - ponoćno kupanje. Sprema se roštilj, zapečeni grah, domaći kruh (iz krušne peći) -

BTW - kruh govori tri strana jezika pošto ga mijesi Rudarka! I ima faks!! Nek se zna! Nebudu meni rekli da ne znam umijesiti kruh!!

Pozvali smo i nešto novih frendova, jer je dio regularne škvadre po morima i ljetovanjima ...

Mislim da će za hrabrost ulasku u vodu trebati i dosta alkohola. We'll see...

"Dan tmuran, ja mamuran, nemoj srećo, nemoj danas..."

No da, doduše, tmuran je dan, ja mamurna nisam, ali se osjećam šugavo. Ovo ljeto je totalno suludo. Il' je vruće ko' pas ili ova ružna kišurina (trenutno olovni oblaci prijete), ili zimulja (npr. u Dojčlandu - pitajte Bugenviliju).

I znam da se vas većina sjeća ovih gore stihova. Bila ja na onom groznom koncertu na kojem je bila zgažena ona curica...

Ostali imaju neke druge uspomene...

I da, ljeto je negdje već na pola, a kao da je prošlo časkom. Ništa pametnog nismo napravili, nigdje nismo bili (stalno kuburimo s lovom, nešto sitno sjedne taman da pokrije dugove, pa sve opet ispočetka), ništa nismo kupili...

To me najviše ljuti. Stalno je čovjek "kratak" za neku relativno sitnu lovu da se otisne na neki put, izlet, u krajnjoj liniji šoping koji bi ga veselio..

Možda sam subjektivna, i ljudi sa strane bi rekli da nam je super, da imamo ovo i ono....

Nikad čovjek ne zna. Možda ipak tražimo kruha preko pogače....

Sad je već puuno bolje...

Sjedim vani na teraci i gledam zelenilo oko sebe. I (relativna) tišina.

Jučer me izluđivao susjedov pas. Jedan od dva.

Prvi je mali patuljasti maltezer koji je u kući. Njega vodaju sa sobom, šetaju, valjda im i spava među nogama...

Drugi je seoski đukac sa lovačkim genima. Njema tu i tamo maltretiraju, kada ga puste iz neke bukse van na dvorište. I dobacuju mu neku loptu koja skviči kad se stisne.

Inače, baš zato što je cijele dane zatvoren, pas je strašno agresivan i bojim se dana kada će slučajno ostati u dvorištu i (eventualno) preskočiti ogradu za nekim djetetom. Koma. Pas izgleda jaako prijeteće.

No da, jučer je siroti pas bio (opet) zatvoren. Zajedno sa faking lopticom. I onda se čulo (kao i sada siroti sitno zavija - mislim da je žedan) skvičanje dobrih pola sata.

Htjela sam ja osobno ići i pregristi dotičnu lopticu.

Onda je stigla i gazdarica (inače, žena od 30-ak godina i 100 kg koja nikoga ne pozdravlja, niti ne klimne glavom, fak i takvi susjedi), pa je pustila psa u dvorište i primila u ruku dotičnu lopticu...

Onda sam imala volje i njoj pregristi grkljan, ali sam se suzdržala sranja i svađe sa prvim susjedima....

Grrr....

Slijedi ženski, potpuno pink post!!!


Ovaj ovdje dotični - Gerry Butler je moj favorit!!

Ovaj ovdje dotični - Jeffrey Dean Morgan je Violin favorit! (na ovoj slici zgleda jaaako slatko)!!

Još malo mojeg Gerry-a iz uloge Tomb Raider - (pre)zgodan lopov u kojeg je bila zaljubljena Lara (oliti Angelina)!

Eto. Dosta linkanja i dosta slina...

Da ne mislite kako Rudarka nema na selu nikakve zabave i ludog provoda - vratila sam se sa vožnje sa ovim gore čudom!! Ha!!

Ps. I vozač je bio doobar komad! Gazda firme!! He he...

(Pazio čovjek da ne umažem srebrne šljokaste balerinke u blatu. Sad nemam razlog da kupim druge. Hmm...)

Kategorija posta: Sex i zdravlje!

U posljednjih par dana pogledala nekoliko zaostataka na DVD-u.

Kao prvo, jedan prastari film koji je tek nedavno došao na kućna kina - "Gia", u glavnoj ulozi Angelina Jolie kad je bila jaako mlada.

Ako niste čuli za taj film (malo je prespora radnja, pa mi je bio na trenutke i dosadan), radi se o ekranizaciji života prvog američkog top - modela - Gia Carangi koja je odživjela divlji kratki život i među prvima umrla od AIDS-a (ja mislila da će umrijeti od preodziranja, hmmm).

Uglavnom, u jednom trenutku - scena u komuni za odvikavanje - kada neka siromašna crnkinja viče na Giu (kojoj je pukao film što je samo "meso" u modnoj industriji, pa se počela drogirati) kako joj je ova bila uzor, a sve je zapravo samo farsa. Doduše, za crnkinju hrpa kompleksa i jadnog života u siromašnom svijetu, a za Giu hrpa para, luksuza i svega. No da, pare kako došle, tako ošle... (bar tako vele u filmu)

Hoću reći - kako je bitno da se ne palimo na egzotične stvari koje možda nikada nećemo moći vidjeti, nećemo si moći priuštiti, već da se okrenemo sitnim radostima i ljepoti u našoj blizini.

dražeN je to lijepo pokazao u posljednjem postu, pa lijepo molim da pogledate....

Drugi film je bio "PS. Volim te".

Uff... Zgodnog li irca - škota - whatever (ima poveznica sa Angelinom - s njom je glumio u Tomb Raider-u)

Film?

Nije da nisam pustila suzu, šta ćete, takav "ženski" film...

Ne znam zašto, ali sa završetkom školske godine (ili čak i ranije) i naša najdraža nacionalna teve koju svi mi bedaki plaćamo, a bome i ove kao besplatne (pa nas dave sa hrpom onih svojih groznih "I nije to sve - još i paket noževa..") televizije lijepo odu na kolektivni g.o.

Ubace nam hrpetinu starih filmova tipa Roger Moore James Bond jedan, dva, tri, Žikina dinastija, Vrdoljakove (na svu sreću, još ne gledamo "Sutjesku" i "Neretvu") serije....

Da ne velim da mi ubace prastare epizode CSI na nekoliko programa. Pa nek se ja sama skoncetriram tko je živ, a tko kada "poginuo"...

Ne želim komentirati onaj grozan žuti broj koji predstavlja dob djeteta koje bi smjelo gledati dotični film. Pa to je lako - neka popodne stave dječje filmove, a navečer za odrasle. A ne da popodne gledam "dahtanje" skupa sa malom djecom...

I vrhunac vrhunaca - goli Ćiro skače salto u špici "Vjesti na drugom"!

Pa molim vas?? Zar smo dotle došli? Svi novinari i urednici s ukusom moće guzu u moru na zasluženom odmoru??

Zar svi moraju biti svih 30 dana tokom ljeta na godišnjem??

A zašto onda radni narod dobije samo dva tjedna godišnjeg? Ima nas premalo?

Očito Njih ima previše!!! Ma dajte...

E lude kuće...

Sada se mogu uživiti u život "bogati i slavni"...

Jučer sam - doduše ne iz novina - doznala da se rastajem!

I svi moji na poslu o tome pričaju. Naravno, ne sa mnom. Izčitavaju moja raspoloženja iz ponašanja (po jednima sam straašno vesela - "Jesam li si našla kakvog Jebača?" i manje ljuta na radnike ) i slične pizdarije..

Da poludiš. Ne bi čovjek vjerovao čime se ljudi bave. A svi fini. Nitko da me pita!

Pretpostavljam da je povod bio mali "izlet" s Guzdom koji me pokupio s Đegom ispred naše poslovne zgrade. Valjda ga ljudi nisu prepoznali, neobrijan frajer u finom autu.

He he...

Da im razbijem zabavu ili ne??? Pitanje je sad!

Update: Ne bi vjerovala Kinky, ali pitala me frednica (i bivša kolegica) koja sada živi 200 km od nas za tu priču. Žena nema dlake na jeziku i prije me znala pitati za neke stvari kad se priča zahukta, po priči sam ja grozna vještica, šefica i sl. - a ja nemam pojma...

Oduvijek su mi išle na živce one priče moje bake kako je nekad bilo puuno bolje nego sada, pa se trudim ne uspoređivati nove generacije sa nama.

Mi smo neka dinosaur generacija kada je još i Štulić bio "živ", gledali smo samo jedan crtić dnevno, kada je netko izašao, nisi ga više mogao pohvatati na mobitel (makar je sad to totalno upitno da li ti baš govori istinu gdje je i što radi), nije bilo u dućanima sve što sada ima, pa si mjesecima čekao da se ode jednom godišnje u Trst ili Graz (i famozni Leibniz), a muzika se "kopirala" na kazićima. O kompjutorima da ne govorim (doduše, imali smo mi onu famoznu igricu za tv - one crtice koje su simulirale igru "tenis", a poslije i Spectruma ZX).

Zato mi je teško komentirati izjavu zakonitog Nasljednika (ako ga ne razbaštinim kad mi pukne film!!) kako sam ja kao majka i roditeljica jedina kriva što je on gospodin išao na popravni. (prošao je prošao...) Ja sam ga u ključnom trenutku dan prije testa - ispravka razljutila tako da on nije bio u stanju napisati dobro dotični test.

Ili mala moje prijateljice koja je tražila nagradu (čini mi se neku manikuru koji qu) - eto, cura položila matematiku, na popravnom. Nakon 500 kuna instrukcija, živciranja roditelja i ostalih pizdarija...

To što smo mi svi poderali grlo od vike, pojeli nokte od živciranja i popizdili tisuću puta u ovih posljednjih tri tjedna - nikom ništa...

Stvarno su zavrijedili da ih ostavimo i budemo "super roditelji" - pa nek poslije kopaju kanale...

Grmrljslkdačdillskdajfkčl......

U kombinaciji peemesa, Nasljednikovog tvrdoglavog načina učenja (On smatra da je ispit prekosutra, a svi ostali da je već sutra. Naravno da mu nije palo na pamet da provjeri u školi na oglasnoj ploči. A majci nije palo na pamet da joj dijete uopće nije zapamtilo kada mora doći na popravni!!) i nekih neostvarenih želja - "Ideee mi se nekuda..."

"Nemamo para. Idemo u Pub na pivo?"

I bijasmo u našem lokalnom seoskom Pubu, pješke...

Anyway, ovako nabrijana cijeli dan je bio u fazama durenja, krešenda i tuge sa suzama u oku. Nisam se mogla odlučiti što bih i kako bih...

A onda smo, u smiraj dana legli pokraj bazena. Plava vodica, miris klora, sunce već na zalasku...

A Guzda stigao sa dvije orošene Corone...

I šta će ti para, šta će ti jahte, šta će ti nezadovoljstvo....

C'est la Vie...

Ps. Držite fige mom malom pizdeku da prođe, inače ću mu kvocati cijelo ljeto. Da li je to dijete zaslužilo??

Piše u jednom mom omiljenom "ženskom" časopisu kako se Grdović zabavlja sa svojom jedinicom - petogodišnjom (vanbračnom) kćerkicom.

Ma sve divno i krasno (osim što će dječja pravobraniteljica pizditi na slike djeteta u javnosti - doduše, slikani su iz daljine, kao iz žbunja).

I tu sam se sjetila nečega drugoga - žena, cura, majka ostane trudna, rodi i pošto poto hoće ućerati novce za (lagodan) život od (bogatog) DNA donora oliti nekog "skupog" pjevača, nogometaša ili glumca.

I dotični, stjeran s nepobitnim dokazima moderne genetike počne s plaćanjem alimentacije.

A onda - kao u slučaju Grdović, a bome i Višnjić - dotični, ako nema svog vlastitog potomka u obiteljskom gnijezdu, ako mu je supruga imalo promoćutnija - rađe će ljubiti, grliti i maziti svoju vlastitu krv nego išta na svijetu.

E da. Onda se to odjednom ne svidi dotičnim majkama.

Što da se Višnjić jednog dana pojavi, sagradi viletinu u Istri, zadrži se dobrih par mjeseci (kako bi i službeno mogao imati mjesto prebivališta u Hr) i zatraži svoje dijete za "full time"?

Baš me zanima da li bi se ukidanje one famozne Višnjićeve alimentacije svidjelo dotičnog "Gospođi"? Koju se uostalom viđja na mnogim zanimljivim mjestima, s djetetom u čudno doba (dana i) noći.

Znam da ima hrpa samohranih majki koje se bore za prava svoje djece, ne dobivaju ni kune alimentacije (ili kao mojoj prijateljici nekidan Ex preko male šalje tisuću kuna koje ova baci u krilo mami - alimentacija za unazad par mjeseci, a možda i unaprijed par...), ali ovdje se radi o nekim malo čudnim okolnostima u kojima su dotične "lijegale" s slavnim bogatašima.

Nekako imam osjećaj da bi se s manje poznatom i manje bogatom ličnošću znale čuvati od trudnoće...

Ne znam kako i zašto, ali u posljednjih dan - dva poklopile su mi se zvijezde vezane uz finu papicu.

Kao prvo, jučer je Guzda morao poslovno u Slavonski Brod. Ne budi lijena, prikeljila sam mu se (s knjigom pod miškom - obožavam čitati u autu kada se jednolično vozi po autoputu) i - časkom bijasmo u gradu na Savi.

Pošto smo stigli prerano, malo smo se prošetali (platiti parkiranje 3 kune/satu - ma bagatela), te malo poslije pronašli mjesto sastanka - PIZZERIA UNO.

Kao što vidite na slikama - mjesto je sve samo ne klasična pizzeria, s finim (mesnim) jelima, fišom, salatom "A la Uno" - prefina plata različitih sezonskih salata + kuhana jaja + sir (gorgonzola ili sl.) - mislim da bi i vegetarijanci bili zadovoljni.

Sjedili smo vani ispod trijema, s pogledom na stara kola, koja i su i jučer isto izgledala u "cvatu" kao na slici.

Ogledala se i žalila što nemam svoj aparat, no, i ove slike sa njihove web stranice su ok.

Dobro je prošla ponoć kad smo se vratili u naše selo malo..

Danas, put pod noge (doduše, papučicu gasa kako već pjeva Sevke Nazionale) i na drugi kraj lijepe naše - Samobor.

Završila na ručku u restoranu ZELENI PAPAR.

Bila sam ja u često u blizini dotičnog restorana. Nedaleko je velikog raskršća sa semaforom, ako dolazite obilaznicom iz smjera Zagreba i idete recimo u Breganu. No, nisam nikad pomislila da u toj uličici s pogledom na nekadašnje selo nadomak Sanobora i Šmithena (koje je navodono netko kupio, rasturio totalno i sređuje drugi "Čatež" - živi bili pa vidjeli) ima tako dobar lokal.

Čak je i draga nam blogerica JAZZIE pisala o tom restaču.

No, ja nisam jela ništa od njezinog spiska dobre hrane. Kako je to bio organizirani posjet, tako je i sam menu (a slijed jela je bio impresivan) bio unaprijed dogovoren. Bilo je tu svega... Mmmm.... (da vam ne spominjem rižoto od kozica, pršuta i malih paradajzića prekriven tartufima).

I "Plavuša" za desert (u nekim se lokalima zove i "Mali crnac")

Eto...

Sve se bojim što će biti sutra... Hi hi...