Ovako izgleda kad naprasno zavšite u traumi tj. Traumatološkoj bolnici u Zagrebu:

Kako je počelo?

Još prije nekih tjedan, tjedan i po stigao Nasljednik s rukometnog treninga sa spuštenim bolnim ramenom. Navodno ljosnuo ispod tuša..

Guzda, kao "doktor u kući" s određenim znanjima o lomovima, spašavanjima i sl. s(r)tvarima presudio da majstoru nije ništa i da nema potrebe za odlaskom na hitnu jer eto - da je puklo rame - to bi puuno gore izgledalo i puuno jače bolilo..

Tako mi Nasljednika danima "liječimo" mirovanjem, voltaren gelom.. Ne mogu reći da nisam pomislila da se gadno zakačio sa frendovima na rukometu da za njih ni ne pita...

Danas je ipak "doktor u kući" otkrio da rame baš i ne izgleda tako bajno, da je iskočila neka kvrga i da je vrijeme za doktora, rengen i sve ostalo.. Tako da smo malac i ja ufatili pravac zgb. (odakle sam upravo stigla). Ipak su tamo bolji doturi nego u našem selu malom. Da ne spominjem lokalnu nam bolnicu..

Uletila ja s njim u traumu. Pravac u vulga, pa kud puklo da puklo..

Prijemno - šalter lijevo od vrata. Mačka kuca s četiri do šest prstiju po tastaturi skoro kao Nasljednik - mislim brzo i efikasno! Šalje nas lijevo - amubulanta anjc.

Čekamo jedno dobrih pola sata. I škvadra oko nas. Tu i tamo neko uleti u Gipsaonu i izađe sa zamotanim ekstremitetom. Nema gipsa, so far..

Onda ulećemo unutra. Doktor na prvi pogled (rengenski) daje prvu dijagnozu - lom ključne kosti u fazi zaraštanja (nakon našeg "kućnog" liječenja).

Šalju nas desetak metara dalje u prostor za snimanje rengenom. Nas i još pet - šest pacjenata iza nas. Sad tu čekamo nekih 20-ak minuta. Valjda da se skupi kritična masa.

Tu Rudarka pije kavu iz aparata, a Nasljednik žvače neki Qu. groznog izgleda i zvučnog francuskog imena..

Slikanje traje par minuta. I vraćaju nas natrag na početni položaj (u ovom trenutku Rudarka trči do auta produžiti parkiranje jer više nismo imali opciju produljenja na mobitelu, fak i Bandić). Daljnjih nekoliko stranica knjige. Zamjećujemo neke koji čekaju još od početka, a poslikali ih (po njihovim pričama) davno prije.

No dobro, nakon slijedećih 15-ak minuta završna prognoza. Naravno da je doktor imao pravo. Slijedi čekanje za gipsaonu i medicinskog brata koji nakon slijedećih 15-ak minuta svečano zove Gospodina Nasljednika. Mali je bio oduševljen što s njim razgovara na Vi...

Izlazi umotan maramom tj. stegnutih ramena tim čudom od komada krpe.

Sve u svemu dosta dobar vremenski prolaz kroz bolnicu. Moglo je biti i gore, da je bilo leda i penzića...

Brat bratu - sat i pol Bandiću za parkiranje..

Još da sam imala zanimljiviju knjigu ili neku žutu štampu... Jebiga, nije bilo kioska u blizini...

Jojj...

Gužva pred golom. Utrčala u kuću sa špecerajem, istrčala na roditeljski, utrčala...

Rođendan??

Zapravo sam pokušala biti vesela, makar me svaka sitnica podsjećala na KM. Sve što mi je kod nje smetalo, sve čangrizave pizdarije i ludosti sada mi užasno fale, pa mi je fitilj kratak. I onda zatitra glas... Fak.

S obzirom na tu situaciju, nije bio dernek na poslu, pa shodno tome nije se nitko isprsio s buketom ili nekim poklonom. Običaj je da tko počasti za istač, jelte s klopom, dobije i prigodan darak..

Pošto je Guzda ove godine trenutno bez solarnih priljeva keša (a poklon mi voli kupiti od svoje zarađene love), čestitanje je završilo na poljupcu. No, on će to već nadoknaditi. Prvom prilikom.

Ostali?

Stiglo nekoliko buketa različitih izgleda (ne uspijevam otvoriti slike u pravom programu da ih stisnem na veličinu stranice, nešto se spohebalo), bon za masažu - kao i prošle godine, al' veseli, bon od DM-a (moram se skroncentrirati da ga iskoristim isključivo za svoje neko zadovoljstvo), S'Oliver majica prigodne crne boje...

NIje loše za jednu staru babu..

I da, slavila sam (već n-tu godinu za redom) 38!

Guzda je rekao da će me zamjeniti kad prođem broj cipela. Ne mičem se od ove cifre!

A i bolje zgleda od one s brojkom 4...

E da....

Još koji sat, minutu i biti ću još starija... Buaaa...

Obično se dan prije i na sam rođendan osjećam super. Volim poklone, ljubljenja, cvijeće, kolače, alkohol...

No, dal' to zbog KM ili me stisle godine, no ne osjećam nikakvu radost. Još dok sam si izračunala da sam zapravo punih godinu dana starija od onog što sam mislila... Uff..

Od kad sam gledala nekidan u spuštanje lijesa sa KM pere me osjećaj osamljenosti i starosti. Sad sam ja slijedeća na redu (ako ćemo prirodnim slijedom), bilo to skoro ili za nekoliko stoljeća...

Ma, ispekla sam ja tortu. Čak dvije... Odnijet ću ja i kolače na posao. I Jegera. No, jebiga, nekako mi nije fora.

Nitko me sutra u šest ujutro neće probuditi na fiksni. I spomenuti mi da je to pravo vrijeme za čestitanje....

Kako je to čudno...

Vani je mrak, a Guzda i ja sami doma. Grozno.

Malo dijete je u kinu sa društvom iz razreda, veliko je krenulo "u život" mrvicu ranije nego inače...

Ajojj...

A da si posvojim psa??

Ili malo crnče (od dijete crne boje kože, da me sad ne pilate oko izraza) kao Madona??

Nee...

Ne bi meni dali. Nemam ja za to para... Ufff...

Znači mješanac. Pas. Lizzz...

Morati ću nastaviti u istom tonu kao prethodni post.

Između ostalog, PRIČE IZ BEČKE ŠUME ima dva primjera iz života, a ja epilog jedne velike seoske afere.

O tome sam pisala prije nekih godinu dana.

Izašlo je na vidjelo da su, nakon što su svi zajedno sjedili za božićnim ručkom, otišli ON (naš seoski bogataš) i MLADA GOSPODIČNA, dok je GOSPOĐA ostala s dvoje djece sama doma. Ucviljena.

Nakon par mjeseci, ON je htio i GOSPOĐU i MLADU (kojoj je u međuvremenu kupio auto i stan u gradu).

GOSPOĐA se malo ritala i nije pristala na takvu opciju.

Završetak priče: ON (jelte Faca) se vratio u okrilje vlastite obitelji, nakon tih nekih godinu, godinu i pol.

NJOJ je ostao stan, za auto ne znam, a svi zaposleni su odahnuli - bojali se svi da će brod potonuti nakon silnih "investicija" na dvije fronte.

Voila - što je život...

Ps. Kategorija posta: sex

Znam da će neki reći da zabadam nos u tuđe brige, ali jebiga, moram komentirati preljub našeg najdražeg (ex)tenisača. Trebalo, netrebalo...

Zapravo, htjela sam komentirati klasičnu situaciju jednog našeg prijatelja, za koju smo čuli tek nekidan. Koji je zakonitu (s malim djetetom) zamijenio za "mlađi model" u obliku studentice.

Doduše, ne znam da li ju je baš zamijenio ili je htio samo malo "šarati" i dalje se prati, peglati i hraniti u vlastitom obiteljskom gnijezdu. Ali ga je žena nogirala. Kao i Tanja Gorana.

Naravno da je slađe baciti se u naručaj neke mlade i neopterećene osobe kojoj je dovoljno da je frajer dovoljno bogat, dovoljno zanimljiv (da dragi profesore), dovoljno poznat (da dragi Gorane) ili samo neka mala promjena u odnosu na real life.

Naravno da je bolje malo sexa na brzaka, potajno, a ne doma slušati ženu kako "kvoca" jer djeca imaju temperaturu, jer ih treba odvesti do ortodonta, jer im treba mijenjati pelene, jer su gladni usred noći....

A tako smo ponosni kad nam najdraže ženice rode sina nasljednika!

Jel tako dragi Gorane??

Da nastavim u Mama44 ritmu...

Upravo gledam, u razmaku od desetak dana potraživanja za radna mjesta (izlist naše podružne službe za zapošljavanje) u našem selu malom.

Ispada da - osim nekoliko konobarica za kafiće, doduše ne u našem centru već "malo dislocirano", traže se puste škole i radna iskustva za različite limare, pekare, vozače, medicinsku sestru s B kategorijom (ne spominje se znanje stranog jezika i upotrebe kompa)

No dobro, za mjesto doktora primarne zdrastvene zaštite naravno da trebaš imati faks, ali brate mili, za prodavatelja starih automobila ili kako su to oni lijepo naveli - "konzultanta u prodaji rabljenih vozila" traže višu školu. Ma daj..

Ne znam da li su ponovili jedan te isti ispis ili se stvarno skoro nitko nije javio, npr. za 2 mjesta čistačice u domu gdje je bila smještena KM ili 2 dimljačara (nije tražena škola)...

A ljudi cvile da ne mogu naći posao...

Da ne velim da cvile da teško žive i nemaju novaca..

Kao što se u Metropoli čeka na semafore, tramvaje, doktora, pa i hitnu službu (koja je doduše puno fletnija nego u ostatku lijepe nam domovine, štono bi se reklo u ruralnoj sredini), tako se tu čeka i red da te ukopaju. Jer ovako milijunski grad ne ukapa drage nam pokojnike vikendom. Eto, moraju se i oni odmarati. Pa onda, ako imaš peh da umreš negdje prije nekog blagdana koji se spaja s vikendom - olala - ukopaju te dobrih tjedan dana, ili više nakon što si ispustio dušu.

Na selu je to puno lakše, barem psihički. Umreš, malo te oplaču i ukopaju slijedeći ili najkasnije dan iza. I familija se, sa manje ili više tuge u srcu baci na svakodnevni život, bio on lijep ili ružan.

Pa se tako i ukop KM dogodio tek danas. Skoro tjedan dana od smrti, nakon zakašnjele informacije o njenom stanju (tj. ne-stanju) nismo uspjeli uhvatiti "slobodan termin" za prošli tjedan.

Sprovod je bio relativno velik, baš onakak kakav bi si zaželjela KM. Došlo je dosta mojih kolega, kolega drage mi familije (po krvi), prijatelja, rodbine, susjeda..

Ovdje moram napomenuti jednu prekrasnu gestu triju susjeda iz zgrade KM. Naime, one su bile na sprovodu mojem ocu, a eto danas su došle ispratiti i susjedu, tj. moju majku.

Da li još poznajete stanare u nekoj zagrebačkoj zgradi da si idu na sprovode? Doduše, mi smo si susjedi već dobrih četiri desetljeća, pa mi je danas susjeda s prvog kata (87 godina!!) pričala kako me se sjeća još iz pelena...

Eto..

Obećajem, neću više o sprovodima. KM se nećete tako lako riješiti!

Mislim da je vrijeme da vam se javim...

Naravno da mi je bedara, makar se sama sebi čudim što se osjećam tako grozno i jadno jer Kraljica Majka (sve najbolje o pokojnicima) baš i nije bila tako predrago i predobro stvorenje.

No, majka je majka i valjda tako mora biti..

Što još napisati?

E da, mogu sad i objasniti kako je to sve skupa išlo. Mislim da smo si dovoljno dobri da i vi čujete.

U utorak je bila strašno vesela cijeli dan. Glavna sestra iz doma joj je dogovorila za 3.03. kompliciranu pretragu (koja se inače čeka mjesecima). Popodne ju je posjetio Nasljednik. Naime, on je nekoliko puta tjedno sam (bez naše prisile) odlazio u posjet svojoj "bakici". Što su oni pričali, ostat će njihova tajna. KM se smijuljila kad sam ju pitala za njihove razgovore.

Navečer oko šest joj je pozlilo. Slabo srce. Ovi u domu su bili toliko ozbiljni, tako da su ju utrpali u hitnu (ambulanta je u sklopu zgrade doma) i poslali u najbližu bolnicu (40 km od nas) makar se u startu znalo da nema baš puno nade..

Srce joj je stalo oko osam..

Naravno da su ju u međuvremenu primili u bolnicu. I reanimirali. No, slijedeći dan su nas uvjerili da se sve desilo u kolima hitne pomoći, gdje je po njihovom i umrla. Kako bi bolnici platili veće iznose tzv. ležarine za pokojno tijelo i sl.

No da, u takvim situacijima se ne cjenkaš. I oni su to znali. No, kad i ti doznaš istinu (da ne velim zbrojiš kilometre i brzinu), malo te zaboli. Nije da to ne možemo platiti, no ima onih koji stvarno ne mogu..

Da ne spominjem nabulozu da je njezino tijelo trebalo biti otpremljeno iz bolničke patologije na mjesno groblje, da bi ju tek tamo obukli i poslali za Zagreb.

Po nekoj navodnoj odluci gradskih otaca dotičnog grada (dobar vam dan gospodine Vidović).

Na svu moju sreću, da slijedećih mnogo godina ne zamišljam slike moje gole majke kako ju vozikaju do mjesta gdje bi nam dozvolili da ju obuku, sve je riješio Guzda. Za koliko ne želim niti pitati.

Mogla bih ja to podnijeti. Mogla bih i ne razmišljati o tome. Ali, mnogi ne mogu...

Ps. Molim uredništo da ovo ne završi na naslovnici.

Otišla je...

Sa stilom kraljice..

Kad smo to najmanje očekivali od nje...

Baš sam danas pričala sa našim prijateljem, inače "kućnim" stolarom kako mi fali još polica za novokupljene i staroskupljene knjige..

Nešto su se u zadnje vrijeme nakotile. Šta mogu.. Konačno je došlo doba da mi nije bed kupiti knjigu, a da to ne pomuti financijsku konstrukciju vezanu uz ishranu (a bilo je i toga.. aa) ..

I onda mi dođe nekih par mjeseci i čitam knjige na engleskom. Pa se zasitim i ne da mi se mučiti, pa se bacim na hrvatski.. I tako redom.

Danas sam započela s CROSS BONES od Kathy Reichas. (moje izdanje je u žutoj boji, isto kupljeno na Amazonu).

Ne znam zašto, ali me odbija posljednja knjiga o Harry Potter na engleskom.

I sad dilema?

Da li kupiti svoj primjerak na hrvatskom (a svojedobno ga je bilo na svakom kiosku) ili otići do knjižnice??

S knjižnicom je problem u ograničenom vremenu korištenja dotične. Jerbo baš i nemam previše vremena..

U posljednje vrijeme mjesto čitanja mi je onih pet do deset minuta u kadi i jutarnja čitanja uz kavu u 6 i sitno.. Pathetic.. (jebate kak se to piše??)

I eventualno u čekaonicama kod doktora, ako se na vrijeme sjetim ponijeti knjigu sa sobom..

Da ne spominjem da je to uzaludna investicija jer se i Nasljednik i Mala s gnušanjem odnose prema knjigama. Osim možda OVIH KNJIGA s morbidnim slikama o naj - naj u svijetu. Bljak.

Eto, koma definitivno...

Znam da ne možete dočekati izvještaj sa "naše" jučer najavljivanje seoske svadbe.

Nažalost, svadba nije bila niti seoska niti gradska, šta god čovjek od takvih stvari očekuje..

Izgleda da sam ja bila jedina koja je donijela u crkvu na čestitanje buketić cvijeća. Očito je to zagrebački običaj. My mistake (no odlučila ponoviti i slijedeći put!!).

Ako preskočimo mladog nadobudnog kapelana koji nas je udavio u hladnoj crkvi, vožnju gore - dole, lijevo - desno (uz jedan mali krkljanac s jednim drugim svatovima) po našem malom gradiću, čuli da je mladenac htio proći pokraj svoje rodne kuće koja uopće nije bila usput do svadbene sale, sretno stigosmo u "XX".

Dotični objekt je strogo namjenski svadbeni prostor, s ogromnim (po kiši blatnim) kvrgavim parkiralištem.

Na ulazu - koktel dobrodošlice (preskočih):



Sad ću malo o muzici. Slušala ja svašta - od seokih lola, lokalnih tamburaša, profi-muzičara s Šuputicom kao pjevačicom (super!). Pristala bih i na cajku, ako bi to korektno (muzički) zvučalo. Ovo je bilo prestrašno, barem što se tiče muzikalnosti dotičnih neznanih profi umjetnika. Gdje su takve našli.. (pošto je majka mladoženje caltala dotične, ona ih je i izabrala).

Uz to je na početku, nekih desetak puta kihnula struja u cijeloj sali. Pošto naša svadba nije prva niti posljenja, nekako sumljam u "kuršlus" kod predragih muzičara i njihovog razglasa. Stvar je nekako poslije proradila bez problema...

Ako sada popljujem i hranu, reći čete da sam grozna. Doduše, jučer sam tužno (i gladno) gledala u tacnu punu gnjezavog krompira i nekih kvazi-grill mesa i razmišljala o fensy ribljem Firentinskom restoranu, sa slijedom od šest mrak jela, uz prigodni odabir vina.. Ahh..

E da, priča o jučer spomenutoj Mečki. Dotičnu je vozio mladi (ne bih mu dala 18 godina) nasljednik obučen u belo odelo (s crnom kravatom i crnim remenom). Nažalost, neugodnjak mi je bio slikati kako bih mogla mom Nasljedniku prijetiti kako ću ga tako obući ako mi se gadno zamjeri..

Prigodna odjeća prisutnih? Od obične klasične "kostim" odjeće, duge haljine s nekim prestrašnim volanima (žena vlasnika Mečke), lijepih haljinica (mladenkina sestra), traperica (neki zagrebački "ne toliko mladi za traperice" mladoženjini svatovi)..

Mladenkini roditelji totalno prigodno za takvu proslavu:


U kuvertu stavili 100 eura. Za nas dvoje (Mala je neplanirano bila s nama prvih sat vremena) mislim da je za ove seoske prilike sasvim ok.

Doma smo se vratili prije Pepeljuge..

I da ne mislite da se moj vrt ne budi, eto dokaza:



Update: Vidim da sam digla hrpu prašine oko mojeg viđenja ovih naših lokalnih svatova. Kao prvo, istina je da mi se uopće nije išlo u te svatove, ali iz poštovanja (jer bi se stvarno uvrijedili) prema roditeljima mlade bili otišli. Kao drugo, bez obzira bilo to u faking vatrogasnom domu (bila ja na jednoj stvarno seoskog svadbi s puno fine domaće klope, veselih muzičara koji su odlično zvučali i ugodne seoske familije, tako da nije problem u mojoj prilagodbi okolini) ili na fensy mjestu potrebno je malo poštovanja prema svatovskim gostima na način da se prije provjeri što dobiješ za jelo i kako je sve ogranizirano. Ovo je sve bilo koma, uvrijedio se tko ili ne. Kao treće - zašto bi iznos od pola prosječne penzije bio malo? Još uvijek nismo u eu, mladenci mi nisu najbliži (niti ikakav) rod, a mogu provjeriti koliko se naplaćuje da tom našem mjestu za "stolac". Mislim da smo poklonili sasvim pristojan iznos. Eto toliko za komentar.

Već vam dugo nisam ispričala neku juicy priču iz mog seoskog okruženja!

Naime, pozvani u svatove. Malo nas je poziv iznenadio jer se radi o našim ex-susjedima, s kojima smo doduše u vezi tipa - jedanput mjesečno telefon, jedanput u par mjeseci pivica i susjed (kad se oblije) svrati i davi ljubljenu Rudarku nekoliko sati, a moj Guzda "zakasni" doma čim dozna za nepozvanog "veselog" svata.

Anyway, pitanje je bilo - zašto su nas pozvali?

Ispalo je jednostavno - računali su na dobrog starog Đegija kako vozi mladu.

U međuvremenu našli strica s Mečkom, a nama, ipak ostao poziv.

I sad problem. Osim što nismo ludi za svatovima, što ne volimo plesati, ne oblijemo se na nepoznatom terenu - ostaje pitanje "poklona".

How much staviti u kuvertu (odustali od poklona tipa friteze)??

Mladenca još nismo u životu sreli. S mladenkom nismo ni kavu pili jer je rijetko dolazila iz Metropole roditeljima, dok su nam još bili susjedi. Kako ćeš onda takvim nepoznatim ljudima odabrati sliku ili sličnu pizdariju za puno novaca? Tako da smo odlučili za "solarni" poklon!

Neću sada što smo odlučili mi, nego je pitanje za vas:

How much staviti unutra, I mean u kuvertu??

Trenutno odradila slijedeće:

- ustala u cik zore (oko osam)
- popila kavu
- promrljala se po kući
- otišla na drugu kavu s frendovima u Pub (u 9:40!)
- obavila dizanje keša (nemožeš u svatove bez qu)
- podigla jučer naručeni buketić za poklon (bilo i nekih fensi zamotanih paketa, žicala cvjećarku da mi i to da - tak i tak ide u iste svatove paket, he he )
- skuhala ručak (djeca moraju i jesti)
- otišla na frizuru (nije mi se baš dopala, a i Mala je rekla da je bljak )
- nalakirala nokte
- surfam i još uvijek ne znam što obući...

A za sat vremena moramo krenuti...

Izvještaj slijedi sutra!

Nekako još mogu shvatiti, doduše teško da se ljudi zanimaju da li Seve hrče, ima novog je*ača i kakve su joj boje gaćice kad se slika za naslovnicu Glorije.

No, da se netko interesira za ljubavni život malodobnog curetka (Gale) koji je poznat samo zato što su joj roditelji imali buran razvod (da li ona radi išta pametno u životu? uči? studira?) ili još mlađe Ele koja ispada kao sam vrag i sotona (koju su vjerojatno snimili na fašničkim ludiranjima), a zapravo se radi o pubertetskim ispadima (više - manje) prosječnog hrvatskog djeteta. Wtf?

A mi se svi čudimo na popizditis Britney-ce. Cure koja nije imala nikakvo djetinstvo, koja je s 13-ak godina izgledala kao sex-simbol (jer se to od nje tražilo kako bi se na njoj zgrnulo što više para), cure koju proganjaju oni lešinari i koja se totalno, nažalost na najgori način otkačila od real life svijeta.....

O ljubavnim jadima, ženidbama, udajama, rastajama i rađanjima meni totalno nepoznatih aktera domaćih sapunica ne želim niti komentirati. Osim da sam shvatila da su neki "naši", a neki "oni" (s područja bivše nam juge). Eto, barem kod glumaca porušene barijere...

Odakle mi sve ove "vruće" informacije?

Naime, pošto sve one krvavice iz 24sata Kraljica Majka strašno burno proživljava na način da ih proicira u svoj okoliš, pa mi drugi dan objašnjava kako su "seoskog doktora" vozili helikopterom iz naše seoske hitne (smještena je u blizini ulaza hitne službe), kako su se neki drugi poznati tukli ispred iste i sl. počela sam joj kupovati ove neke druge "intelektualne" časopise.

Pa nek se malo bori s fešn guru-ima i ostalim modnim savjetodavcima. He he...

U posljednih par dana sve neke grozne vijesti...

Dijete od kumova, takoreći kumće nešto bolesno. Ispalo da je stvar super ozbiljna, dijete je na rubu da ga odvezu u najbližu bolnicu. Fak.

No, ne bi bilo ove priče da nema onaj ali...

Nismo to doznali od njih (doduše, u zadnje vrijeme su malo zahladili odnosi iz nekih privatno-poslovnih razloga, no to samo znači da MI ne zovemo, oni tak i tak nikad nisu zvali nas), već od njihovih prvih susjeda koji su nam dobri prijatelji.

Onda nakon par dana zove Guzda druge frendove. Ups.. I njima dijete bolesno. Već dva mjeseca. Ma daj..

Da li smo to mi kužni, ljudi toliko ograničeni, ljubomorni, zaposleni ili smo se toliko odalečili od svih tih nekad davno dobrih prijatelja?

Možda je sve to samo plod moje bujne mašte??

Ps. U prvom slučaju je (navodno) relativno bezazlen virus uzrok čudnih boljki. U drugom nemam pojma. Nemam volje ljude vući za rukav.

What??

Sve je to lijepo, no ipak osjećam neke strelice koje me bockaju. Nekad u pogledu, nekad u kolutanju, nekad ...

Stvarno se veselim kad netko od mojih kolega otputuje. U krajnjoj liniji - valjda je zaslužio da ga diša pošalje u bijeli svijet. Doduše, neki to uspiju češće tokom godine, no, never mind.. Ne treba čovjek biti zavidan..

U ovih par dana svi me pitaju što sam kupila, kako je bilo..

I kad počnem s čizmama i torbom (tak i tak su stalno na meni - moram iskoristiti nove stvari) - pukne ljubav i vidim na licima ljubomoru...

Kao da sam došla doma direktno iz Gucci-a, olakšavši kućni budžet s nekoliko tisuća eura. A djeca gladuju..

Pa šta baš i da jesam? To bi značilo da imam.. (A nemam. Nije mi krivo, da se razumijemo. Ja se veselim malim stvarima.)

Tako da većina mojih prijateljica, uključujući "dragu" mi širu familiju nije čula za malu crnu haljinu. Da ne spominjem neke druge "sitne" stvari kupljene usput..

Nekako mi neugodno što sam imala mogućnosti kupiti, što ću dobiti dnevnice i dio tih troškova pokriti..

Nije da nisam na putu i radila...

Ma osjećam se totalno bljak.

Putujući po treći put (barem za mog "života blogerice") na jedno te isto mjesto, mislih si - što da slikam, pa da vam bude zanimljivo..

Kao prvo - hotel. Definitivno kao sa njihove internet stranice.. Da ne velite da lažem, evo dokaza:



Kolega je dobio sobu s pogledom na Duomo, no pošto sam to doznala nakon što sam raspremila svoje stvari, nije mi se dalo seljakati (čovjek kao pravi kavalir ponudio razmjenu). Moja soba je izgledala ovako:



A kupionica:



Volim pogledati i "javni wc" tj. onaj u prizemlju hotela. Ovaj je bio isto prekrasan:



Neizbježna talijanska fina kavica (nažalost, slijedeći dan nismo više pogodili kafić pošto je izvana bio totalno bezveze, pa se provučeš pokraj šanka i uđeš u prekrasni "sjedeći" dio s prefinom kavom):



Ove godine odlučih obići još jedanput Galeriju Uffizi. Ovo su vam ekskluzivne fotografije sa prozora galerije:



.

Oduvjek si u tim prekrasnim prostorima zamišljam tužne žene u "zlatnim kavezima". Znam da su bile povlaštene što su se lijepo oblačile, što su imale što za jesti, ali ipak... Bile su zatočenice svojeg vremena...

I za kraj, ekskluziva (sutra skidam):

Update: Što rekoh ne porekoh.. Sorry. Torbica? Esprit, zg. (kupljena na bon od 25% popusta iz jednog ženskog "žutog" časopisa). A tek kad vidite novu... hi hi... žuta!

Radi se o OVOJ HALJINI!! (Whitelabel - peta slika)

Uletili mi u MaxMara dućan u Firenzi jerbo žena od kolege ima par njihovih stvari, pa je naručila da joj nešto donese, if it's possible. Do tada ja živa nisam ušla oliti imala ikakve veze sa dotičnom markom.

Gleda čovjek što bi ženi kupio (naručila ona neki sako). Gledamo mi lijevo, gledamo desno - i gle - mala crna haljina. Cijena? 220 eura. I puno i malo manje puno.. Kak se gleda na stvar..

Ne zna čovjek što bi. Ja se ponudila (žena mu je slične građe mojoj, osim par kila uz naravno desetak godina plus) da isprobam da čovjek odluči. Pričamo mi malo naški, malo na engleskom da nas i prodavačica razumije.

Wife simo, wife tamo.. Žena ni da trepne.

Obučem ja ovu gore, kad tamo - kao salivena. Ufff... (a zna se što preporučaju ženski časopisi - kad nađeš malu crnu - kupi i nosi slijedećih stotinjak godina). S druge strane, definitivno preskupo za jedan komad platna, pa bio to i idealan komad "klasičnog" komada odjeće.

Čovjek mi ponudi plaćanje, pa da vratim pare kad mogu i bonus - cijeli povrat poreza meni, on se svojeg odriče...

Rezultat: moja mala crna haljina u ormaru, 50-ak eura povrata poreza.

Što si je mislila prodavačica - nemam pojma.

Kolega lijepo platio obadvije, a prodavačica pita "U jednoj vrečici ili dvije?"

Pa naravno u dvije!!