Kao što se u Metropoli čeka na semafore, tramvaje, doktora, pa i hitnu službu (koja je doduše puno fletnija nego u ostatku lijepe nam domovine, štono bi se reklo u ruralnoj sredini), tako se tu čeka i red da te ukopaju. Jer ovako milijunski grad ne ukapa drage nam pokojnike vikendom. Eto, moraju se i oni odmarati. Pa onda, ako imaš peh da umreš negdje prije nekog blagdana koji se spaja s vikendom - olala - ukopaju te dobrih tjedan dana, ili više nakon što si ispustio dušu.

Na selu je to puno lakše, barem psihički. Umreš, malo te oplaču i ukopaju slijedeći ili najkasnije dan iza. I familija se, sa manje ili više tuge u srcu baci na svakodnevni život, bio on lijep ili ružan.

Pa se tako i ukop KM dogodio tek danas. Skoro tjedan dana od smrti, nakon zakašnjele informacije o njenom stanju (tj. ne-stanju) nismo uspjeli uhvatiti "slobodan termin" za prošli tjedan.

Sprovod je bio relativno velik, baš onakak kakav bi si zaželjela KM. Došlo je dosta mojih kolega, kolega drage mi familije (po krvi), prijatelja, rodbine, susjeda..

Ovdje moram napomenuti jednu prekrasnu gestu triju susjeda iz zgrade KM. Naime, one su bile na sprovodu mojem ocu, a eto danas su došle ispratiti i susjedu, tj. moju majku.

Da li još poznajete stanare u nekoj zagrebačkoj zgradi da si idu na sprovode? Doduše, mi smo si susjedi već dobrih četiri desetljeća, pa mi je danas susjeda s prvog kata (87 godina!!) pričala kako me se sjeća još iz pelena...

Eto..

Obećajem, neću više o sprovodima. KM se nećete tako lako riješiti!