Sve je to lijepo, no ipak osjećam neke strelice koje me bockaju. Nekad u pogledu, nekad u kolutanju, nekad ...
Stvarno se veselim kad netko od mojih kolega otputuje. U krajnjoj liniji - valjda je zaslužio da ga diša pošalje u bijeli svijet. Doduše, neki to uspiju češće tokom godine, no, never mind.. Ne treba čovjek biti zavidan..
U ovih par dana svi me pitaju što sam kupila, kako je bilo..
I kad počnem s čizmama i torbom (tak i tak su stalno na meni - moram iskoristiti nove stvari) - pukne ljubav i vidim na licima ljubomoru...
Kao da sam došla doma direktno iz Gucci-a, olakšavši kućni budžet s nekoliko tisuća eura. A djeca gladuju..
Pa šta baš i da jesam? To bi značilo da imam.. (A nemam. Nije mi krivo, da se razumijemo. Ja se veselim malim stvarima.)
Tako da većina mojih prijateljica, uključujući "dragu" mi širu familiju nije čula za malu crnu haljinu. Da ne spominjem neke druge "sitne" stvari kupljene usput..
Nekako mi neugodno što sam imala mogućnosti kupiti, što ću dobiti dnevnice i dio tih troškova pokriti..
Nije da nisam na putu i radila...
Ma osjećam se totalno bljak.
Post je objavljen 04.02.2008. u 19:02 sati.