Ne znam da li ste gledali onaj grozan klip sigurnosnih kamera u tuneli Ledenik koji su pustili nekidan na Dnevniku.

Još uvijek mi se ledi krv u žilama kako se lijepo, opušteno voziš, disciplinirano staneš i .... nema te. Zirou. Nula. Nijente... (neću sad raspravljati o teologiji, zagrobnom životu i sl.)

Te noći sam sanjala neke grozne stvari. Sad se više ne sjećam što točno....

Razmišljala sam šta se desi kad cijela familija nestane u djeliću sekunde....

Istina je još gora. Dvije mame i dvoje djece...

Dvije nedužne žene, koje vjerojatno nikad nisu pijane sjele za volan, koje vjerojatno nisu prekoračine brzinu kretanja, koje su još morale na noge postaviti i neku drugu djecu, koje.....

A pijani klinci razbijaju skupe vozilice svojih (pre)bogatih roditelja... i ostanu neogrebeni

Prvo odgovor: Obično to učinim pod varijantama a) i b) (na jednom putu gdje često idemo - Guzda obično pita na jednoj okuci šumarka dal' mi je sila....), ali ovaj put su mi se na guzicu zalijepili neki automobili, pa ne može čovjek kad vidi sa strane put naglo stati, skrenuti, a da ne očekuje frajera na stražnjem dijelu auta, pa sam na kraju svih snaga stala u nekoj birtiji.

Uglavnom, upicanjena za sprovod, u musavom bircu obavih i tu malu, ali za mene važnu nuždu. Lijepo sam se zahvalila konobarici.

No da, seoske birtije (obično) ne posjećuju žene već više-manje srednjovječni muškarci, kojima je teško pogoditi otvor školjke, pa su veceji zapišani i smrdljivi.

Zbog tog razloga zaključavaju ženske veceje - da mogu ostati više - manje čisti barem za konobaricu i onu zalutalu žensku čeljad koja radi s muškima (kao ja) pa obilazi takva mjesta.

Kako to izgleda? Dođemo mi - obično nas tri - četiri - pet u neku od naših seoskih birtija. Obično jedan odabere zbog simpatija prema konobarici ili zato što je neki rođak vlasnik (što je rijeđe). Konobarice su daleko od izgleda manekenki na teveju, ali muški se pale ko' požari u Dalmaciji.

Jedna je bila mala, zdepasta, jaakih butina, u nekom rastezljivom minjaku (obično s dlakavim nogama tj. s normalnim nogama bez depiliranja) - a frajeri u deliriju. Ma kenja. A mi se doma mučimo depilirati, vježbati, frizirati, oblačiti ko' mačke u sapunicama ......

Anyway, u takvim birtijama obično sjede lokalni alkići - dokono pijuckajući pivu ili mali štok. Glavno da je izgovor bio odlazak na kavu, koju skoro nitko niti ne pije, pa ne očekujte neke bajne kafe aparate. Na nekima se još uvijek kuhaju starinske turske kave. Pa ko' voli nek izvoli.

Nazivi lokala znaju biti ludo egzotični ("Mali Kuvajt", "Oaza"), no oni se u lokalnom žargonu uopće ne upotrebljavaju, već se veli "Kod Mace" (jelte konobarice) ili "Kod Pere" (jelte gazde).

Mogu samo reći da ni na jednom od tih mjesta nisam zaradila herpes na usnicama ili neku sličnu boleštinu, koju znam pokupiti u nekom fency kafiću. Pa si vi mislite....

Ja vama ozbiljno o poljoprivredi, a vi navalili na jadnu dinju... c c c.....

A sada nešto complitely diferent - malo o sranju i pišanju, ali onom stvarnom.

Nekidan sam morala na sprovod u Bjelovar. Vrućina i sparina, pa sam se prije toga natankirala s vodom / sokovima. I avaj, na pola puta sranje tj. sila - mala al' jaka...

Iz svog malog mjesta sam, kako se to lijepo vojnički kaže - forsirala poprijeko kroz Sisačko-moslavačku u smjeru Bjelovarsko-bilogorske županije. Ako ste čuli, a ne znate gdje je npr. Mustafina Klada ili Ludina ili .... e ja ću vam to lagano objasniti. Anyway, vozim se i eto, pripiškilo mi se.

E sad - pitanje:

a) dal' stat i ćućnut (jadne mi žene - nit možeš pišat na stoječki nit' otrest')
b) dal' pokušat nać' šumarak, pa opet ono pod a)
c) dal' ući u neku lokalnu birtiju i tražiti ključ od ženskog vece-a (da da, dragi moji - u seoskim birtijama su ženski toaleti zaključani!)

Odabir točnog odgovora ostavit ću vam kao nagradno pitanje (naravno, bez nagrade).

Moram još spomenuti da su toileti po autoputu kroz Italiju čisti, fini i namirisani - tako da ti nije žao dani novce za pišanje. Nakon jednog takvog obilaska toileta s Malom - dala sam čistačici 1 euro, na šta mi je zahvaljivala. Mislim da nisam pretjerala jer su jadne čistačice i u Italiji sigurno slabo plaćene.

A onda smo na povratku morali stati na autoputu (Ivanja Reka - Lipovac) na jednoj od onih naših benzinskih stanica sa socijalstičkim kafićem i fufljavim zahodom. Istrčale Mala i ja bez kune u đžepu u zahod.

Zahod zapušten, zapišan i smrdljiv - a čistačica traži svoju pinku. Nisam imala snage niti posvađati se sa ženom.

Bez obzira što se na tim zahodima uglavnom zaustavljaju Turci, Bosanci i ostala balkanska raja - ipak je i to mjesto ogledalo Lijepe naše.

Sramota na kvadrat!

Update: Zaboravih napisati da sam se danas čula s Siščankom, našom dragom prijateljicom. Ništa ne brinite - dobro je i veselo.

Upravo jedem finu, hladnu, slatku i slasnu.... dinju.

Ljudi ju obično ili jako vole ili ne. Nema sredine. Ja ju obožavam. Taj fini miris finog (no da, nije voće) ploda.

No, htjela sam popričati s vama malo o našoj dragoj poljoprivredi. U nedavnoj vožnji kroz Italiju zamjetili smo da se njive intenzivno zalijevaju. Rano ujutro i kasno popodne vodeni topovi pucaju po kukuruzištima, vinogradima, svemu što smo usput vidjeli... a kod nas - science fiction.

Nažalost, kako je nedavno spomenuo jedan profesor s poljoprivednog fakulteta - stanovništvo našeg sela je iznimno nepismeno. Uglavnom djeca koja odu u srednju (poljoprivrednu), a pogotovo oni na faks - nikad se više ne vrate na selo da to svoje znanje upotrijebe na pravi pozitivan način.

Naravno da je poljoprivreda slabo isplativa, ali, dragi moji - kad se obrađuje i tretira i razmišlja o njoj na isti način kao i prije sto godina (to me podsjetilo na jednu drugu profesoricu na PBF koja je spomenula kako su na labosi na faksu - isti kao ono iz doba Marije Curie, no da srekrenuh s teme)

Da ne velim onu ljepotu da si sam sebi gazda i nitko ti ne dahće za vrat, ne viče na tebe hudi šef i sl.

Naravno da na selu nema godišnjih odmora. Ali dragi moji - da dovoljno zaradite - možete vi i preko zime na ljetovanje u toplije krajeve.

I još za kraj - nažalost, nećemo dospijeti daleko i naše selo će biti još siromašnije nego sada, jednog dana u zajedništvu s EU - kad nam se seosko dvorište svodi na dvije kravice, par kokoši, par svinja, malo njive, povrtnjak, vinograd (da gazda ima kud pobjeći)..... ne ide to tako dragi moji!

A zašto ja to pišem? Tako i tako je naše selo informatički totalno nepismeno. Nažalost.....

Trenutno sam jaako umorna. Prije toga sam (veći dio dana) bila jaako ljuta... i tako to ide...

Htjela sam pisati o nečem drugom (da pravo kažem, zaboravih o čemu se radi). I onda mi je pogled pao na Jacqueline Kennedy poznatija kao Onassis.

Mislim da je to jedna od (svijetskih) žena kojoj su svi zavidjeli. Ludo dobro se oblačila, ludo dobro je trošila novce u šopinzima, ludo zgodnog muža je imala...

A zapravo je bila jedna usamljena i tužna žena koju je muž varao sa svakom (ili bolje rečeno bilo kakvom) suknjom. I vjerojatno je te svoje frustracije liječila u kupovini.

Da povučemo neku paralelu? Ma neee... nemojte se paliti na guranjac (kako veli jedna moja dobra frendica)... Guzda je ok. Šljaka čovjek ko' rudar i ne pomišlja na komade, ili možda pomišlja al' je preumoran.... no dobro...

Zapravo sam iscrpila svu energiju u uvjeravanju nekih svojih nazovi kolega koji misle da ja mogu sve sama i u svako doba... klasična priča.....

Samo sam samo jaako umorna......

Ps. Stalno vas želim pitati nešto. Pošto je ovo neki "ženski" post još jedno žensko pitanje:

Što mislite o middle age ženi koja na torbi(ci) nosi medeka ili neko slično mucasto stvorenje kao privjesak??

To je moderno ili sam ja staromodna?? Meni je to bljak. Za sve postoje godine kada se šta radi ili nosi ili čita ili .......

I da, odgovor: "Kvartir" je kafić na samoj obali mora u Starigradu - Paklenici, vlasništvo NK Paklenica gdje se nalazi i uprava parka. Jedno krasno mjesto, koje ne znam da li je ljepše u rano proljeće ili kasnu jesen. Ovako, preko ljeta je isto ok. A pobjednik je Danči crni sine koji je odmah odgovorio....

Ma ko' kaže da sam na moru??? Ko' laže? Radim ko' crnac, osim što sam sve bijelija a ne crnija..

Anyway, da završimo priču s Imotskim. Zapravo sam se iznenadila što je taj kraj zelen. Nekako sam ga zamišljala (kao i Hercegovinu, gdje sam doduše bila jako davno) kršovitim, bez previše zelenila.

Drugo, žao mi je što nismo otišli u Zagvozd, u subotu je bila (navodno) ribarska večer, ali nam je Guzda odbio poslušnost da nas vozi do tamo. Treba i njega razumjeti - nakon što se digao oko tri u noći, vožnje i svađe s domorocima na plaži.....

Treće, slijedeći put ćemo s putovnicama, pa do Međugorja. Nisam tamo bila desetljećima, da budem preciznija - nekoliko desetljeća.

I što reći za kraj - naravno da smo sišli s autoputa i popili kavu na meni najdražem mjestu - "Kvartiru".

Nagradno pitanje (bez nagrade): Gdje se nalazi "Kvartir"?

Kao što rekoh, digosmo se u tri i nešto, potrpali u kombi i krenuli prema Imotskom. Na uskom dijelu autoputa (apropo tog dijela - nemaš prostora za stati niti da ti se dijete popiški ili da izvadiš npr. sok iz gepeka - to mi se svaki put dešava kad krenem s djecom na more) od Zg - Ka - Bosiljevo je bilo dosta gusto. Naravno i dalje preko tunela. Na sreću, pustili nas u dvije trake kroz Sv. Rok, dok su popušili oni koji su išli iz smjera mora jer su išli obilazno.

Jedno malo pitanje: Zbog čega se Mađari i Česi voze po lijevoj strani autoputa? Čim uđu upiče se lijevo i ni mrc. Guzda im je psovao majku, oca, djeda... i vozio cika - caka. Narod se svećano vozi oko 110 km/h.

A narod po desnoj oko 120-130. Nagradno pitanje: tko je brži???.

I da, nema veze što ima svako malo benzinskih stanica - vole oni stati odmah kod naplatnih kućica (jedni "majstori" su se sparkirali između dviju izlaznih traka i krenuli ko piceki lijevo i desno).

No da, stigosmo u rodni kraj moje drage friendice. Da sad ne prepričavam mitologiju o Crvenom i Modrom jezeru (mrak!), malo ću vam ispričati kako je bilo kad smo, nakon nagovora silne dječurlije završili u morskoj vodi divlje plaže u selendri zvanoj Mimice (negdje oko Brela ako sam dobro shvatila).

More lijepo, ljudi - tak-tak. Pošto nije bilo Čeha, meni je odmah ok. A okolo...... smeća i smeća.. Da se sad ne upuštamo u priču da bi svi MI osvješteni morali ponijeti SVOJE smeće sa sobom doma (tj. u prevruć auto) a ne baciti u prvo grmlje - ako ništa drugo, zbog samih sebe - ako se slijedeći dan mislimo vratiti na isto mjesto. Drugo, da lokalna zajednica ne može uposliti preko student servisa nekog malca da navečer ode okolo i skupi sve to skupa... pa ne bi ih to koštako bogza koliko.

Zapravo sam krivo napisala nije plaža tako "divlja" - pošto je u blizini i neki molić i beach - kafić u Cro stilu: kampica, par suncobrana, par plastičnih "Pivac" stolaca - i za promjenu simpatični gazda Pepe (da dragi Danči - čovjek je lokalac, ali i stanovnik Republike Pešćenice (sjeo je u auto Zg registracije pa smo se malo zezali s njim za registraciju).

Drugo, Guzda se posvađao i skoro potukao s par mrzovoljnih lokalaca jer se htio sparkirati s kombijem Zg registracija. Pošto on NIJE iz Metropole, to ga obično i više pogodi kad mu netko psuje majku metropolsku.... Lijepo pita nekog tipa da li odlazi da ugura kombi - a ovaj njemu "pas mater i zagrepčane...". Ma moš mislit. Ovome je pao mrak na oči.

U nastavku slijedi: "Zašto je lijepo bez Čeha i Mađara u Imotskom?" i "Kako uspiju zalutati do tamo?"

Update: Imotski izgleda kao lijepi dalmatinski gradić, na kojem glavnom trgu piješ pivce, a nema Čeha i Mađara jer NIJE na moru. Jeee..... A kako ipak tamo zalutaju? E, bome to ni ja ne znam. Jedan nam se nalijepio na guzicu, pa smo mi - bauljajući gore dole po selu tražeći poznati auto moje friendice - i on za nama... pa se okretao...

I treće: vidjeli tipa kako vadi krumpir. Ništa strašno, osim što je na polje stigao s A6. Pa si vi razmislite hoćete li živjeti na selu!!!

Hello,

Ja vas pokušavam odgojiti i osvijestiti, a vi cmoljite...

Kao prvo - dijabetes nije bolest već nedostatak hormona koji se zove INZULIN.

Znači, piknemo se da si damo nešto što nam tijelo više samo ne proizvodi - DA OSTANEMO ZDRAVI ! I to je jedini zdravi stav i način razmišljanja.

Drugo, ovo o dijeti sam vam samo napisala da se i vi pokušate držati toga (pogotovo oni koji upražnjavaju dijete) er vam je to najbolja i najzdravija dijeta, a ne sve one glupe dijete tipa - danas jedemo samo kolače, ali u neograničenim količinama. Ma moš mislit....

Toliko. Stigo Guzda.

Update: Nakon napornih pregovora (s uključenom klimom) odlučismo baciti sve karte, utrpati se u naš Wan i noćas se otisnuti u smjeru Imotskog. Idemo posjetiti jednu staru babu (nema ni punih 90), da ju vidimo još dok je živa - baka moje BestFriend Lady D. Molite da nam zvijezde budu naklonjene pa da sretno (bez gužve) stignemo i vratimo se!! Idem se pakirati.

A sad malo zaokret od putopisnih tema. Pošto me Debela Berta i još neki drugi pitali slučajno ili namjerno o tematici dijabetesa i ishrane, ajde da to malo elaboriramo.

Da vas podsjetim, nisam doktorica niti dijabetolog, ali sam majka desetogodišnje curice s dijabetesom. A ponekad mi roditelji znamo bolje neke stvari od doktora.

Sad vas neću daviti kako, kada i zašto nastane dijabetes, osim da postoje tip I (ovisan o inzulinu, obično ga se dobije u diječjoj dobi) i tip II (to je onaj tip dijabetesa što dobiju pretili i ljudi u godinama - može se liječiti tabletama). Određeni broj trudnica tokom trudnoće dobije dijabetes (nekima čak prepišu i liječenje inzulinom tj. vama tako mrsko pikanje iglom), ali koji nestaje nakon poroda.

Osnovno sredstvo za regulaciju dijabetesa je ishrana. Uzimanje inzulina ili tableta, mjerenje šećera - ako ishrana nije uravnotežena - nema učinka.

Naime, point je u tome da se hrana, koju mi obični smrtnici u sebe ubacimo u onih dva-tri obroka dnevno (a i hrpu kalorija uz sokove, grickalice, sladolede, zašećerenu kavu, alkohol) bi trebalo rasporediti u šest obroka. Ponovit ću: ŠEST OBROKA!

Da vas sad ne davim s brojanjem kalorija i kako se računa pojedini obrok - bitno je da postoje tzv. GLAVNE SKUPINE NAMIRNICA u grupama: KRUH I ZAMJENE, MESO I ZAMJENE, POVRĆE, VOĆE MLIJEKO I ZAMJENE, MASNOĆE I ZAMJENE.

U svakoj skupini je količina određene namirnice koju možemo odabrati za pojedini obrok. Tako npr. u skupinu VOĆE idu sve vrste voća, ali - sada pazite: za jedan obrok možemo odabrati: jednu jabuku (srednje veličine) ili jednu narandžu (a ne pola kile ili sl.) ili pola banane ili malu zdjelicu trešanja ili...

Znači, ne može vam doktor reči da ne smijete ništa osim jabuka.... ili da su vam zabranjene mandarine. To je zabluda. Samo je potrebno pridržavati se količina. To znači, ne možemo se nakrkati punom zdjelom jagoda ili pojesti par kila mandarina odjedanput .....

A sad samo jedan okvirni raspored hrane tokom jednog dana:

Ujutro (mi to radimo oko 8 h, nakon pikanja): obrok: čaša mlijeka + šalica (da ne velim šaka) corn flakes (ima u DM bez šećera) ili par (to znači dva - tri) dijetna keksa (ima ih različitih vrsta u svim dućanima, na njima vam je važno pročitati koliko komada ide u jednu jedinicu skupine KRUH I ZAMJENE). Ima dosta zgodno objašnjeno na stranicama Schneekoppe-a.

Oko 10 h - sendvič (Mala pojede mali, vi si možete složiti malo veći - izbjegavati punomasne proizvode, što se tiče salama, a i sireva)

Oko 12-12:30 - ručak: juha, nešto od mesa + prilog (skupina KRUH I ZAMJENE: riža, krumpir, tijesto), salata (skupina POVRĆE), kuhano povrće (koje Mala baš i ne voli, pa mi to upražnjavamo salatama). Kruh nije dobro jesti, ali i gore na sendviču ili u obroku - zabranjeno je pecivo i kruh bijelog brašna!

Oko 15h: obrok s voćem (već sam vam objasnila stvari s količinama), ili sladoled

Iza pikanja u 18h: drugi kuhani obrok (slično kao i ručak)

Oko 20:30 večernji obrok prije spavanja: mi tu jedemo nešto konkretno (sendvič) ako je niski šećer ili neki mlječni obrok ako je viši.

Mlijeko i mlječni proizvodi su također dobrodošli. Ima puno zgodnih dijetnih namaza, niskokaloričnih jogurta i sl. stvari.

Dijetne čokolade i fini čokoladni light keksići se (event.) smiju konzumirati u malim količinama. To su proizvodi s puno masnoće (štono bi rekli kalorija), pa se recimo smije pojesti jedna mala kockica čokice.

Grickalice su (osim što imaju šećer u sebi) kratko rečeno zabranjene. Dižu šećer i debljaju.

Naravno, ako želite smršati zaboravite sokiće (svi su oni puni šećera) i alkohol (puno kalorija, a dijabetičarima stvori zbrku u organizmu).
Ovaj raspored hrane vezan je uz vrijeme tokom dana kad počinju djelovati inzulini. Ali, i vaši obroci bi morali biti više - manje tako raspoređeni.

Kad bi se čovjek držao takvog načina ishrane, mislim da bi bez većih problema skinuo višak kilograma i zdravo se hranio.

Kaj smo ono rekli da ćemo nastaviti?

E da, treći dan smo otišli u Aqua Paradise. Link vam je na talijanskom, jer svi govore (samo) talijanski. Za popi*dit. Tu i tamo uleti neki konobar s "litolo ingleze"... Pa se ti snalazi s putokazima, uputsvima, jelovnicima ....

Djeca su (opet) bila očarana i nestala nam u labirintu spuštalica, tobogana i inih vodenih čudesa. Tu i tamo je proradio "vulkan" s tutnjavom, dimom i na kraju vatrom na vrhu. Impresivno. Tu i tamo su vikali (na talijanskom) pozivajući djecu na druženje i igranje s gusarima. Tu i tamo smo izgubljeno sjedili i pili pivo. No dobro, ovo zadnje je bilo ok, doduše, osim cijene od 3 eura/ čašu točenog bućkuriša.

A onda nam je dopizdilo šetati se po talijanskom mondenom ljetovalištu. Doduše, prvu poštenu pravu mačku Guzda je zamjetio tek u Veneciji. Ali onda je čuo njen akcent naše mile domovine, pa se onda komad ne računa. He he.

Po mom skromnom mišljenju naše seoske žene se bolje oblače od dotičnih dama koje smo sreli šetkajući se po Lago di Garda obali.

Ali zato ima automobila i Automobila. Ako velim da je svaki treći - četvrti auto bio neko čudo a la Porche ili Lamborgini, nećete mi vjerovati, jel da? E pa, evo vam slika (Nasljednik je potrošio pola memorije, da ne velim "filma" na ta čuda tehnike).



Na povratku sam upilala Guzdu da bi bilo dobro kulturno uzdići djecu šetajući po Veneciji.

Avaj i moj trud i želja.

Kao prvo, po autoputu čovjek mora juriti najmanje stotinjak na sat. Inače ga pregaze neurozni Talijani. Onda su oznake za ulazak do nekog poštenog parkirališta (ima li takvog u Italiji?) bile totalno zbrčkane, da smo prvo ušli u industrijsku zonu, a onda u zonu Mestre-a.

Nakon što smo ubacili pet puta po jedan euro, a izbacilo nam listić s čudnim vremenom, nakon lamatanja rukama i pokušavanja komunikacije na englesko-talijanskom shvatila sam da je nedjeljom parkiranje besplatno i da ako sjednemo na autobus - stići ćemo u staru jezgru Venecije.

Da skratim priču, nakon nekoliko "oštrih" svađanja i volje da se svi okrenemo, vratimo i rastanemo u pet sekundi, uspjeli smo doći do poznate točke - željezničkog kolodvora Venezia.



Nakon bauljanja po uličicama i naguravanja s hrpom turista i neshvaćanja moje male familije da voda ne srdi, da je baš romantično i da (ne)ćemo doći ponovno na tlo venecijanske republike, nakon što se Nasljednik durio cijelim putem na mene i sve okolo, nakon....

.... vratismo se do auta, koji je na našu sreću ostao netaknut. (zahvalih u sebi dragom Bogu). Čim smo prešli granicu, oma nam je bilo lakše kad su nas (ipak) razumjeli u našoj "dragoj" Deželi.

E da, ako ste vozač kamiona koji često ide u smjeru Milana, možete slobodno sići na izlazu Peschiera - "komada" ima od ranog jutra uz lokalnu cestu blizu autoputa. Cijenu ne znamo.

U četvrtak smo se (ipak) otisnuli jer sam se sjetila da je majstor neka familija od mog podčinjenog na poslu, pa "halo Bing, kako brat(ić)..." i auto je bio gotov za pola sata. Plavušu treba samo malo pogurnuti da odradi neke stvari.

Putešestvija je krenula lagano u luku, naime, trebali smo svratiti do Sl. Bistrice (to vam je blizu Maribora), pa smo opičili u smjeru Macelja. Dobro da nas nisu pitali kud idemo....

Nastavak je bio klasika, osim što sam se začudila kako je Trst blizu Ljubljane. Pa nema ni 90 km. Stvarno da povjeruješ svim onim Pervanovim laprdanjima.

Predvečer stigosmo u Peschiera del Garda.

Bauljamo okolo, naivci što smo mislili da je lako naći smještaj. Ma je, ako imaš živaca gurati se autima među ludim talijanima. Gužve na sve strane. Na kraju, sasvim slučajno uletismo u maleni zgodni *** hotel Green park hotel. Obiteljski hotel, s bazenom, LCD teve u sobama, klimom, dragim ljudima (koji doduše nisu imali pojma šta ja baljezgam na engleskom), Playstation na velikom plazma ekranu u holu (besplatno)....

A sve dobijete za 104 eura/ noć + doručak za nas četvero.

Pošto nam se su svidjelo, otpala je priča o nastavku putovanja do Chamonixa. To će ostati za neki drugi put.

Second day: Gardaland

A šta da kažem očima jedne us(t)ra(še)ne plavuše? Zapravo ne razumijem sve naše frendove koji su tamo bili, neki čak i više puta...

Gardaland doduše ima facilities za malu djecu. Ima i za desetogodišnjake ko' Mala (no na mnogima se bojala jer te vozaju, obično u nekim čamčićima po podrumima, uz priče o gusarima, o kaubojima, o faraonima (tu su lamatale neke mumije i sva sreća da nam je to bilo zadnje, inače bi Mala skviknula) .... na mjestima je napravljeno malo da bude strašno. No da, ne za nas odrasle, ali za djecu..

Zato su Nasljednik i Guzda uživali. Riječ uživali je preblaga za reći. Njih dvojica su obišli sav adrenaliski dio parka, uključujući rollocaster (ili kako li se to već zove), i to onaj na kojem visiš, pa onaj ko' vlakić što te zavrti u nekoliko petlji, pa na toranj (cca 80-90 m) s kojeg te u sjedalici stropoštaju dole. Ma koma za sve obične smrtnike. A ova dvojica.... jedini se cerekali i uživali...

Kakva li imam čudovišta doma?

Na svim se tim "atrakcijama" čeka, od desetak do trideset minuta. I ako si pogodio (kao valjda mi) - najtopliji dan u životu - koma.

Pošto smo cukali stvari (kamera, aparati, keksi sa šećerom, keksi bez šećera, voda, sok...), uvijek netko treba ostati s torbom (ili s ruksakom ako si pametniji) jer je većina tih atrakcija vezana uz vodu, pa te pošpricaju, zašpricaju....

I da, naravno da sam se bojala kad su me spustili u nekom čamcu niz strminu (kao na vodopadu) jer smo sjedili (naravno, Nasljednik se zgurao) u prvom redu.... žmirila sam. A onda je trebalo dočekati još jedno spuštanje za kraj.

A Guzda je u borbenoj poziciji lovio moju facu da me ovjekovjeći s kamerom. Buaaa.....

U nastavku priče:

Kako se provesti na malo večem "Čatežu" - Aqua Paradise.

Odgovori zašto nema zgodnih žena, a ima Porshe-a koliko ti srce želi.

Kako uči u Veneciju a ne dobiti instant rastavu od Zakonitog.

No da, sutra je dan D mog na jedvite jade iskamčenog slobodnog dana (od onih tri) za put u Gardaland.

No da, da ne bi bilo previše veselja, u međuvremenu (čitaj danas) krepalo neko čudo (navodno nešto u vezi s ventilacijom) tako da u autu ne ventilira ništa, a pogotovo ne klima.

Tako da je sad auto kod mehaničara, a mi u bedu...

Nadamo se da ćemo uspjeti sutra prodrijeti barem do Slovenije (recimo Postojna) ili do Venecije (klinci su ipak dovoljno veliki da zapamte grad) ili..... barem iza čoška. Doma ne spavam!

Zaboravih pohvaliti Guzdu - kupionica je (skoro) gotova. Doduše, vrata su u dvorištu na farbanju. Sva sreća da nismo sramežljivi (osim Nasljednika koji stiska zube i "ono nešto" među nogama.) Nek i on ima neke traume iz djetinstva.

Ak me nema, to znači da smo se otisnuli.... u suprotnom vam se javim.

Kad pišem o nogometu, sve vrvi od komentara frajera, kad pišem o obleki - od žena. Ovo će biti svakom popola - pa navalite.

Prvo za muškiće:

Ostala sam dužna odgovor gdje sam provela odlučujuće minute svijetskog prvenstva:

U jednoj baraci na kotačima usred pripizdine (livade) na recimo to ovako - (g)radilištu, s dečkima iz treće smjene.
Frajeri sve neuka, masna i blatnjava bića, tako da se nisam usudila išta komentirati vezano uz loptu, gol, golmane i pucače.

Nešto je otišlo uku*ac, pa su me kao dežurnu osobu zvali da odradim u taj pusti sat. Možete misliti kako sam bila oduševljena što nisam u "perju" vlastite kućice slobodice, a kako ljuta prema onima što su me pozvali. Ha!....

Drugo, za žene:

Jel' je to starost (da se niste usudili to tako nazvati) ili se mijenja nešto drugo, ali, počelo mi je ići na živce kako žene dolaze na posao. Nema veze što ja radim u jednom seoskom zabačenom uredu, ali je*emmumater, ne možeš doći na sastanak obučena u ljetne hlače (koje su se ugužvale vozeći se iz Metropole do našeg zabačenog ureda) i majicu na bretele (naravno uz vidljive bijele remenčiće od grudnjaka, bljak).

Ili varijanta s onim "propuh" haljinama na bretele...

Prošle godine je (tadašnji) šef vratio doma svu djecu praktikante koji su se pojavili u kratkim hlačicama, a curice u majicama na bretele duljine debelo iznad pupka. No da, šefa promijenili.....

Nije da radimo u uredu direktora (gdje bi trebalo, po "dress codu" obući i najlonke), pa sad da trebaju odijela i sve što uz to ide, ali - pa ne možeš hodati ko' na plažu. Doduše, neke stvari ja ne oblačim ni na plažu. Toliko.

Taman kad se čovjek na nešto navikne, pa makar to bilo i nešto što (kao) ne voli, pa kad to nestane... ostane bluz....

Naravno, govorim o famoznom svijetskom prvenstvu u nogometanju. (Apropo prvenstva, koliko dugo sam mirna do slijedećeg?)

Zbog čega je bilo dobro?

Na primjer, ako su igrali neki jaako važni - mogao si sa 99% sigurnošću jurcati okolo jer su sigurno i policajci bili pred televizorom.

Drugo, da su naši prošli mrvicu dalje - provela bih još nekoliko ugodnih pijanki u lokalnom pabu. Ona tekma s Brazilom mi je baš sjela.

A sva sreća da nisam gledala onu s Australijom (u razvikanom Antibesu počastili nas večerom u restoranu BEZ televizora). I ovako sam se - između SMS-ova iz Hrvatske živcirala. Glupi naši nogometaši.

A što se tiče finala - ne smijem vam reći gdje sam odgledala penale....

Raspi*dila me jedna situacija danas su lokalnom dućanu:

Okrenula sam dućan naglavačke da pronađem paket 3+1 (besplatno) Pan piva. Naravno da sam našla, recimo zadnji paket.

I na blagajni mačka: "Imate četiri pive"

"Ne, imam 3+1 besplatno. To vam dođe oko 30-ak kuna."

Ova isproba s kodom na cijelom omotu, i naravno ništa. Ja lagano pizdim...

E sad, ja se jesam bunila, ali opet, nisam imala volje u nedjeljno jutro raditi veliku predstavu s gazdom dućana i ostalo... Znam da sam morala, ali jebemmumater preživjet ću ja deset kuna.

Inače, ista stvar se dogodila i u Konzumu nekidan. I nebi ni skužila da mi mačka naplaćuje 4 boce da nisam ušla unutra "samo po sitnice", pa sam teglila u jednoj ruci košaru, a u drugoj taj paket. No, tamo se mačka ispričala, otisnula kod sa omota i hopa - 31 zarez nešto sitno kuna.

I još jedna stvar:

Prije (sad već) dva mjeseca osvanulo je moje ime među dobitnicima Elle-ovih nagrada. Ja vesela ko' malo dijete, častila čak i prijateljice.

Ali, od poklona ništa. Doduše, poklon je odlazak na neke tretmane kozmetičara u Metropoli. Pa valjda bi mi morali poslati neko pismo da konzumiram nagradu.

Poslala sam im i mail, ali njente.....

Jednom riječju, varaju me gdje stignu (da ne velim: "Je*u me, a nije mi lijepo">