Jučer sam bila, za mnoge jako egzotičnom Mjestu.

Posavsko mjesto, koje je prije rata bilo poznato raskršće između "zapada" i ostatka tadašnje zemlje, mjesto koje je imalo, pa moglo bi se reći sve...

Sada je samo izgubljeno, pogranično prašnjavo mjesto s porušenim, ostavljenim i zaboravljenim kućama i ljudima...

Što nas je tu dovelo? Nazvala me prijateljica koja je tamo bila dan ranije službeno, pa je u lokalnom kafiću na glavnom trgu ostavila svoju majicu. I, kog' će se sjetiti nego mene sa sela. Naravno da mi je to bilo debelih pedesetak kilometara udaljeno, a ne manje kako si je to ona zamislila...

No, ne lezi vraže - utrpala u auto frendicu i ljutu teenagericu - i gas...

Od Jasenovca do graničnog prelaza, pa preko Une, vijugavom cestom kroz par sela - i eto nas u kafiću egzotičnog imena "Inat". Pred kafićem starinski pleteni stolci i stol. Prazne kuće na trgu, prazni izlozi nekadašnjih dućana koji više ne rade...

Iza kafića (koji se nalazi u staroj zemljanoj kući na kat) stazica do vode. Zapravo, prava idila.

Naša teenagerica je bila šokirana jer stalno grinta kako je naše mjesto malo i jadno. Prema ovome je osvjetljeni velegrad.

Lokalni kibiceri su nas gledali onako, ispod oka. Negdje smo im izgledale ko' marsovci, u autu metropolskih registracija. Popile piće, (pre)uzele majicu i natrag, na opće oduševljenje naše teenagerice.

I tko kaže da i mi nemamo egzotiku.

Ps. Danas je živa muzika, šta god da to značilo. Navalite.