Kao što znate, vrijeme je upisa u srednje škole ili bolje rečeno srednju školu. Obično se čovjek tj. dijete može upisati samo u jednu školu.

Da li je to i ona škola tj. smjer koji su željeli, e to je već neko teže pitanje....

Kao što znate, Nasljednik je na redu za upis tek slijedeće godine. No, to me ne sprečava da aktivno sudjelujem u upisima svih bližih i daljih rođaka, prijatelja, susjeda i kolega na poslu. Zašto?

Jednostavno. Iduće godine će već biti prekasno da se odlučimo jer više nitko neće znati što je bilo godinu dana prije.

Tako da ja guglam i tražim spiskove na internetu (naša lokalna gimnazija je jučer točno u 16:00 pustila link na svojim stranicama sa spiskom kantidata za upis u školu, lijepo, crno na bijelo sa svim ocjenama i bodovima), propitujem se o bodovnim pragovima, gužvama, procjenjujem šanse...

Najviše od svega su me na kraju veselile vijesti o upisima gore spomenute djece. Kolega na poslu me čudno gledao u stilu: "Šta se ti veseliš, pa nije tvoje dijete upisalo ono što je htjelo već moje". A ja vesela....

Naravno da znamo Nasljednikove želje. Njega filam s informacijama kakve bi mu slijedeće godine morale biti ocjene da uopće može razmišljati o smjeru koji želi, naravno onaj za kompjutore. Sada sve o njemu ovisi. Koliko će ga ta ozbiljnost držati - ne znam. Moje je da ga podsjetim tokom školske godine...

Samo da vam ispričam jednu malu anegdoticu od prije mjesec dana: zainatila sam se da sama doma ispečem "Mađaricu". Nebu se Guzda okolo davio u tim kolačima i hvalio tuđe domaćice!. I... što sam učinila?

Skupila sam četiri (pismena) recepta i jedan usmeni (preko telefona), usporedila, odvagnula - i izabrala najbolji.

"Mađarice" su bile super (po ocjeni kritički nastrojenih prijateljica), osim što mi nije "seglo" tijesta za petu oblatnu, pa ih je bilo četiri.

To se zove naučni pristup problemu!