Kaj smo ono rekli da ćemo nastaviti?

E da, treći dan smo otišli u Aqua Paradise. Link vam je na talijanskom, jer svi govore (samo) talijanski. Za popi*dit. Tu i tamo uleti neki konobar s "litolo ingleze"... Pa se ti snalazi s putokazima, uputsvima, jelovnicima ....

Djeca su (opet) bila očarana i nestala nam u labirintu spuštalica, tobogana i inih vodenih čudesa. Tu i tamo je proradio "vulkan" s tutnjavom, dimom i na kraju vatrom na vrhu. Impresivno. Tu i tamo su vikali (na talijanskom) pozivajući djecu na druženje i igranje s gusarima. Tu i tamo smo izgubljeno sjedili i pili pivo. No dobro, ovo zadnje je bilo ok, doduše, osim cijene od 3 eura/ čašu točenog bućkuriša.

A onda nam je dopizdilo šetati se po talijanskom mondenom ljetovalištu. Doduše, prvu poštenu pravu mačku Guzda je zamjetio tek u Veneciji. Ali onda je čuo njen akcent naše mile domovine, pa se onda komad ne računa. He he.

Po mom skromnom mišljenju naše seoske žene se bolje oblače od dotičnih dama koje smo sreli šetkajući se po Lago di Garda obali.

Ali zato ima automobila i Automobila. Ako velim da je svaki treći - četvrti auto bio neko čudo a la Porche ili Lamborgini, nećete mi vjerovati, jel da? E pa, evo vam slika (Nasljednik je potrošio pola memorije, da ne velim "filma" na ta čuda tehnike).



Na povratku sam upilala Guzdu da bi bilo dobro kulturno uzdići djecu šetajući po Veneciji.

Avaj i moj trud i želja.

Kao prvo, po autoputu čovjek mora juriti najmanje stotinjak na sat. Inače ga pregaze neurozni Talijani. Onda su oznake za ulazak do nekog poštenog parkirališta (ima li takvog u Italiji?) bile totalno zbrčkane, da smo prvo ušli u industrijsku zonu, a onda u zonu Mestre-a.

Nakon što smo ubacili pet puta po jedan euro, a izbacilo nam listić s čudnim vremenom, nakon lamatanja rukama i pokušavanja komunikacije na englesko-talijanskom shvatila sam da je nedjeljom parkiranje besplatno i da ako sjednemo na autobus - stići ćemo u staru jezgru Venecije.

Da skratim priču, nakon nekoliko "oštrih" svađanja i volje da se svi okrenemo, vratimo i rastanemo u pet sekundi, uspjeli smo doći do poznate točke - željezničkog kolodvora Venezia.



Nakon bauljanja po uličicama i naguravanja s hrpom turista i neshvaćanja moje male familije da voda ne srdi, da je baš romantično i da (ne)ćemo doći ponovno na tlo venecijanske republike, nakon što se Nasljednik durio cijelim putem na mene i sve okolo, nakon....

.... vratismo se do auta, koji je na našu sreću ostao netaknut. (zahvalih u sebi dragom Bogu). Čim smo prešli granicu, oma nam je bilo lakše kad su nas (ipak) razumjeli u našoj "dragoj" Deželi.

E da, ako ste vozač kamiona koji često ide u smjeru Milana, možete slobodno sići na izlazu Peschiera - "komada" ima od ranog jutra uz lokalnu cestu blizu autoputa. Cijenu ne znamo.