Tri izleta

Antalya je ogroman, skoro milionski grad. Grad čiji smo jedan mali dio upoznale u četiri ujutru vraćajući se iz cluba. Pa smo začas zaključile da nas kaldrma starog dijela te iste Antalye podsjeća na Mostar, a uličice koje su natkrivene platnima ( i koja vjerovatno imaju efekta u četiri popodne recimo) sa ljudima koji i dalje sjede ispred svojih radnji i smješkaju ti se, podjećaju na Sarajevo i Baščaršiju. Toliko kilometara daleko od kuće, a opet, sve nam se činilo i više nego poznatim...historija je fascinantna stvar. Slika nemamo jer nam se baterija istrošila slikajuće se u disco clubu Ally. Kažu, najstariji club u Antalyi i kažu da im J. Lo dolazi pjevati uz ulaz od 300 dolara. Sitnica. Smješten je u starom dijelu grada, na otvorenom, palme zaklanjaju stare zidine i sve što vidiš je mjesec iznad. Kaskadno su raspoređeni mali barovi, njih jedno desetak, pa nemaš osjećaj gužve, a na stolovima meza, tipično za turske clubove, kriškice dinje, lubenice, grožđa i krastavica. Club s najrazgolićenijim go-go plesačicama koje sam u životu vidjela. Na izlet u diskoteku smo krenule u grupi, jer nas četiri same, teško da bi se odlučile istraživati noćni život Antalye. Jedine koje su u japankama došle plesati. I ostale plesati zadnje te da se ostalima iz grupe koji su bili na 15 i više cm štikli nije išlo u hotel...ostale bi do zore. .



Za nekoga ko voli plesati, nema boljeg mjesta. Negdje oko tri sata su počeli taj neki laser show uz Tiestovu „Love Comes Again“ E to nas je prebacilo u neku drugu dimenziju, pa smo svi gledali šta se dešava i svima na licu vidiš oduševljenje i ništa drugo. Nas četiri imamo najrazličitiji mogući ukus, kad je muzika u pitanju. I skoro da nemamo zajedničke pjesme. Do ovog ljeta. U prošlom postu sam ostavila sveopći ljetni hit. E ovo je NAŠ ljetni hit/himna. Pjesma koju sve četiri volimo.

Kad smo krenuli, ispratila nas je Billie Jean. Pa sam cupkala cijelim putem nazad dokle god sam je čula. Savršen kraj jedne noći.

To je bio zapravo izlet broj dva. Izlet broj jedan je bio nešto što nisam ni sanjala da će mi se desiti na odmoru. Takve stvari me uvijek ponovo razvesele jer shvatim koliko je život nepredvidiv i ko zna kakva mi još lijepa iznenađenja sprema, u budućnosti. Pesimista u meni je prevrnuo očima, ali ignorišem ga. Da mi je neko samo sedam dana prije tog petka rekao da ću sjediti u Gloria Aspendos teatru, u malom turskom gradiću Belkis, negdje u Anadoliji i gledati premijeru Troje...ne da ne bih vjerovala. A opet, desilo se. Kad nam je vodič ponudio premijerno gledanje Troje, zacaklile su nam se oči. Pa smo progutale knedlu, platile cijenu izleta i otišle gledati. Tu predstavu na otvorenom je pratilo oko 5 000 ljudi iz svih mogućih krajeva kugle zemaljske.


Spoj folklora, baleta, savremenog plesa, njih oko 150 na sceni u fantastičnim kostimima, predstavili su vječnu priču o Ahilu i Hektoru (njihova borba je bila stvarno veličanstvena) i kad su uveli trojanskog konja u punoj visini i veličini...nisam mogla vjerovati. I sve vrijeme sam si govorila, nemoguće da si ovdje i da gledaš to što gledaš. Raj za oči, uši, mozak i najviše srce.



Izlet broj tri je bio čista uživancija. Krstarenje uz obalu Kemera. Uz stajanje za kupanje u plavo - zelenim vodama Mediterana. Na taj izlet iz Deniz Limani Kemer krene stotine brodova.


Pa se onda u putu susrećemo i mašemo jedni drugima, ljudi plešu, pjevaju ili jednostavno kao nas četiri, u momentu, šutimo i pogledima se razumijemo da nam se ne ide kući i da bi tako mogle do kraja života. Ploviti brodom s nogama prebačenim preko ograde, mahati savršenim neznancima i klimati glavom uz muziku, dovoljno glasnu da ti dođe da skačeš kao da si opet u Allyu.

Na Pamukkalama smo bili prije dvije godine i to je stvarno nešto što se treba vidjeti, no zbog, malo je reći, velike vrućine, dovoljno je otići jednom u životu :)

I prođe. Kao dlanom o dlan. Dan za dan i svakodnevica i ja smo uhvatile isti korak. Do idućeg ljeta, ko zna gdje...idemo sve ispočetka.

Trenutno ubrzano čitam Pamukov „Snijeg“ i radujem se pravom snijegu Istanbula u prvom mjesecu iduće godine.

Povratak

Sve i više nego pet, samo da je nekako preskočiti ovaj osjećaj tuge po povratku. Pustila sam par dana da prođu, pa tek onda da sjednem i napišem nešto. U protivnom, napisala bih tako patetičan post da bi i kamen proplakao, bez pretjerivanja. Bio je to tako veliki bijeg od realnosti. Kad smo se vratili i kad su me zapljusnuli svi problemi koje sam ostavila iza sebe, došlo mi je da plačem. I svake godine isto. Trebaće mi vremena da prestanem ne voljeti sve što me okružuje i trebaće mi vremena da prestanem čeznuti za danima kad me žuljao samo lančić oko nožnog članka.

Prijateljica koja radi na aerodromu me iz zeze stavila da sjedim u avionu pored izlaza u slučaju nužde. Pa sam joj rekla da nema smisla za humor. A kad mi je stjuardesa u avionu prišla i rekla da moramo preuzeti odgovornost u slučaju da se recimo, zapali avion, te da samo gurnemo ta izlazna vrata prema nosu aviona i pomognemo putnicima da izađu...pogledala sam je tako da je jadna rekla da bi me rado prebacila s tog mjesta ali ne može jer je avion pun. Evo i sad su mi se dlanovi oznojili. Let sam preživjela zahvaljujući Tripletu i Rossi koje su me stavile u sredinu i kontrolisale. Zapravo, umirale smo od smijeha. Avion, kada se spušta na aerodrom u Antalyi, ne leti ravno. Prvo napravi polukrug iznad mora i onda se spušta. E taj momenat sam mislila da ću skrenuti s pameti. Rossa je izjavila (jer je bila do prozora) da sjedi na krilu aviona, misli da bi nogama mogla pljeskati po vodi. A ja sam simultano držala začepljene uši, oči i plus sam hvatala rukama šta sam stigla. Triplet, oprosti još jednom :)


E onda smo sletili na Havalimani i sve je došlo na svoje mjesto. Odmor počinje. Čim smo ušle u hotel, znam da sam pomislila: „Ovo će da boli“.

U momentu kada staviš čarobnu narukvicu all inclusive oko ruke – zaboraviš na sve.



Svojima kući sam u osam dana poslala četiri SMS-a. Razglednice slala nisam. Suvenire sam kupila na aerodromu u povratku. Ne znam šta bih mislila o sebi.

Čarobna narukvica ti omogućava da vodiš ovakav razgovor: „ Ko će nescafe ice? Ja bih mogla i vafle. Ja ću samo colu. Hej, imaju i tonic! A možda bi mogle ipak Efes? Aaa, vidi kajsija“...Hrana....božanstvena. Svaki dan, što u sali za ručavanje što na bazenu, što na plaži, hrane u izobilju. Roštilj – nezaboravan. A kolači! Oko pedeset vrsta od kojih ne znaš prije šta da uzmeš da probaš. Moj favorit su bile baklavice s pistacima, veličine prsta. Mislim da smo zajedno dobile deset kila.



Konyaalti plaža. Naš hotel nije bio u centru grada ali je zato bio na Konyaalti plaži. Što je bolje, naravno. Vodič nas je prozvao Konyaalti djevojke i to smo stvarno i bile. Život na plaži. Da mi je još barem pola godine tako.


Išle smo na tri izleta i to tako dobra izleta da zaslužuju post za sebe.

P.S. I ako nekoga zanima. Hit ljeta. U svim mixevima, remixevima, busevima, diskotekama, brodovima...



Sad odosmo za promjenu na planinu. Pozdrav, svima :)

Pjesma

Mama me maloprije po treći put od jutros pitala: „Jesi kupila sve što ti treba?“ tako da sam sasvim sigurna da sam nešto zaboravila. A majke mi, nije ni bitno. Moj mozak više ne podnosi dublja razmišljanja, vapi za restartom. Odmak, to je trebao biti naslov ovog posta. Treba mi odmak od svega. Još par sati i reći ću triii, četiriiii, SAD!! Odmor počinje.

Prve godine pisanja bloga sam spontano taj predputni post zavrsila pjesmom. Prošle godine, gotovo pa spontano. Ove godine, svjesno ostavljam pjesmu.

Sve je počelo s tim da sam pročitala knjigu „Marley & Me – Life and Love With the World`s Worst Dog“, Johna Grogana. I premda mi je imati psa neostvarena želja a samim tim i život s psom, apsolutna nepoznanica...knjiga je dotakla nešto u meni. Pa sam čitala i plakala i smijala se. I rekla drugu da je obavezno pročita. Pa me on prokleo iz daleke Rusije. Možda zato što mu njegov pas užasno nedostaje. Ili možda zato što je pustio koju mušku suzu, ko zna. Pa mi je par dana kasnije napisao da pogledam film, uz prijeteće: „Pripremi se“. Pa sam se stvarno i pripremila, misleći, pročitala sam knjigu, nema me šta iznenaditi....Pa sam pogriješila. Možda sam bila samo hipersenzibilna u tom periodu, ne znam, samo znam da sam plakala...pa dobar dio filma. Osjetljiva sam na ljubav, u bilo kom obliku pa očito ni pseća nije izuzetak a i Marley je stvarno poseban. Sad tu knjigu/film svima preporučujem, jer je vrijedi pročitati i shvatiti - da bi čovjek bio sretan – dovoljne su sitnice.

E sad pjesma.

Na početku tog istog filma, kreće pjesma „Shiny Happy People“, R.E.M.-a. Koju sam čula milion puta do tad. Ali me nije nikad protresla kao u tim uvodnim taktovima. Pa sam kao toplu vodu, otkrila R.E.M. Kako je to veličanstvena grupa! Jednom sam pitala Rossu bi li išla na njihov koncert, a ona mi rekla: „Kad bi svirali cijelo vrijeme „Losing My Religion“ – bih“. Pa sam donekle, moram priznati, dijelila njeno mišljenje. E zadnjih dana sam tu svoju rupu u znanju nadoknadila. Zadnjih dana sam opsjednuta. To je najbolja riječ i ni u kom slučaju pretjerivanje. Neku noć sam sanjala da pjevam na sceni ...I`m breaking through, I`m bending spoons, I`m keeping flowers in full bloom, I`m looking for the answers from the great beyond....“ a za to vrijeme, Michael me s ponosom u očima posmatra....Da, oslovljavamo se imenom. A upustiti se u dešifrovanje tekstova njihovih je ravno ludilu...Shiny Happy People nije ono o čemu pjesma pjeva, ali nije ni u životu sve crno-bijelo. Meni je samo vesela.

.


A ja se iskreno nadam da ću ovim odmorom ublažiti ovu svoju boru mrštilicu koja se neprimjetno ali sigurno pojavila između obrva. Posebno jer mi se riječ postdiplomski opasno vrti u glavi. Blago meni.

Pusa, svima :)

Feel Like A Star

Neku noć sam gledajući neki film, odlutala. U mislima, da naglasim. A tema mog lutanja je bila vrlo jasna. Kako ću ja pobogu u avion?! Pa sam piljeći i dalje u film, razmišljala. Ok, to ti je iracionalan strah. Pa je automatski uslijedio odgovor: „Pa i ne baš, jer logički kad pogledaš, ti si u vazduhu, u limenoj kanti, ne znaš šta je održava na toj visini i ne znaš šta je spriječava da ne padne“. A ja se visine, a i smrti, ako ćemo iskreno, bojim. Najveći problem, moj, kad uđem u avion i kad poletimo, je taj što ja automatski počnem u glavi zamišljati scenarije, zamisli da se krov odlijepi, zamisli da počnemo padati, zamisli da motor otkaže......i nema se tu šta više dodati na moju psihozu. Pa sam onda pomislila, popiću lexilium, popiću dva lexiliuma! Međutim, da nisam probala, pa bih i pomislila da će pomoći...ovako, znam, dobiću sebe koja će se sat i po vremena smijuljiti. Umirati od straha i smijuljiti.

Usamljena sam u svom strahu, jer moji prijatelji su najhrabrije osobe na svijetu. Smjenjuju se u tome da jedna zaspi tokom leta, druga čita knjigu, treća mene nasmijava da ne poludim. No prije par večeri su me šokirale, kad su rekle da poslije neke emisije gdje su pobrojane sve avionske nesreće od početka ove godine...ni njima nije svejedno. E to me ukinulo više od svega. Pa smo zajednički izveli zaključak da je svima nama sudbina unaprijed određena i ako je suđeno da se avion sruši, šta ti sad tu možeš uraditi? Klimala sam glavom odobravajući, ali sve skupa mi je to utjeha nula bodova. Znači, kad uđem u avion trebam znati da mi je sudbina zapečaćena. A plus što mi se postavlja pitanje, automatski, zar je moguće da svih 200 i nešto putnika, plus članovi posade, imaju istu sudbinu? Ili ako je jednom sudbina da umre u avionskoj nesreći, šta je s ostalih 199 putnika? Pa su me zamolile da prestanem razmišljati. Jer kad bih birala između toga da idem i umirem od straha i toga da ne idem, uvijek ću odabrati prvu soluciju. Prema tome, shvatim, osloniću se kao i uvijek na racionalizaciju i lexillium.

Vratila sam se filmu, no uto su počele reklame i to baš reklama, sudbina, šta li je, Turkish Airlinesa kojim letimo za tačno 15 dana.

Pa sam se nasmijala i odlučila da prestanem razmišljati.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.