< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Tri izleta

Antalya je ogroman, skoro milionski grad. Grad čiji smo jedan mali dio upoznale u četiri ujutru vraćajući se iz cluba. Pa smo začas zaključile da nas kaldrma starog dijela te iste Antalye podsjeća na Mostar, a uličice koje su natkrivene platnima ( i koja vjerovatno imaju efekta u četiri popodne recimo) sa ljudima koji i dalje sjede ispred svojih radnji i smješkaju ti se, podjećaju na Sarajevo i Baščaršiju. Toliko kilometara daleko od kuće, a opet, sve nam se činilo i više nego poznatim...historija je fascinantna stvar. Slika nemamo jer nam se baterija istrošila slikajuće se u disco clubu Ally. Kažu, najstariji club u Antalyi i kažu da im J. Lo dolazi pjevati uz ulaz od 300 dolara. Sitnica. Smješten je u starom dijelu grada, na otvorenom, palme zaklanjaju stare zidine i sve što vidiš je mjesec iznad. Kaskadno su raspoređeni mali barovi, njih jedno desetak, pa nemaš osjećaj gužve, a na stolovima meza, tipično za turske clubove, kriškice dinje, lubenice, grožđa i krastavica. Club s najrazgolićenijim go-go plesačicama koje sam u životu vidjela. Na izlet u diskoteku smo krenule u grupi, jer nas četiri same, teško da bi se odlučile istraživati noćni život Antalye. Jedine koje su u japankama došle plesati. I ostale plesati zadnje te da se ostalima iz grupe koji su bili na 15 i više cm štikli nije išlo u hotel...ostale bi do zore. .

Photobucket Photobucket Photobucket

Za nekoga ko voli plesati, nema boljeg mjesta. Negdje oko tri sata su počeli taj neki laser show uz Tiestovu „Love Comes Again“ E to nas je prebacilo u neku drugu dimenziju, pa smo svi gledali šta se dešava i svima na licu vidiš oduševljenje i ništa drugo. Nas četiri imamo najrazličitiji mogući ukus, kad je muzika u pitanju. I skoro da nemamo zajedničke pjesme. Do ovog ljeta. U prošlom postu sam ostavila sveopći ljetni hit. E ovo je NAŠ ljetni hit/himna. Pjesma koju sve četiri volimo.

Kad smo krenuli, ispratila nas je Billie Jean. Pa sam cupkala cijelim putem nazad dokle god sam je čula. Savršen kraj jedne noći.

To je bio zapravo izlet broj dva. Izlet broj jedan je bio nešto što nisam ni sanjala da će mi se desiti na odmoru. Takve stvari me uvijek ponovo razvesele jer shvatim koliko je život nepredvidiv i ko zna kakva mi još lijepa iznenađenja sprema, u budućnosti. Pesimista u meni je prevrnuo očima, ali ignorišem ga. Da mi je neko samo sedam dana prije tog petka rekao da ću sjediti u Gloria Aspendos teatru, u malom turskom gradiću Belkis, negdje u Anadoliji i gledati premijeru Troje...ne da ne bih vjerovala. A opet, desilo se. Kad nam je vodič ponudio premijerno gledanje Troje, zacaklile su nam se oči. Pa smo progutale knedlu, platile cijenu izleta i otišle gledati. Tu predstavu na otvorenom je pratilo oko 5 000 ljudi iz svih mogućih krajeva kugle zemaljske.

Photobucket Photobucket Photobucket

Spoj folklora, baleta, savremenog plesa, njih oko 150 na sceni u fantastičnim kostimima, predstavili su vječnu priču o Ahilu i Hektoru (njihova borba je bila stvarno veličanstvena) i kad su uveli trojanskog konja u punoj visini i veličini...nisam mogla vjerovati. I sve vrijeme sam si govorila, nemoguće da si ovdje i da gledaš to što gledaš. Raj za oči, uši, mozak i najviše srce.

Photobucket Photobucket Photobucket

Izlet broj tri je bio čista uživancija. Krstarenje uz obalu Kemera. Uz stajanje za kupanje u plavo - zelenim vodama Mediterana. Na taj izlet iz Deniz Limani Kemer krene stotine brodova.
Photobucket Photobucket Photobucket

Pa se onda u putu susrećemo i mašemo jedni drugima, ljudi plešu, pjevaju ili jednostavno kao nas četiri, u momentu, šutimo i pogledima se razumijemo da nam se ne ide kući i da bi tako mogle do kraja života. Ploviti brodom s nogama prebačenim preko ograde, mahati savršenim neznancima i klimati glavom uz muziku, dovoljno glasnu da ti dođe da skačeš kao da si opet u Allyu. Photobucket Photobucket Photobucket

Na Pamukkalama smo bili prije dvije godine i to je stvarno nešto što se treba vidjeti, no zbog, malo je reći, velike vrućine, dovoljno je otići jednom u životu :)

I prođe. Kao dlanom o dlan. Dan za dan i svakodnevica i ja smo uhvatile isti korak. Do idućeg ljeta, ko zna gdje...idemo sve ispočetka.

Trenutno ubrzano čitam Pamukov „Snijeg“ i radujem se pravom snijegu Istanbula u prvom mjesecu iduće godine.


15:59 - Komentari (7)




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.