Htjela bih na par dana postati mala,
onako mala kada me ti mama zagrliš,
i tješiš i kažeš da će sve proći dok se budem udavala.

Htjela bih mama, da me zagrliš,
da mi dio tvoje snage, tvoje mudrosti,
tvoje sigurnosti, tvojeg iskustva
uđe u dušu i oporavi me.

Htjela bih mama samo malo otplakati
tebi na ramenu i zaspati dok me držiš za ruku
dok osjećam tvoju toplinu i tvoju ljubav.

Mama, trebam samo zagrljaj
i već ću biti dobro.
Mama trebam te... prvi put...

E Ljepoto, Ljepoto... točno godina i 7 dana od našeg prvog susreta kada smo se začarali...
Izgleda da čarolija još drži. Za sebe znam da sigurno drži, ali vjerujem i tebe. Vjerujem, kada je ove godine otkucala ponoć i kada je stigla Nova da si poželio da sam i ja s njom.

Volim tu čaroliju. Posebna je. Moja. Tvoja. Čarobna. Sjetna. Tužna. Sretna. Jaka svakako. Trajna definitivno. Zauvijek... hm... vidjet ćemo. Priznajem da nisi moj tip i ne bismo trajali, ne bismo bili sretni. No čaroliju ne dam.

Volim je nositi uza sebe i ponekad je izvući, protrljati u rukama, baciti u zrak i podignuti pogled prema gore. Tada vidim tebe i osjećam zlatni prah kako me obasipa, osjećam ljubav kako me grli, osjećam sreću kako me obuzima.

Zauvijek ću biti zahvalna da si mi dao taj osjećaj, da ga imam uza sebe. Osjećaj je bitan. I dobro je da si otišao kada je trebalo. Dobro je da si otišao kada je osjećaj kulminirao. Ostao je. Jednako jak. Predivan. Neopisiv.

Ne mogu reći da sam tužna jer te nemam. Nisam tužna.
Sretna sam untaoč tome. Sretna sam da si mi ostao u prekrasnom sjećanju. Živim život danas, ali ponekad, samo ponekad ukradem trenutak kada izvučem osjećaj i napunim se energijom za dalje.
Sada znam što tražim. Znam kakvim me osjećajem treba ispuniti slijedeći. Možda Onaj pravi.

No ti ćeš ostati, Ljepoto, moja čarolija.