RENATA TUNJIC

Kako bi se naši stari lakše snalazili u vremenu postojali su tzv. „Trikavci“.
Trikavci u stvarnosti ne traju točno tri tjedna – počevši od Petrova ritam je 21+26+24+21+19+24+25+19 dana iz razloga što su kao granični datumi za „trikavce“ uzeti važniji crkveni blagdani koji se lako pamte. Npr: od Petrova (29.6.) do Ilinja (20.7.), od Ilinja do Velike Gospe (15.8.), od Velike Gospe do Male Gospe (8.9.), Od Male Gospe do Miholja (29.10.), od Miholja do Lučenja (sv. Luka 18.10.), od Lučenja do Martinja (11.11.), od Martinja do Nikolinja (6.12.), od Nikolinja do Božića (25.12), itd.

Detaljnu shemu „Trikavaca“ možete pogledati u knjizi „Pajdaško društvo Pipa“, a shemu vezanih blagdana (Uskrs i Advent) u Knjizi narodne baštine i vjerskih običaja „Veternica“.

Postojali su i danas postoje tzv. vezani blagdani – oni vezani na blagdan Uskrsa i oni vezani uz blagdan Sv. Andrije (Advent).
Dvojbe oko termina slavljenja blagdana Uskrsa okončane su odlukom Nicejskog koncila 325 g. da se Uskrs svetkuje na prvu nedjelju nakon prvog mladog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija.
Inače termin slavljenja blagdana Uskrsa veže blagdane prije (sve do Fašnika i Pepelnice) i poslije Uskrsa (sve do Presvetog Srca Marijina).
Redom idu: Pelnica (+ 40 dana Korizme)-Cvjetnica-Veliki tjedan-Uskrs-Uskrsni ponedjeljak-(+40 dana) Spasovo-(+10 dana) Duhovi-(+7 dana) Presveto Trojstvo-Tijelovo (četvrtak poslije Presvetog Trojstva)-(+8 dana) Presveto srce Isusovo (petak)- Presveto srce Marijino (subota)

Predbožično vrijeme obilježeno je također vezanim blagdanima. Naime nedjelja Krista kralja (završetak crkvene godine) pomični je blagdan – prva nedjelja po blagdanu Krista kralja je prva nedjelja došašća. Vrijeme došašća sadržava četiri nedjelje prije Božića, s tim da je prva nedjelja došašća ona koje je najbliža svetkovini sv. Andrije (30.11). Tim danom ujedno počinje i nova crkvena godina. Došašće pak završava iza četvrte advenstke nedjelje danom Badnjaka 24. prosinca.

Malu zbrku u snalaženju kao i u običajima donijela je reforma kalendara pape Grgura XIII – Bula Inter gravissimas 22. veljače 1582.g. Prema odredbama Bule te je godine ispušteno deset dana kako bi se uskladio tekući kalendar sa sunčevom godinom, pa je iza 4. listopada nastupio 15. U Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu te je odredba prihvaćena pet godina kasnije (1587.g. i to tako da je nakon 22. listopada došao 31. Kada je deset dana kasnije trebalo biti proslavljeno Martinje puk je što radi intertnosti, a što radi nepovjerenja u novotarije koje prave zbrku u svetom redu dana, tek bio proslavio Sve Svete i Dušni dan (1. i 2. studenog). Ovime se može lako protumačiti činjenica da se u nekim krajevim podudaraju pojedini običaji provođeni na dan Svih Svetih i na Martinje (darivanje pastira, zadnji dan paše).

26.travnja - Majka dobrog savjeta
U Lauretanskim litanijama zazivamo Gospu kao Majku dobrog savjeta. Naš narod lijepo kaže da dobar savjet zlata vrijedi. Ako je pak Marija u nadnaravnom redu naša duhovna Majka, što je onda prirodnije nego da kod nje tražimo savjeta.

25.travnja - Sveti Marko evanđelist
O životu sv. Marka ne znamo mnogo no ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evanđelje.
Marko je ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji koja ga je izabrala za svoga zaštitnika.

U Zagrebu je sv. Marku posvećena starodrevna crkva na Griču koja je ujedno i simbol Gornjeg grada, ali i crkva koja je najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskog naroda.

Ako je na Markovo zima, to će sigurno i prošni dani (tri dana pred Spasovo) biti vrlo hladni.
Na blagdan sv. Marka blagoslivljaju se polja. Ujutro ide procesija u polje gdje se blagoslivlja žito. Pri tom se pazi kakav vjetar puše jer će takav puhati cijele godine. Svaki sudionik procesije otrgnuo bi 3-4 klasa i stavi ih u molitvenik te nosio kući. Neke su žene znale stavljati to klasje u mužev đep uz riječi:»Ti moj mužek doma budi, dobar budi» nadajući se da će biti privržen kući.

23.travnja - Sveti Juraj (Jurjevo), dan Općine Lekenik

Kako se u gorama u prigorju osobito časti sv. Ivan pa se njemu u čast pale krijesovi tako je u nizini i u polju osobita slava namijenjena sv. Jurju koje se ondje smatra glasonošom proljeća.
To je praznik zelenila pa je običajno i kićenje blaga vijencima na povratku s paše (na svaki se rog pričvrtilo cvijeće). Vijenci bi se skidali pred stajom i bacali na krov. Ako su spali s krova znak je da će dotični pastir zaspati, a blago će mu otići u tuđi pašnjak (kvar).

Na Jurjevo ujutro žene su na vratnicama (mala dvorišna vrata) palile vatru (slama+suha balega) da ime ne bi coprnice zele jaklo (vrhnje na mlijeku).

Sv. Juraj zaštitnik je od kužnih bolesti, pogibelji na moru, u ratovima, na sudu i uopće u svim životnim opasnostima. Kao svog zaštitnika štuju ga mesari.

Kako njegov blagdan označavamo 23. travnja tako je postao zaštitnikom zemlje, usjeva, zelenila i stoke.

U Turopolju razlikujemo dvije vrste hrasta- jurjevski i jelenski rast. Jurjevski hrast prolistava oko Jurjeva pa je taj dana za Turoplje pravi početak proljeća. Dan prije Jurjeva zapale se po svim selima veliki krijesovi te mali pred dvorišnim vratima. Vesela seoska momčad i djevojke preskakuju preko krijesa. Blago koje je na jurjevo prvi put izvođeno na pašu moralo je na povratku prijeći preko pepela krijesa da ih ne bi coprnica, da bi krave imale više mlijeka ili da stoku ne bi boljele noge. Uoči sv. Jurja okite se sva vrata i lese čreslom i šipkom da ne dođu coprinice. Rano ujutro svi su se u rosi umivali da ne bi bili «žaltavi» (tj. da nemaju sunčanih pjega). Vjerovalo se također da umivanje u vodi u koju se stavi bilje ili pak omajom (pjenušava voda s mlinskog kola) na Jurjevo ujutro prano prije sunca, donosi zdravlje i prekrasan bijeli ten.

Na taj dan se nije smjelo šivati da se ne oslijepi što potvrđuju stihovi:
«Šivala sem, šivala na Đurđev denek
črne oči zgobila sem na Markov denek.»

Dječaci do 18. g. odlaze u šumu do zelenih bukovih mladica i ispletu košaru koja pokriva cijelo tijelo i glavu malog «đurđara». Potom idu selom i pjevaju stare jurjevske pjesme, nabrajalice u kojima spominju sve moguće darove (meso, slaninu, jaja, krajcare) kojima će ih čestiti i ljubazni domaćini obdariti. Njihove pjesme ponekad imaju i «repić» u slučaju kad im domaćin neće otvoriti ili kad ih ne daruje.
«Dobro jutro evo vama Đurđa; u zelenoj dolami u svilenoj ponjavi
«Darujte ga, darujte ga Juru zelenoga
nije Juro svaki dan neg u leto jedan dan!

«Dajte Juri mesa da vam tora ne pretresa (ili da vam ne bedesa)
Dajte Juri soli da vam Boga moli
Dajte Juri sira da vam lepše svira
Dajte Juri jajec da vas ne bu zajec.
Dajte Đuri krajcaricu da vam ljubi gazdaricu
Dajte Đuri dinar-dva da ne pjeva badava
Dajte Đuri stare vojke da vam žena rodi dvojke!»

«Donesite nam sedalce i još k tome dve-tri jajce
ak nas nete daruvali mi vam bumo sinka krali
sinka krali, otpeljali sredi luga zelenoga
med rožice fijolice i med mlade devojčice
darujte ga darujte, Juru zelenoga, …»

Kod obilaska kuća Jurjaši bi dobili poklone, ali i nekaj za popiti. Jedan se gazda dosjetil kak bi se rešil jurjaša bez troška pa je naputil dete da nek ide pred jurjaše i nek im veli da nema nikoga doma. Dete je otišlo je i reklo; «Japica mi je rekle nek vam povem da ga ni doma.» A ovaj da je to čul pa je brže bole doletel: «Kaj, samo vi ote igrat. Si ti videl male lažitorbe kak bi se zmastil da me ni doma.»

Za domaćine koji su ih «otpravili» bez darova postojale su rugalice (tzv. repić):
«ne mremo stati pred vašemi vrati, jer je voda do ramena, a blato do kolena» ili «Prošlo ste nam leto obećali da nam bute letos dali»
Ili
«Ova kuća lipova u njoj nema nikoga
ova kuća bukova u njoj ima vukova
ova kuća grabrova u njoj ima vragova»

Kiroles – pjesma koja se također pjeva tijekom jurjeva no smatra se da je iskrivljena verzija Božične pjesme Kyrie eleison.
Mi smo veseli ovomu kresu kirales
I zelenom Jure zelenom drevcu kirales
Veselem srcem veselum dušum
Junačkem srcem junačkom sablom
Ki nas je obranil od nevernoga Turka.

Jurjaše obično čine 2-3 dečka od kojih jedan batom udara po taktu pjesme, drugi nosi košaru za darove, a treći je zamaskiran u koš. Kad đurđari završe pjesmu, gazdarice ih daruju jajima ili novcem, a dječak koji nosi koš, prikloni se, da gazdarica može otrgnuti grančicu s koša.
«kolko ima grančica, Bog vam dao pačića
kolko ima listića, Bog vam dao pilića.»

S tom grančicom ona obilazi svoje polje zasijano žitom i ostavi je zabodenu u polju da čuva usjeve od svih nepogoda naročito od «coprnica». Kojoj kući ne bi došli durđari ta ne bi imala sreće.
Na odlasku đurđari pjevaju «Fala fala dobri ljudi. Mi vam fali Bog vam plati i Marija Božja mati!»

Tri su glavne značajke Jurjeva:
1. navještaj proljeća – zelenilom (koš okićen grančicama)
2. apotropejsko svojstvo – obijanje zlih sila od kuća, polja
3. magija za dobar urod (zabadanje grančica u poljima) i zdravlje stoke (prelazak stoke preko pepela)

Zakukuljenog «zelenog Jurja» etnolozi inače tumače još i kao personifikaciju (predstavnika) demona vegetacije iliti biljnog totema. On kao predstavnik vegetacijskih sila objavljuje buđenje prirode i u isti mah nastupa protiv mračnih sila.
Kod Karlovca običaj je tijekom Jurjeva trubiti u trubu od vrbove kore radi tjeranja mračnih sila, no trubljenjem se isto tako kvari posao svim babetinama (coprnicama).

Sveti Juraj jedan je od pet vinskih svetaca kroz godinu (sv. Vinko, sv. Juraj, sv. Ivan, sv. Mihael i sv. Martin). Također na blagdan sv. Jurja počinje aktivno razdoblje u vinogradu (pasivno počinje na Mitrovdanak (sv. Dmitar 26. listopada)) – vinograd se po prvi puta kopa, sade se novi nasadi.
Inače je bio običaj da se težacima koji su kopali vinograd svaki puta kada bi završili s jednim redom donese barilec (pehar) vina – svatko je malo popio „jer moraju motike namočiti“.
Više u knjizi „Pajdaško društvo PIPA“.

Vinogradari slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova.
Kaže se: «Jurjevska godina, Trojačka vedrina – bu dosti kruva i vina.»
Naš narod kaže da su najveće blago jurjevska, križevska i duhovska kiša.

Bijela nedjelja je prva nedjelja poslije Uskrsa, kod nas još zvana Mali Uskrs. Kao datum za svečanu prvu pričest spominje se prvi put u 17. stoljeću (točnije 1673.g. u Luzernu, Švicarska). Od sredine 19. stoljeća postojale su biskupske upute da se toga dana slavi prva pričest. Preporučen je bio izbor ovog dana, budući da se slavlje prve pričesti smatralo obnovom krštenja i svjesno uključenje u kršćansku zajednicu.

Ime dolazi od bijelog odijela koje su nosili novokrštenici u ranom kršćanstvu. Kao vidljiv znak za primljeni sakrament krštenja, odijela su trebala označavati čišćenje vodom i biti znakom za ljude novorođene u Kristu. Od sedmog stoljeća odrasli krštenici nosili su bijelu odjeću osam dana, od Velike subote ili Uskrsa kroz takozvanu „bijelu nedjelju“.

«Bela nedela» od davnine je dan na koji se djevojke sestre (matkaju). Po dogovoru se pripravi zakuska u jednoj kući od jela koje same donesu. Na sam dan sestrinstva najprije idu po pogaču (veliki okićen kolač) i to dvije po dvije uz pratnju muzikaša. Prvi su par dvije male djevojčice koje na tanjuru nose pisanice i ružmarin. Posljednja djevojka u povorci nosi pogaču. Kad dođu u kuću u kojoj se za njih pripremila zakuska stanu oko stola i mijenjajući pisanice pitaju jedna drugu.»Sestra, nevesta bote vi moja sestra?» - «Do ke dob?» pita druga na što prva odgovara:»Do vaše ali moje smrti!» Kad se sve obredaju, počne zabava. Od toga dana jedna drugoj govori sestra, a imenu dadu posebni oblik (npr. Mara bude sestra Marenka).
U nekim krajevima (Koprivnica) «Matke» su se pozivale za klencerice (nevjestine pratilje).

16. travnja – MOJ ROĐENDAN

Uskrsni običaji traj od Uskrsnog ponedjeljka. Tog dana odlaze stariji jedni drugima u goste. To je bio dan kada su se po prvi puta nakon korizme plesala proljetna kola. Također u nekim je krajevima (Slavonija) postojao običaj polijevanja vodom. Tu su naročito «stradavale» mlade cure koje su dečki sa zadovoljstvom «kupali».

Kod uskršnjih običaja ne smijemo nikako zaboraviti bojanje jaja ili tzv. pisanice. Ta nam jaja donosi mali slatki zeko evo zašto:

Majke su djeci obično govorile da je zec donio uskrsna jaja.
Zec je maštovit način nagrađivanja djece, a ritual traženja skrivenih jaja novi način njihova odgoja: umjesto fizičkih kazni, građansko društvo počinje primjenjivati neprisilne oblike odgoja, potičući poslušnost pohvalama i darivanjem. Šiba kao najčešće sredstvo fizičkog kažnjavanja, pojavljuje se još samo kao simbolična ne i stvarna prijetnja, jer kazne kao negativan način odgoja ustupaju mjesto nagradama, pozitivnoj vrsti odgoja. Da bi on bio djeci što prihvatljiviji, izmišlja se lik zeca, čime nastaju novi oblici kulture.
Donosimo vam pjesmu «Dogovaranje zečeva» autora Lovre Saboleka:
Dogovarala se tri lepa mala zajca
Kako će pofarbati za taj Vuzem jajca.
Prvi zajed rekel je: moje srce vene
Ak ne buju jajca sva od farbe črlene
Drugi zajček: pisanic ima vsake fele
Zakaj trošiti farbicu nek ostanu bele
Treći reče: gospodo pamet ve vu glavu
Složit ćemo skupa mi črlen-belu plavu.
Složili su farbice onak kak se šika
Bile su kak zastave hrvatske nam slika.

Uskrsni je zec tumačen kao pratitelj germanske božice Ostare i kao prastari simbol plodnosti ( iz doba poganskim rituala germanski plemena).

Djecu bi se darivalo uskrsnim pecivom, pisanicom i po mogućnosti novom odjećom. Naime pekao se posebno slani kruh (pogača) i pecivo za djecu ( s dodacima poput grožđica). Da bi tijesto bilo žuče stavljao se bijeli šafran. U tijesto se nisu stavljala jaja jer ona jako suše tijesto.

Jaje sa zametkom iz kojeg će se razviti svijet univerzalan je i sam za sebe jasan simbol. Pile koje izlazi iz jajeta simbolizira Isusov izlazak iz groba. Mišljenje da je svijet nastao iz jajeta zajedničko je mnogim narodima. K tome jaje je simbol periodične obnove prirode i ponovnog rođenja u mnogih naroda svijeta. U kršćanstvu ono je simbol novog i vječnog života što ga je Isus svojom uskrsnućem omogućio ljudima.

Različiti narodi, osobito oni istočne Europe poznaju legende o nastanku bojanja jaja, no sve su vezane za pripovijest o Isusu Kristu. Jedna stara poljska legenda kazuje kako je Marija bojila jaja da zabavi Isusa; prema rumunjskoj pak legendi Isusova je krv obojila jaja što ih je Marija dala rimskim vojnicima kako bi blaže postupali s njim. Te legende objašnjavaju zašto su jaja najčešće obojena crvenom bojom.

Ukrašavanje obojenih jaja se najčešće izvodilo pomoću voska. Prema m. Gavazziju to je u biti «Batik tehnika» kojom se na Dalekom istoku boje tkanine. Prije bojenja, rastopljenim se voskom prekrije površina koja treba zadržati temeljnu boju jajeta. Nakon bojenja vosak se skida te ostaje žuto, crveno ili smeđe obojeno jaje s bijelim ukrasima. Rastopljeni se vosak nanosi na jaje posebnim pomagalom tzv. pisaljkom, kičicom. To je obično komad drva koji ima ili žičani šiljak kojim vosak na jaje kliže ili pak cjevčicu od komadića lima kroz koju teče rastopljen vosak. Ponegdje se u cjevčicu kiščice umetala svilena nit kroz koju je rastopljeni vosak ravnomjerno tekao ostavljajući tanje i preciznije tragove. (tzv. svilopis)
Jaja su se ukrašavala penganjem, šaranjem, bojenjem pa čak i heklanjem.

Svakako jedna od najčešćih boja na pisanicama je crvena. Crvenu boju daje biljka broć (Rubinia tinctorum), žutu kora divlje jabuke i kopriva, smeđu orahova kora, a crnu kora johe.
Indijski čaj obojit će naše pisanice u smeđu boju. Jaja kad ih obojimo možemo premazati uljem (bučinim) radi sjaja ili ih se može premazati slaninom te potom izglačati čistom bijelom krpom.
S kiselinama prirodnog podrijetla kao što su rasol i ocat ili pak dušična kiselina šaralo se po obojanim jajima – to je ujedno i tehnika koje je korištena za ukrašavanje tikvica.
Na jajima su se znale pisati i poruke (to su osobito pisale djevojke odabranicima svoga srca):
«Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi.»
ili «Ovo jaje od srca se daje».
Darivanjem pisanica darujemo jedni drugima nadu u novi život, zdravlje, snagu i ljepotu, a najviše i prije svega ljubav i razumijevanje u teškoćama svakodnevnice.
U nekim krajevima (okolica Zagreba, Slavonija) djeca su izvodila različite igre s jajima. Poznato je «tucanje s jajima» igra u kojoj pobjeđuje onaj čije jaje prilikom «tucanja» ostane cijelo. Bilo je tu i varanja s drvenim jajima.
Ili pak igra bacanja novčića na jaje u kojoj pobjeđuje onaj čiji se novčić zapikne u jaje i tamo ostane.

Prohujala stoljeća donijela su određene promjene u običajima i vjerovanjima. Danas je teško vidjeti jaja u zagasitim bojama jer je u zaborav palo spravljanje prirodnih boja. Kupovne su «pisanice» ljepše ali nemaju dušu niti poruku. Pisanice napravljene nezgrapnim malim ručicama djeteta imaju najjaču poruku.

Postojalo je i jedno ružno vjerovanje o tzv. podmetanju šleputaka ili pokvarenih jaja.
Susjede su susjedama znale iz pakosti zakapati pred Uskrs u vrt ili njivu u blizini kuće pokvarena jaja iz uvjerenja da će im to uništiti urod u zemlji te da se ništa od živadi neće izleći. Da bi poništili zlo djelovanje istog dana kad su nađena jaja se u sumrak moraju spaliti na grančicama koje je donijela rijeka (potok) da se peče onaj tko je to napravio. Jaje se ne smije dirati rukom radi uroka.

Nedjelju ujutro Marija iz Magdale i Marija, mati Jakovljeva i Josipova, krenule su pogledati grob. Na odmaknutom kamenu uz prazan grob sjedio je anđeo i rekao da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Dok su se žurile da objave kući ukazao im se putem Isus i rekao: «Ne bojte se» Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Tamo će me vidjeti.»

«Isus je uskrsnuo, svaku kuću pohodio, ko ga voli nek mu vrata otvori da mu kuću blagoslovi»
Dvojbe oko termina slavljenja blagdana Uskrsa okončane su odlukom Nicejskog koncila 325 g. da se Uskrs svetkuje na prvu nedjelju nakon prvog mladog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija.
Inače termin slavljenja blagdana Uskrsa veže blagdane prije (sve do Fašnika i Pepelnice) i poslije Uskrsa (sve do Presvetog Srca Marijina).
Redom idu: Pelnica (+ 40 dana Korizme)-Cvjetnica-Veliki tjedan-Uskrs-Uskrsni ponedjeljak-(+40 dana) Spasovo-(+10 dana) Duhovi-(+7 dana) Presveto Trojstvo-Tijelovo (četvrtak poslije Presvetog Trojstva)-(+8 dana) Presveto srce Isusovo (petak)- Presveto srce Marijino (subota)
Hrvati kajkavci (Podravina, Međimurje, Turopolje, Posavina Pokuplje, Bilogorskog podbrežje, Moslavine, Vukomeričke Vrhovine, Samoborštine, Hrvatskog zagorja, Gorskog kotara i svih prigorja) blagdan Uskrs nazivaju Vuzem slaveći njime Uskrsnuće sina Božjeg od mrtvih. Pretpostavlja se da riječ Vuzem potječe od kajkavskog «vuzeti» što znači uzeti, odreći se, postiti. Za svetkovinu Vuzma ( one dane koji mu prethode) obavljaju se u svim našim krajevima velika čišćenja, uređenje domova.

Na Uskrs ujutro ili pak na Veliku subotu navečer žene su u košarama u crkvu nosile hranu na blagoslov. Nosila se obično: pogača, šunka, kuhana jaja, hren, kobasice, vino, ponegdje i pečenka. Košare su obično prekrivene raskošno našivenim prostirkama ili ručnicima.

Nakon blagoslova utrkuju se koja će prije doći doma s košarom poslije blagoslova. Pri ulasku kuću pjeva se pjesma: «Sveto vam bilo svetenje; i u domu zdravlje i veselje
I u polju bjelica šenica, i u brdu vinova lozica
A na polju buve i stenice.
Faljen Isusu i Marija, Bože daj dio svetog blagoslova!
Ili se kaže:»Evo blagoslova u kuću, sve zlo iz kuće»

Običaj blagovanja blagoslovljene hrane zadržao se u svim selima do danas. Kad posvećeno jelo dođe u kuću najstariji muški član obitelji iz košarice najprije izvadi hren i razrezuje ga na onoliko komada koliko je članova obitelj. Prvo se mora pojesti komad hrena da bi se podsjetilo na muke i stradanja Otkupitelja.

S ostacima hrane (mrvicama kruha, kostima od šunke, ljuskama jaja) pažljivo se postupalo; u nekim su krajevima spremane kao lijek pri različitim bolestima ljudi i stoke. Pepeo od sagorjele hrane bacao bi se u polja i vrtove i govorilo bi se: «Bježi buvač, tjera te uskršnji pokrivač» (vjerovalo se da pepeo rastjeruje nametnike s nasada). Tamo gdje se u vrtu zakopaju mrvice s uskršnjeg stola nikne sitno bijelo cvijeće zvano «bijela blažena».

Ako je nekog iz kuće zabolio zub, palili su te mrvice u loncu, vjerujući da će dim koji je išao na bolesni zub otkloniti bol i izliječiti zub. Preostalo blagoslovljeno jelo spremalo se za narednu ili tzv. Belu nedelu. Kost od šunke zakopala se u vrtu da bude na tom mjestu lijepog cvijeća. Ljuske od jaja spremale su se kao lijek za blago.
Vjerovalo se da oblačenje nove odjeće na Uskrs kada se obnavlja cijela priroda sigurno donosi sreću. Ljudi su vjerovali da će ih poštedjeti hladna groznica ako na Uskrs ujutro progutaju prve tri ljubičice koje nađu. Uskrsni buketi od vrbinih macica i ispuhanih jaja smatrani su zaštitom od vještica. Ako je na Uskrs padala kiša vjerovalo se da će tako biti svih šest nedjelja iza Uskrsa. U Mariji Bistrici još se zna da je dobro bukove grančice staviti u mlijeko kako bi ga uvijek imali dosta.

VUZEM (D. Domjanić)

Macice male nam dragaju Sveto vam bilo svetenje,
Ruku i lice i čelo, I u domu zdravlje i veselje,
Tičice v lugu popevaju i u polju bjelica šenica
V dol i daljine i selo. I u brdu vinova lozica.

Šafrani rosni odpiraju
Kelihe bele i plave
Kak da i prve fijolice Kako krasno svršuje se
Stiha dišiju z trave
Kako krasno svršuje se, o Isuse život tvoj
Sunce na nebu je jesnomu preobražen vraćaš nam se, na nebeski prijesto svoj
Zlatno, kak ni bilo zdavna Da od onud svaki čas, u životu braniš nas.
Vsa ga stvorenja pozdravljaju
Bregi i polja vsa ravna. Kano da se dobri otac na daleki sprema put
Skuplja svoju tužnu djecu oko sebe zadnju put
V cirkvah bu sa, kaj nam hrana je da se od njih rastavi u očinskoj ljubavi.
Blagoslov dobilo novi
Ja bi pak Boga štel prositi: I ti skupiv učenike vjernu svoju dječicu
«Srca takoj blagoslovi!» izvede ih tad iz grada na Maslinsku goricu
pun dobrote milosti tu se s njima oprosti.

Blagoslov i nauk dade posljednji im u čas taj
Podiže se u visine k višnjem ocu u svoj raj
Kod na zemlji proslavi, a rod ljudski izbavi.


Uskrsni krijes ili tzv. Vuzemku čine četiri duga drvena stupa (tzv. ražnjevi) 8-15 m visine zabijeni u zemlju i povezani na vrhu (čine tzv. piramidu). Unutrašnjost između stupova ispunjena je pomno crnogoricom i drugim drvom. Vuzemka je izvana obložena grančicama borovice. Sela su se između sebe natjecala tko će sagraditi višu vuzemku i čija će dulje gorjeti, tako da su ponegdje kraj glavne vuzemke gradili pomoćne koje bi zapalili prije dok su glavnu čuvali za kraj. Vuzemke su se obično palile na veliku subotu navečer ili na uskrsno rano jutro.

U nekoliko naselja u okolici Zagreba (Markuševcu. Resniku. Čučerju, Granešini, Čulincu) nakon obreda Velike subote slijedio je ophod skupine muškaraca – najčešće zvanih raspetniki selima njihove župe. Jedan od njih nosio je u rukama raspelo, drugi blagoslovljenu vodu treći bubanj kojim je u selima najavljivao njihov dolazak. Ako je u grupi bio četvrti mladić, on je u rukama nosio «šparanec» (torbu u koju su stavljali darove)U svim selima kod raspela na raskršću žene bi složile stolice, prekrile ih ručnicima, plahtama i pečama na koje će raspetniki položiti raspelo. Žene su «kušuvale» raspelo i darivale ga novcem. Prema sjećanju starijih kazivača mlade sneje koje su se te zime udala morale su raspetnike darivati i ručnikom. Po broju ručnika na raspelu moglo se zaključiti koliko je brakova sklopljeno za tu godinu na području župe. Ponegdje su raspetniki išli od kuće do kuće. Pjeva se pjesma: «Krist je gore stal, naše grehe odebral
I koje on tu ljubil, sobum je v nebo zel
Vezda se veselimo v srditosti ki smo bili
Ko ga voli nek mu vrata otvori
Da mu kuću blagoslovi»
Ophodi raspetnika završavali su na Uskršnje jutro kada su se vraćali u crkvu gdje sveta misa nije počinjala bez njih.

Na Veliku Subotu obred počinje u suton blagoslovom vatre i priređivanjem Uskrsne svijeće; potom vjernici ulaze u crkvu s upaljenim svijećama. Te se večeri obavlja blagoslov krsne vode i krste se odrasle osobe. U crkvi se pjeva «Glorija».

Nekad davno vjernici bi donosili od kuće cjepanice, pred crkvom bi obično ministrant naložio vatru. Voda bi stajala u bačvi pored vatra. Svećenik potom posvećuje vatru i vodu. U posvećenu se vatru bacaju žetveni vijenci prošlogodišnje žetve u vjeri i nadi da će ove godine žetva uroditi još većim plodom. Svetom se vodom potom polije žar. Svatko bi od vjernika uzeo u kantici malo vode i svoje drvo te bi nosili kući. To se drvo stavljalo u peć – posvećena bi se vatra održavala do prvog važnijeg posla (npr. sadnje kukuruza) iz bojazni da ukoliko se ugasi odlazi i blagoslov iz kuće, no isto tako i iz teškoća koje je paljenje vatre tada zadavalo (jer nije bilo šibica, tj. vatra se palila kresanjem kamena). Umjesto drva vatra se do kućnog ognjišta znala prenositi na tzv. gubi.

Pri ulasku u kuću se govorilo:»Bešte kukci i stenice, moljci i bolesti, evo ide sveta vatra.»
(naime kako prije nije bilo tekuće vode u kućama tako su one ujedno bile carstva buha i stjenica).

Simbolika svjetla: nad tamom idolopoklonstva mora pobijediti svjetlost života u vjeri: «Zato i Mjesec, završavajući četrnaesti dan svoga hoda nasljeđujući Sunce što zalazi, sam neće zaći prije nego što svoju svjetlost pomiješa sa svjetlošću pravoga Sunca tako da jedna ista svjetlost protegnuta na dan i noć ne bude umanjena nikakvim nastupom tame…Tako neka bude i tvoj život sav jedan blagdan i veliki dan, potpuno lišen noćne tame.

Na veliku subotu posebno se obavlja blagoslov uskrsne svijeće i pjeva pohvala svijeći. Kristov Uskrs znači novi izlazak Božjeg naroda iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje. I kao što je u Starom Zavjetu odabrani narod vodio stup od ognja tako i Božji narod Novog zavjeta vodi uskrsna svijeća.

Voda blagoslovljena na veliku subotu koristila se za škropljenje kuće, okućnice i staje.. («Kud ja z vodum tud Gospodin Bog z blagoslovom») Škropilo se blagoslovljenom vodom uz pomoć grančice blagoslovljene na Cvjetnicu.
Ostatak se spremao te koristio za škropljenje umrlih, kađenje te protiv nevremena i za zaštitu od groma

Na Veliku Subotu postoji običaj umivanja blagoslovljenom vodom i to za vrijeme zvonjenja crkvenih zvona.

Pjegavi i prištavi na veliku su se subotu umivali u vodi u kojoj su se hladila jaja skuhana za sutrašnju posvetu iz praznovjerja da će nestati pjegice i prištevi. Isto tako kad se jaja ogule ljuske se ostave u vodi kako bi onome tko lice pere u toj vodi ono bilo «belo ko jajce».

U šestinama se umivalo «da bi korizma spala s obraza» u posavskim selima oko Županje da se operu Gospine suze koje su na Veliki petak prolivene pod križem, na Velim Ižu umivalo se uz riječi «Oper Bože grihe moje ča učinih do ve dobe» .

Kad se zvona razvežu svatko tko ih čuje zahvati šakom malo vode, umije se i prekriži. Vjeruje se da će biti zdrav cijele godine (vodom od umivanja škropi se što dalje od kuće iz vjerovanja da kud se poškropi tu neće doći lisica po kokoši).

Simbolika vode- u Starom zavjetu voda se često upotrebljavala za liturgijsko čišćenje pa tako i sveti Ivan Krstitelj polijeva vodom one koji su priznavali svoje grijehe i time naznačili da se žele očistiti. U kršćanskoj liturgiji voda je brzo ušla kao znak očišćenja i odganjanja nečistih duhova posebno zato što ju je i sam Isus Krist odabrao kao sredstvo svog posvećenja kod vlastitog krštenja. To želi naglasiti i blagoslov krsne vode za Vazmenog bdijenja gdje svećenik moli:»neka ova voda od Duha Svetog dobije milost tvojega jedinorođenca, da čovjeka na tvoju sliku sazdana krsno otajstvo opere od svake kaljave stareži te on iz vode i duha svetoga uskrsne na novo djetinjstvo.»

Tog dana, a i sljedećih pedeset dana sve do Duhova u crkvama odjekuje veseli «Aleluja» kao znak radosti i sreće («aleluja» znači «hvalite Gospodina»).
Na Veliku bi se Subotu stavljao kamen «položak» u kokošinjac iz vjerovanja da će kokoši cijele godine nesti jaja na tom gnijezdu (odnosno da neće ići k susjedu nesti jaja).
Cijelo Uskrsno bdijenje obiluje simbolikom Tu je još vatra, med u vezi s uskrsnom svijećom, sol i ulje.

Veliki petak jedini je dan u crkvenoj godini kada se ne slavi sveta misa. U crkvi se pjeva Muka Isusova. Današnji obredi imaju tri bitna dijela: služba riječi, poklon križu i svetu pričest. Svećenici na taj dan idu u katedralu po blagoslovljeno ulje za župne potrebe.

Vjernici dolaze u crkvu na klanjanje Presvetom sakramentu i na ljubljenje križa ili tzv. «kuševanje» (Isusov se lik nije ljubio u obraz već u rane).
Uz lijepo ukrašen Božji grob u crkvi (ili uz križ), po uzoru na rimske vojnike koje spominje Matejevo evanđelje stajali su stražari koje su činili ministranti ili vatrogasci. Župljani bi ministrante za to nagradili uskrsnim perecima, jajima i kobasicama koje su ministranti skupljali sami idući s košaricom kroz crkvu prije samog blagoslova jela pri Uskršnjoj svetoj misi.
Veliki je petak dan činjenja dobrih djela, osobito davanja milostinje siromašnima.

Svake godine papa u Rimu na Veliki petak navečer predvodi pobožnost križnoga puta koja završava u rimskom Koloseju. Podrijetlo pobožnosti križnoga puta nalazimo još u Jeruzalemu gdje su vjernici obilazili ona mjesta vezana uz muku Isusovu od Pilatove sudnice, preko jeruzalemski uskih ulica do Golgote.

U petak se nije radilo nikakve teže poslove, a naročito se pazilo da se nečim oštrim ne bode zemlja (motika, plug i sl. )

Vjerovalo se da na Veliki Petak treba piti vino naročito crno jer koliko se vina popije toliko krvi navrije u žile. To je vjerovanje koje je proizašlo iz simbolike na Isusovu krv koja je prolivena.
Na veliki se petak ne smije klati stoka niti žene smiju mijesiti kruh jer će u njemu biti krvi. Kruh se peče na Veliku Subotu i to na blagoslovljenoj vatri.
Tko je na taj dan jeo mesa dobio bi prema vjerovanju, bradavice po rukama i cijelo bi ga ljeto boli komarci. Vjerovalo se da će voćke roditi ako ih se tri puta na Veliki petak prije izlaska sunca udari tupom stranom sjekire. Ako na veliki petak pada kiša tog će ljeta voće biti crvljivo, a zemlja tvrda i teška za obrađivanje.

Trodnevlje (tri dana od velikog četvrtka do velike subote ) zavezana su zvona; zemlju se ne smije dirati (kopati orati) jer je u njoj Isus. To je po definiciji prijelazno razdoblje; opasno i moćno. U različitim krajevima Hrvatske postoje proturječja: zabrane ili pak preporuke glede ponašanja. Navest ćemo neke.

U velikom tjednu postojao je običaj šibanja na veliku srijedu, četvrtak i petak šibama od duda, a poslije večernjeg obreda u crkvi. Šibanja su se naročito morale čuvati mlade cure koje bi pred crkvom dobile «batine». Vjerovalo se da se šibanjem tjera korizma.
Podrijetlo tog običaja je u katoličkoj liturgiji ranog srednje vijeka u kojoj su na Veliku Srijedu, Četvrtak i Petak na kraju noćnih obreda svećenici i vjernici udarajućim instrumentima pravili buku simbolizirajući strah i potres što je nastao u času Isusove smrti.

Na veliki četvrtak sjećamo se Isusove posljednje večere koju je blagovao sa svojim učenicima. Tom je prigodom pretvorio kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv; taj se čin i danas ponavlja kod svetih misa (Sakrament euharistije ili Svete pričesti). Na Veliki se četvrtak služi misa Večere gospodnje.

Za blagdanske večere, Isus reče učenicima «Zaista, zaista vam kažem, jedan od vas će me izdati. Bez sumnje, Sin Čovječji odlazi kako je pisano njemu, ali jao onome koji izda Sina Čovječjega!» Učenici su se u čudu pitali tko bito mogao biti. Dok su blagovali, Isus razlomi kruh i dijeleći ga učenicima reče: «Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.» Zatim im ponudi kalež s vinom govoreći: «Pijete svi, jer ovo je krv moja, koja se prolijeva za sve, za oproštenje grijeha.»
Jutro Velikog Četvrtka biskupi u katedralama posvećuju ulje. Navečer u crkvi za trajanja pjevanja «Slava Bogu» još zvone zvona, nakon toga zvona utihnu (zavezuju se) sve do Vazmenog bdijenja na Veliku subotu. Na veliki se četvrtak služi misa Večere Gospodnje. Umjesto zvona u mnogim krajevima Hrvatske koriste se čegrtaljke, škrebetaljke ili pak klepetaljke.

Veliki četvrtak dan je svećenika.

Dok su zvona zavezana ne rade se nikakvi poljodjelski poslovi. Vjeruje se da onaj tko na veliki četvrtak jede svježe povrće i salatu unosi u sebe snagu proljeća. Nesoljeni maslac napravljen na veliki četvrtak, navodno je liječio sve rane.
U Ščitarjevu je zabilježen običaj sadnje krastavaca na veliki četvrtak prije zavezivanja zvona. Žene su tog dana ujutro išle u polje saditi vugorke, krastavce i s tim su poslom morale završiti do vezanja zvona. Kada su se zvona sa crkve zadnji put oglasila prije vezanja žene su zagrtale krastavce govoreći: «da bi bili dugi i debeli i da bi se bolje vezali.»
Na veliki je četvrtak u nekim krajevima postojao običaj trešnje drveća radi što boljeg uroda.

Cvjetna nas nedjelja uvodi u veliki tjedan koji prethodi Uskrsu. To je ujedno i međunarodni dan mladih.
Isus Krist praćen dvanaestoricom svojih učenika uputi se u Jeruzalem da proslavi Pashu. Na ulazu u grad reče im: «Evo nas u Jeruzalemu u kojem će sin čovječji biti predan poglavarima svećeničkim da mu se izruguju, bičuju ga i razapnu. Ali on će uskrsnuti treći dan.» Vijest da je stigao očekivani prorok Isus iz Nazareta proširila se gradom Oduševljeni puk prostirao je odjeću i palmine grančice po putu kojim je prolazio jašući na magarcu i klicao mu: «Hosana sinu Davidovu!»
Običaj nošenja grančica na Cvjetnicu na blagoslov u crkvu potječe iz IV stoljeća kada je Isus dočekan palminim grančicama na ulasku u Jeruzalem. Prema Rimskom misalu osim grančica palme i masline mogle su se na blagoslov nositi i druge grančice; tako su se od IX st. nosile na blagoslov grančice vrbe, mimoza, drijenak, ljeskove šibe, bršljan te proljetno cvijeće. Ponegdje su se grančice kitile trobojnicom.
«Kad muški donesu cvijeće s blagoslova, vele u šali ženama da su im donesli za hrustat (jesti) da nek one hrustaju denes a oni buju drugu nedelu kad one dojdu z blagoslova» (t.j. meso i kolače iz blagoslovljene košare).

Dolazeći s blagoslovljenim grančicama pred kuću pozdravlja se ukućane: «Falen Isus i Marija! Neka vam sveti blagoslov donese mir Božji, sreću, zdravlje i napredak u svemu.»
Blagoslovljena bi se grančica zataknula za gredu u kući, za sv. sliku ili raspelo koje je obavezno visjelo u sobi. Kad bi sijevalo bacilo bi se nekoliko grančica u vatru dok bi se sa zapaljenom grančicom križalo oblake sve u uvjerenju da će kuću poštedjeti groma.
Gospodar jednu grančicu stavlja u žito na tavanu, zatim odlazi na livade i njive i tamo zatakne male grančice. Vjeruje se da grančice svojim blagoslovom čuvaju žito od raznih nepogoda i donose dobar urod.

Zajedno s vodom blagoslovljenom na Veliku subotu i svijećom blagoslovljenom na Svijećnicu, grančica se rabila u postupcima vezanim za bolesnike i umrle. S njime bi se kadio bolesnik ili pak škropila umrla osoba. Isti postupak kađenja vrijedi i za «blago».

U Hrvatskom Zagorju, okolici Zagreba i Samoboru iznimna moć blagoslovljenog drijenka ogledala se u izradi uporabnih predmeta od njega: dijelova čunka (dio tkalačkog stana), batića za pravljenje maslaca i vrhnja, klina na jarmu za volove, biča (iz uvjerenja da će blago biti mirno pri poslu).

Smatralo se da onaj tko se na Cvjetnicu okiti biljem neće imati glavobolje tijekom godine, djevojke su to činile iz uvjerenja da će se u nastupajućem razdoblju udati («peju zamuš»). Tko je na Cvjetnu nedjelju jeo vrbove macice smatrao se zaštićenim od grlobolje.
Djevojke su predvečer ili po noći kitile bunare kuća gdje su bili dečki ne bi li se umilile budućim svekrvama.
Na Cvjetnu je nedjelju (Cvjetnicu) postojao običaj umivanja u vodi u koju se stavljao drijenak, bršljan i cvijeće jer se vjerovalo da će tada onaj tko se umiva u vodi «Biti zdrav ko dren, rasti ko bršljan i biti lijep ko cvijet».

Etnolozi postupke s blagoslovljenim granama najčešće tumače kao simboličko prenošenje regeneracijske i zdravonosne moći prvog proljetnog bilja na čovjeka, odnosno kao postupke potekle iz određenog pretkršćanskog vegetacijskog kulta.

Travanj je mjesec Uskrsa kojemu prethodi veliki tjedan. O vremenu u travnju naši su stari zapisali sljedeće:
Travanj: ako je lijep svibanj će biti ružan. Ako je vlažan lipanj će biti suh.
«Kreket žaba u travnju rani
dobre žetve znak je pouzdani»
Blaga i topla kišica obećava dobru žetvu i ubodnu jesen.
Ako je vrijeme u travnju promjenjivo, biti će više sijena i žita. Nakon vlažnog travnja slijedi topao lipanj.
Suvi traven krmu pojeda.

1.04. – Dan borbe protiv alkoholizma
2.04. – Međunarodni dan dječje knjige
4.04. – Sveti Izidor (sadi se luk), Dan studenata
7.04. – Svjetski dan zdravlja
8.04. – Svjetski dan Roma
11.04. – Dan borbe protiv Parkinsonove bolesti
12.04. – Međunarodni dan astronautike
13.04. – Dan sjećanja na žrtve holokausta
14.04. – Dan inženjera
15.04. – Međunarodni dan željezničara
22.04. – Dan planeta Zemlja
Dan hrvatske knjige
23.04. – Sveti Juraj
Svjetski dan knjige i grafičkog dizajna
25.04. – Sveti Marko evanđelist
26.04. – Majka dobrog savjeta
27.04. – Svjetski dan grafičkog dizajna
28.04. – Dan zaštite na radu
29.04. – Međunarodni dan plesa, Dan HAZU
30.04. – Međunarodni dan zaštite od buke