Cvjetna nas nedjelja uvodi u veliki tjedan koji prethodi Uskrsu. To je ujedno i međunarodni dan mladih.
Isus Krist praćen dvanaestoricom svojih učenika uputi se u Jeruzalem da proslavi Pashu. Na ulazu u grad reče im: «Evo nas u Jeruzalemu u kojem će sin čovječji biti predan poglavarima svećeničkim da mu se izruguju, bičuju ga i razapnu. Ali on će uskrsnuti treći dan.» Vijest da je stigao očekivani prorok Isus iz Nazareta proširila se gradom Oduševljeni puk prostirao je odjeću i palmine grančice po putu kojim je prolazio jašući na magarcu i klicao mu: «Hosana sinu Davidovu!»
Običaj nošenja grančica na Cvjetnicu na blagoslov u crkvu potječe iz IV stoljeća kada je Isus dočekan palminim grančicama na ulasku u Jeruzalem. Prema Rimskom misalu osim grančica palme i masline mogle su se na blagoslov nositi i druge grančice; tako su se od IX st. nosile na blagoslov grančice vrbe, mimoza, drijenak, ljeskove šibe, bršljan te proljetno cvijeće. Ponegdje su se grančice kitile trobojnicom.
«Kad muški donesu cvijeće s blagoslova, vele u šali ženama da su im donesli za hrustat (jesti) da nek one hrustaju denes a oni buju drugu nedelu kad one dojdu z blagoslova» (t.j. meso i kolače iz blagoslovljene košare).
Dolazeći s blagoslovljenim grančicama pred kuću pozdravlja se ukućane: «Falen Isus i Marija! Neka vam sveti blagoslov donese mir Božji, sreću, zdravlje i napredak u svemu.»
Blagoslovljena bi se grančica zataknula za gredu u kući, za sv. sliku ili raspelo koje je obavezno visjelo u sobi. Kad bi sijevalo bacilo bi se nekoliko grančica u vatru dok bi se sa zapaljenom grančicom križalo oblake sve u uvjerenju da će kuću poštedjeti groma.
Gospodar jednu grančicu stavlja u žito na tavanu, zatim odlazi na livade i njive i tamo zatakne male grančice. Vjeruje se da grančice svojim blagoslovom čuvaju žito od raznih nepogoda i donose dobar urod.
Zajedno s vodom blagoslovljenom na Veliku subotu i svijećom blagoslovljenom na Svijećnicu, grančica se rabila u postupcima vezanim za bolesnike i umrle. S njime bi se kadio bolesnik ili pak škropila umrla osoba. Isti postupak kađenja vrijedi i za «blago».
U Hrvatskom Zagorju, okolici Zagreba i Samoboru iznimna moć blagoslovljenog drijenka ogledala se u izradi uporabnih predmeta od njega: dijelova čunka (dio tkalačkog stana), batića za pravljenje maslaca i vrhnja, klina na jarmu za volove, biča (iz uvjerenja da će blago biti mirno pri poslu).
Smatralo se da onaj tko se na Cvjetnicu okiti biljem neće imati glavobolje tijekom godine, djevojke su to činile iz uvjerenja da će se u nastupajućem razdoblju udati («peju zamuš»). Tko je na Cvjetnu nedjelju jeo vrbove macice smatrao se zaštićenim od grlobolje.
Djevojke su predvečer ili po noći kitile bunare kuća gdje su bili dečki ne bi li se umilile budućim svekrvama.
Na Cvjetnu je nedjelju (Cvjetnicu) postojao običaj umivanja u vodi u koju se stavljao drijenak, bršljan i cvijeće jer se vjerovalo da će tada onaj tko se umiva u vodi «Biti zdrav ko dren, rasti ko bršljan i biti lijep ko cvijet».
Etnolozi postupke s blagoslovljenim granama najčešće tumače kao simboličko prenošenje regeneracijske i zdravonosne moći prvog proljetnog bilja na čovjeka, odnosno kao postupke potekle iz određenog pretkršćanskog vegetacijskog kulta.
Post je objavljen 13.04.2010. u 19:19 sati.