Jaši, jaši, al sjaši sa mene.

Totalno prigodna i totalno jebena: klik!

Obožavam bahate muškarce. Obožavam neodlučne i nezrele muškarce.

Obožavam muškarce s dva lica. Prvo je ono pokajničko, lice umiljatnog
dječaka, koji će plakati, raditi grimase, pjevati, slati trideset poruka u
par sati, govoriti kako si ti ( sve pod navodnicima ) prekrasna, posebna,
jedina za njega, ljubav njegova života, netko radi koga će on uvijek sve
i svakoga ostavljati, Drugo je pak ono lice bezosjećajnog, hladnog
i proračunatog čovjeka kojemu možeš pola dana plakati a da ne učini
ništa da te utješi ili popravi stanje.

Takvi su svega svjesni. Svjesni koliku štetu i bol nanose svakom porukom,
pozivom, susretom ali i dalje to svjesno čine. Uvuku te u taj začaran krug
mazohizma i očaja, sve pod krinkom ogromne i prave ljubavi. Osjećaš se
kao sitna mušica uhvaćena u mreži divovskog pauka. Pokušavaš se izvući,
pokušavaš otići no svakim pokretom si u sve goroj poziciji.

I kada nisu tu...gore je nego kada jesu. Kada ih nema svoj život ponovo
moraš prilagođavati njima. Kada ih nema moraš biti opreznija nego inače,
moraš pazit da se slučajno ne nađeš u istoj prostoriji s njim, tada ne može
isključiti mobitel i kontrolirati svoju potrebu za alkoholom jer jadan ne može
ne reagirati na tebe. Moraš paziti s kim će te vidjeti jer ako te vidi s nekim
drugim muškarcem neće moći kontrolirati svoju kvazi ljubomoru i bolesnu
fiksaciju na to da drugi grli, ljubi, dira ili nedaj bože ševi ono što je 'njegovo'.

Obožavam i kada te pijavice uporno govore kako se moraš cijenit, voljeti
i poštivati, misliti sve najbolje o sebi, ne dozvoliti da te itko iskorištava, biti
nečija cura za jednu noć, da se oko tebe treba truditi, da te se treba zaslužiti,
a zanimljivo je kako su oni sve te navedene stvari spremni ne činiti dulje
vrijeme, samo bez truda i tog zasluživanja.

Obožavam i kada imaju silnu potrebu pričati s tobom o tome kako mu je
bivša pušila ii te pak usporediti s njom u bilo čemu. Zajebi, jel ti ja ličim
na još jednog pripadnika iste vrste s kojim sjediš na pivi i komentiraš kako
koja stenje? Obožavam i kada se njihove greške i neki loši potezi ne
računaju, zanemaraju i ublažuju dok se tvoji gledaju pod povećalom.

A ono što volim još više od takvih muškaraca, od tih frajerčina su slabe,
jadne i labilne žene koje im takvo ponašanje toleriraju i tješe same sebe
onim: 'Ali on mene voli, na čudan način, ali voli!' E pa to ljubav nije!
( i jebemu mater neću nikad više, odbijam biti jedna od njih )

sinoć sam iz štosa, zaželio na tren...

Jel to moguće? Mirišeš jednako kao prije 4 godine.

Nije moguće. Taj parfem nije postojao prije 4 godine, a i sumnjam
da mirišem kao prije četri godine, na klupici kraj rijeke, u 4 ujutro,
nakon druge smjene na poslu i plesanja u krcatom disku.

Da li će biti lakše ako odglumim da sam pijan i pokušam napraviti nešto?
Znam da nisi pijan.
Dobro. Da li ćeš mi zamjeriti ako ovakav, trijezan pokušam nešto napraviti?
Da!
( osmijeh. dugi poljubac. )

Od prvog devetog sam u Rijeci. Idi samnom.
Nemoj biti lud.
Nisam. Ajde.
Ma ne, šta ti je. U financijskoj sam krizi...
Ma daj, smislit ćemo nešto.( onaj divni osmijeh )
( poljubac )

I uhvatim se kako mi se taj put, dok mi tijelo drhti od jutarnje hladnoće,
onako, u njegovom zagrljaju, uopće ne čini lošom i neizvedivom idejom.

I onda se sjetim kako je završilo. ( strah )

Kada radiš sutra?
Ne radim. Predvečer moram samo nešto sredit. Zašto?
Pa da se nađemo. Želim te vidjeti.

( poljubac. zagrljaj. poljubac. onaj divni osmijeh. podignuta obrva )

I dovoljna je sekunda da se vrati sve, obruši na mene kao kakav
neboder od tristo tona. Bojim se da se neke vatre nikad ne ugase.
I taj strah je prvi na listi mojih fobija.

Sramežljiva si, Kao da si prvi put samnom.
Možda baš zato što nisam prvi put s tobom.
Znaš, ne kajem se. ( osmijeh )

From first to last.

Isto onako kako sam samoj sebi obećala prije mjesec dana da je dosta toga da
budem nečija krpa i kurva tako si i danas obećajem da je ovo zadnje o pišem
na ovu temu. Isto tako, nadam se da je ovo zadnji post kojeg će dotični ikad
imati potrebu pročitati na ovoj adresi.

Ovaj blog, pa i ja sama...sve je bilo predodređeno njemu, krojeno po njemu.
Hrpu ljudi sam uvukla u taj odnos i sad se kajem. Ali ni ta hrpa ljudi, niti
vi, niti on nema pojma o tome kako je tako nešto proživljavati, živjeti s tim
godinu dana. On se može rasplakat u mom zagrljaju još milijun puta a da
to neće biti ni približna količina suza koje sam ja isplakala u ovih godinu
dana. Plakala sam od samog početka, svojom krivnjom, tokom cijelog
odnosa njegovom krivnjom, i na kraju, rekla bih, opet svojom krivnjom.
Zapravo, bit ću toliko glupa i samu sebe okriviti za sve. Jer da sam imalo
zrela, odgovorna, inteligentna, da posjedujem ono žensko samopouzdanje
i intuiciju ne bi si nikad dopustila išta s njim, a kamoli vezu u kojoj sam ja
izvlačila deblji kraj.

Nikad, ali nikad neću vjerovati u to da me volio. Jer njegova ljubav i njegovo
ponašanje ne idu jedno s drugim nikako. Jer, ljubav to nije i nikad neće biti.
Nikad, ali nikad mu neću moći oprostiti za svaku ružnu riječ, za gledanje u
mene kako plačem i ne poduzimanju ničega, za lijeganje u krevet pored
njega u suzama jer nije u stanju prihvatiti da nešto nije u redu, za paralelno
spavanje s dvije osobe, za svako ignoriranje i nejavljanje.

Ali isto tako...mogu biti luđakinja po zadnji put i reći hvala na onih par
trenutaka u kojima me držao kao kap vode na dlanu, u kojima sam se
ja trudila glumiti suzdržanost a u kojima je on skidao zvijezde s neba,
trudio se, lijepo me gledao i ljubio, Hvala na Bajagi. Hvala na Alisi u
zemlji čudesa iako nije bila njegov 'đir'. Hvala na svakom suludom
odlasku u McD. Hvala na onom prvom seksualnom iskustvu koje nije
bilo tako loše kako on misli. Hvala na nekim lijepim jutrima, hvala na
svim sitnicama koje jesu jedino pozitivno od tebe. Nekada je i znalo
biti odglumljeno i prikazano kao opušteno, nevino, lijepo i nadasve ljubavno.

Ali ne mogu reći opraštam ti.
Ne mogu reći da opraštam jer se dogodio sa sedamnaest godina. Ne mogu
reći jer nisam bila spremna za takav uragan koji je harao mojim životom,
srcem i dušom više od godinu dana. Ne mogu reć da opraštam osobi koja
je znala sve moje mane i slabosti i unatoč njima radila neke stvari koje bi
nastavila i dalje raditi. Ne mogu reći oprosti osobi zbog čijih postupaka ja
nisam danima išla u školu, čak i onda kada se pisao ispravak iz matematike.
Ne mogu reći oprosti osobi koja se u svakom trenutku trudi biti najpametnija
pa mi kaže da progutam ponos i kažem hvala vještici koja me pustila na
popravku na kojem sam završila i njegovom zaslugom. Ne mogu reći oprosti
osobi zbog koje sam ostavljala sve prijatelje i neprijatelje samo kako bi on
bio dio mog života. Ne mogu reći oprosti osobi zbog koje nisam htjela na
maturalac i zbog koje niti ne idem na maturalac za tjedan dana. Ne mogu
reći oprosti osobi zbog koje mi se život okrenuo za 360 stupnjeva, uglavnom
u vrlo negativnom smjeru.

Ne mogu. A ako i budem mogla, iz poštovanja prema samoj sebi nikad
i neću. Iako oprost osobi poput njega ne znači ništa. Što je htio, to je i dobio.
I onda, ostavio. I tako jedno dvanaest puta. A ja se svaki put sve više vezala
i voljela...i mislila, sredit će se, ili krivila sebe da sam to zaslužila. Ali nitko
tako nešto ne zaslužuje, čak niti ja.

Ja samo znam da nije prekasno za mene, za moje snove, želje, za moju vjeru
u ljudsku dobrotu, nesebičnost i ljubav, znam da nije kasno za moj život. Ja
ću izrasti u jednu od onih žena kojima se divim, ja ću biti veća osoba od njega
i one zaljubljene i mazohističke verzije sebe, ja ću napraviti nešto od sebe, ja
ću se zaljubiti, voljeti više i jače, mene će se voljeti, ja ću ponovo biti intimna
s nekim, ja ću se ponovno smijati kao dijete i neću se bojati nekome dati svoje
srce. Ja ću naći sve ono za što je njemu prekasno, što za njega nemoguće.
Za mene nije kasno. Samo se nadam da neće vječno imati tu bolesnu fiksaciju
na mene, da ga neću svake subote moći pokupiti, što pijana, što trijezna,
nadam se i želim mu brak, djecu, ljubav, sreću, pa makar i onu prividnu,
samo prema van jer očito mu je ona bila bitnija od mene...ma što god.
Želim mu sve, samo ne sebe.

Fuck it.

Nervozna sam. Nervozna sam i mogla bi glavu nekom otkinut.

Mrzim sebe i ovu situaciju u koju sam se ( opet ) dovela. Da na kraju
osmog mjeseca, noć prije ispita, grizem nokte razbijajući glavu time
hoću li imati normalan ili nenormalan život, hoću li biti maturantica
ili...netko bez srednje škole.

Mrzim to što me uvijek uspije naći i što uvijek čita stvari za koje ne
želim da čita. Ne želim da zna išta o meni, ne želim da me gleda
sretnu, ne želim da me gleda tužnu...ne želim jer ne zaslužuje.
Ako se ne želiš truditi oko nečega, ako smatraš da to nema smisla,
ako prekineš s nekim DVANAEST puta u godini dana onda te definitivo
nema šta zanimat moj život.

Mrzim to što imam potrebu za ovim mjestom a konstantno sam u
strahu da će to vidjeti i pročitati ( ponovo ) neka osoba bez života,
koja se obožava petljat u tuđe živote i iznosti svoja malograđanska
mišljenja pred totalno krivim ljudima.

Mrzim to što izlazi samnom subotama van, na kave, ostavlja mi poruke,
samnom trača i one koje voli i one koje mrzi a s druge strane ima
potrebu šarat po zidovima mojih bivših i potencijalnih, komentirat im
statuse nabijene seksualnim aluzijama.

Mrzim to što nikako ne znam s novcem. Radim a jako teško uspijevam
štedit. Sav novac nekako ode na alkohol i hranu i to je žalosno. I onda
obilazim trgovine ko siroče i gledam, surfam po glupom ebayu i onda
naručim malu torbicu za skoro 200 kuna ( za koju inače u trgovini ne bi
dala ni 100) , vidim da lobutinke i tamo koštaju neke dvije ili tri tisuće
i što si ih nikad neću moći priuštit a želim ih!

Gotovo sam devedeset posto sigurna da moj život prestaje imati smisao
u petak, 20. kolovoza 2010. godine poslije 14:00 sati.

Gotovo sam devedeset posto sigurna da ništa ne znam, a ono malo što
znam, zaboravit ću onog trenutka kada ušetam u učionicu broj 5 pred
tri člana komisije: razrednicu, vješticu iz matematike broj jedan i vješticu
iz matematike broj dva.

Gotovo sam devedeset posto sigurna da padam i ovaj, treći razred, koji
je matematički, najteži i najzahtjevniji do sada. Ako odlučim nastaviti
školovanje, u najboljem slučaju, imat ću dvadeset i jednu godinu kada
završim srednju školu. ( neki ljudi su s 21 na trećoj godini faksa )

Kako ću? Što ću dalje? Kud ću dalje?
Nikada manje nisam imala pojma o svom životu i budućnosti.
Crvenila sam se kada sam morala pri upoznavanju govoriti kako sam
pala prvi razred i kako sam već jednu svoju generaciju ispratila.
I okolina. I kako će teško roditeljima biti.
Nikoga nije briga koliko sam knjiga u životu pročitala, koliko pratim vijesti,
kakve sve novine čitam, kakvo mi je znanje opće kulture kada čuje da
imam 19 godina i nemam završen niti treći razred bijedne srednje škole.

Note to myself.

Ispričavam ti se, malena djevojčice s velikim plavim očima...


Gledam te. Prečesto se, gledajući te, pitam gdje sam pogriješila. U kojem
sam točno trenutku dopustila da tvoj život s osunčane strane ceste pređe
na tamniju i mračniju stranu istog tog puta. U kojem sam ti točno trenutku
oduzela taj sjaj u očima, taj predivan osmijeh koji je otvarao i čelična vrata?
Zašto sam dopustila da nestane onaj divan, maleni duh koji je animirao
i uveseljavao sve oko sebe? Pitam se, gdje sam te izgubila? Da 'nas' sada
možeš vidjeti da li bi bila bijesna na mene što sam uništila svu onu pozitivu
s kojom si došla na ovaj svijet? Da li bi se rastužila kada bi vidjela sve
ožiljke na ovom tijelu koje sam ti nanijela ili one na srcu koje sam dopustila
drugima da ti nanesu? Da li se brineš da li ću išta od sebe napraviti u životu?
Da li bi se nadala u bolje sutra? Da li bi vjerovala u mene, da ću uspjeti sve
srediti i ispraviti? Mrzim se jer te nisam znala čuvati, cijeniti i slušati.
Mrzim se jer sam dopustila i sebi i drugima da nestaneš, da odneseš osmijeh,
optimizam, bezbrižnost i nevinost. Voljela sam te. Volim te i sada. Fališ mi.
I zato gubim vrijeme prelistavajući stare foto albume u nadi da ćeš iskočiti iz
njih, ući u ovu izgubljenu stariju verziju sebe i da će sve ponovo imati neki
blesavi smisao. Pitam se gdje sam izgubila onaj najbolji dio sebe kojeg
se kroz maglu sjećam?


Ispričavam ti se, malena djevojčice s velikim plavim očima što sam dopustila
da te odvedu, što sam dopustila da se izgubiš u neostvarivim željama, prevelikim
očekivanjima i pogrešnim emocijama.

Veze i vezice.

Malo sam si opet dobila slom živaca. Dakle...

...u mom razredu postoji jedna djevojka. Djevojka lijepih očiju koja i ne bi
izgledala tako loše kada bi se potrudila s vremena na vrijeme skinuti
oljušteni lak za nokte, oprati zube ili počešljati kosu. No dobro, svi govore
kako izgled nije bitan. E pa zajebite tu foru jer kada nekoga još nisam
upoznala, kada ga vidim prvi put u životu, prva procjena dolazi na temelju
tog izgleda koji 'kao' nikome nije bitan. Kasnije, ako ta osoba ima neki
privlačan i zanimljiv karakter onda izgled postane nebitan. Barem je tako
kod mene. Ali ova djevojka...bojim se da nema riječi kojima bi opisala to.
Što reći o osobi koja dozvoli cijelom razredu da ju se pod nastavom
naziva 'kurvom', 'droljom' , komentira njen seksualni život a da se ona
na sve to samo blesavo nasmije!? Sklona je forsiranju s odjevnim
komadima koji već netko nosi (pa nekad poželim baciti taj komad odjeće
u smeće kada vidim uz što ga je ona skombinirala), sklona je forsiranju
s nečim što je već netko obukao, pročitao, komentirao i slično a ja mrzim
takve osobe, osobe bez svog mišljenja, karaktera, stila. I sad, našla si je
dečka. Opet. Valjda četvrtog ove godine. Isto tako, zanimljivo je kako se za
takve cure ljepe dobrice, oni divni dečki koji su pristojni, dragi i pažljivi, no
nebitno. I tako vam je ona prohodala početkom srpnja s tim jednim dečkom,
već ga je i uspjela prevarit s nekim bivšim, da bi se ja slučajno našla na
fejsu tog dečka i dobila slom živaca. Ona njemu ostavlja valjda svake dvije
i pol minute srca, ljubavne pjesme, naziva ga 'ljubav mog života', piše da ga
obožava, planira djecu s njim...i to sve na fejsbuku, na zidu, pred njihovih
1500 prijatelja i to nakon mjesec dana veze.
Zašto?? Čemu??

I mrzim sebe jer me užasno lako izbace iz takta takve stvari. K vragu, imala
sam i ja veza u životu, i dužih i kraćih ali nikada nisam to nekome nabijala
na nos. Ako nekoga voliš i ako ti je s nekim lijepo pa vrijeme ćeš trošiti na
trenutke s tom osobom i dokazivati njoj/njemu svaki dan to, uživo a ne prek
fejsa. Ovako, stječem dojam da su sve veze tog tipa, radilo se o mojoj kolegici
iz razreda ili nekom starijem, zapravo unaprijed sve propali slučaj pa se i
jedno i drugo trude dokazati svima silama kako i koliko se vole jer to zapravo
nije istina. Jednostavno obožavam ta dokazivanja drugima. Jebi se, dokaži
sebi, ne meni. Zbilja moram poradit na samokontroli.

Indigo djeca.

1. Snažne volje
2. Tvrdoglava
3. Kreativna, imaju umjetnički osjećaj
4. Sklona ovisnostima
5. Stara duša sa 13 djeluje poput 40 godišnjaka
6. Intuitivna ili vidovita, moguće viđenje anđela ili duhova
7. Odvojena ili zbog napadaja agresivnosti ili krhke introvertiranosti
8. Nezavisna i ponosna, čak i ako vas stalno traže novac.
9. U njima je velika želja da učine velike stvari za svijet
10. Kreću se između niskog mišljenja o sebi i grandioznosti
11. Lako se dosađuju
12. Poremećaji pažnje i hiperaktivnosti
13. Skloni nesanici, nemirnom spavanju, noćnim morama
14. Imaju povijest depresije, suicidalnih misli pa i pokušaja
15. Traže prava, duboka i trajna prijateljstva
16. Lako se vežu za biljke i životinje
17. Inteligentni
18. Nepravda ih rastužuje
19. Vole čitati ali školu smatraju nužnim zlom
20. Ne vole autoritete

Snažne volje sam samo kada to želim.
Tvrdoglava jesam.
Ne smatram se kreativnom ali drugo to prečesto naglašavaju.
Ovisnosti – lako moguće, već su mi 'proricali' to.
Moje ponašanje i želje nisu u skladu s mojim godinama.
Imala sam nekih snova ali da sam viđala nešto - ne.
Nit sam povučena nit sam socijalni frik ali se znam povući.
Nisam nezavisna i ponosna.
Da, da, i da, želim činiti velike stvari za ljude koji si ne mogu sami pomoći i svijetu.
Imam užasno nisko mišljenje o sebi.
Prelako se dosađujem.
Poremećaj pažnje, moguće, teška koncentracija i to.
I nesanica i nemirno spavanje i čudni snovi.
Neke depresije i slične stvari, mislim da nije potrebno spominjat kad sam ja u pitanju.
Tražim to sve, od svih, a ne dobivam od nikoga.
Lako se ja vežem za sve, i biljke i ljude i životinje i stvari.
Smatram se inteligentnom iako se ne dobiva takav dojam kada je školovanje u pitanju.
Ne da me rastužuje nego čini bijesnom.
Volim ja i učiti ali samo ono što me zanima i da nije u školi.
Nikakve autoritete, osim roditeljskih, ne priznajem.

Počelo je sve s onim glupim tarotom na novoj teve, pa s jednim
razgovorom na tu temu na fejsbuku, zajebancijom na tu temu
da bi ja na kraju skroz zabrijala na to. Guglala sam, riješavala
glupe testove, čitala ispovijesti roditelja indigo djece, čitala
mišljenja doktora. I sad me malo strah svega toga.
Jesam li ja indigo dijete? Da li indigo djeca postoje?

pies. molila bih nekoga, tko se razumije u to,
da mi malo proširi u dizajnu ovo di se upisuje post jer me
živcira to što je uzak a ja sama ne znam :(

Tanka je linija između ljubavi i mržnje?

Da, ovo je 'hate' mail. Onaj kakvog si sinoć sprdao u
razmacima između lizanja mojih bedara i pičke. Da, ovo je
hate mail. Jer sve svoje frustracije koje imaš, komplekse
želiš prenijeti na mene. Sjetila sam se što sam sinoć
pričala, kroz one suze, očaj...ali ne stoji. Jebeno ne stoji
jer, da, imam problema s raspoloženjem, ali ja sam blistala
u svakom smislu, mene su voljeli, POŠTOVALI, smatrali
inteligentnom, sposobnom i sve sam to bila, imala sam tu
neku posebnu iskru koja je privlačila ljude k meni, koja je i
tebe privukla. Ja ju nemam. Ja ju već godinu dana nemam.
Ja sam već godinu dana očajna djevojka, luđakinja koja
ide za gadom i skuplja njegove mrvice, labilna osoba kojoj
niti roditelji ne vjeruju, koja pije tablete za smirenje već šest
mjeseci, koja je izgubila i ponos i dostojanstvo i
samopouzadnje, koja je toliko slaba da nema snage
obrisat suze i krenut ispočetka.

Da, smiji se jer sam ti ribala školjku i prala podove, da
smiji se jer sam učila kuhat za tebe. Smiji se jer sam
skoro cijeli travanj štedila novce da si kupim nešto seksi
i iznenadim te za rođendan. Da, smiji se jer sam zamišljala
naš zajednički život s mojim upisivanjem faksa u Zagrebu.
Smiji se jer sam jedno vrijeme štedjela novce za naše
ljetovanje u Biogradu, za našu sliku s Pozdrava Suncu u
Zadru. Da, smiji se jer sam za narednih 5 godina imala
isplanirane poklone za rođendan, godišnjicu i Božić.
Smiji se jer si meni bio nešto posebno, lijepo i dobro.
Smiji se svemu tome jer si čovjek bez morala, bez osjećaja,
bez obraza, bez grižnje savjesti, bez srca.

Smiji se kada ti kažem da ne znam zašto te volim. Ne znam
u što sam se zaljubila. Sjećam se da su mi govorili, u
početku da pokazujem koliko sam divna osoba time što
s nepunih 18 godina 'hodam' s 'debelim političarom' od
26 godina i što mi u tim godinama nije bitan izgled već
neke prave vrijednosti i osjećaji. E pa danas bi ošamarila
i sebe i njih na ohrabrivanju ove farse i mukotrpne tragedije.
To što te u prošlosti ostavio na najgori mogući način netko
koga si volio, to što nisi maneken - lijepih očiju,
očaravajućeg osmijeha, lijepih crta lica, barem prosječnog
tijela, to što nemaš prijatelja ( a i one koje imaš oko sebe su
kraj tebe jer ih financiraš na kavama, izlascima ), to što
nemaš svoj auto, svoj stan ništa materijalno za što bi se
uhvatio, pokazao prstom i rekao moje je, ja sam to kupio
i stvorio ( imaš faks da, kojeg si upisao svojim znanjem
i to pretešku politologiju i što si nečiji potrčko ), to što s 27
godina nemaš ni približnu viziju sebe, osobe s kojom želiš
biti već ševiš mene i još jednu zatelebanu glupaču sličnu
meni bez ikakve obaveze, što nemaš i nećeš imati djecu,
nisam ti ja kriva i ne daje ti za pravo tretirat me ko kurvu,
ko nekoga tko će svaka dva tjedna skakati na tvoje laži i
isprike, tko će svaki put ostavljati sve što s mukom stvori
jer sam ja kao nešto posebno bez čega ti ne možeš. Nisi
imao pravo napraviti glupaču, budalu, psihički bolesnu
i nestabilnu osobu, iskoristiti nekoga kome si prvo sve u
životu, nekoga tko te voli na sve bolesne i normalne načine.

A ja si to nisam imala pravo dozvoliti. Nisam imala pravo
dozvoliti si da netko tko mi nije niti do koljena promjeni sve
ono divno i pozitivno kod mene. I ja se vrlo vjerovatno neću
znati nositi se s tim, i ja si to vrlo vjerovatno neću nikada
oprostiti, i s grčem ću odlaziti u Zagreb, u McDonalds,
u Cinestar, s grčem ću ljubit nekoga, s grčem ću spavat s
nekim, probudit se uz neku osobu, s grčem ću se otvoriti
nekom muškarcu, s grčem ću nekome izreći da ga volim jer
će još dugo vremena proći dok se ne riješim tog grča, duha
osobe kojoj sam sve to dala prvi put i izrekla a iskorištavala
je to najgnjusnije načine.

I zbilja ti želim da opet nađeš nekoga. Da nađeš nekoga uz
koga ćeš osjetiti one leptiriće u trbuhu, nekoga uz koga će
sve imati smisao, nekoga koga ćeš zavoljeti cijelim svojim
bićem i da ćeš cijelo to vrijeme živjeti u agoniji i strahu da
ti taj netko neće raditi i napraviti ono što si radio i napravio
nekome tko te jednom cijelim svojim bićem volio.