Ispričavam ti se, malena djevojčice s velikim plavim očima...
Gledam te. Prečesto se, gledajući te, pitam gdje sam pogriješila. U kojem
sam točno trenutku dopustila da tvoj život s osunčane strane ceste pređe
na tamniju i mračniju stranu istog tog puta. U kojem sam ti točno trenutku
oduzela taj sjaj u očima, taj predivan osmijeh koji je otvarao i čelična vrata?
Zašto sam dopustila da nestane onaj divan, maleni duh koji je animirao
i uveseljavao sve oko sebe? Pitam se, gdje sam te izgubila? Da 'nas' sada
možeš vidjeti da li bi bila bijesna na mene što sam uništila svu onu pozitivu
s kojom si došla na ovaj svijet? Da li bi se rastužila kada bi vidjela sve
ožiljke na ovom tijelu koje sam ti nanijela ili one na srcu koje sam dopustila
drugima da ti nanesu? Da li se brineš da li ću išta od sebe napraviti u životu?
Da li bi se nadala u bolje sutra? Da li bi vjerovala u mene, da ću uspjeti sve
srediti i ispraviti? Mrzim se jer te nisam znala čuvati, cijeniti i slušati.
Mrzim se jer sam dopustila i sebi i drugima da nestaneš, da odneseš osmijeh,
optimizam, bezbrižnost i nevinost. Voljela sam te. Volim te i sada. Fališ mi.
I zato gubim vrijeme prelistavajući stare foto albume u nadi da ćeš iskočiti iz
njih, ući u ovu izgubljenu stariju verziju sebe i da će sve ponovo imati neki
blesavi smisao. Pitam se gdje sam izgubila onaj najbolji dio sebe kojeg
se kroz maglu sjećam?
Ispričavam ti se, malena djevojčice s velikim plavim očima što sam dopustila
da te odvedu, što sam dopustila da se izgubiš u neostvarivim željama, prevelikim
očekivanjima i pogrešnim emocijama.
Post je objavljen 16.08.2010. u 00:44 sati.