Nervozna sam. Nervozna sam i mogla bi glavu nekom otkinut.
Mrzim sebe i ovu situaciju u koju sam se ( opet ) dovela. Da na kraju
osmog mjeseca, noć prije ispita, grizem nokte razbijajući glavu time
hoću li imati normalan ili nenormalan život, hoću li biti maturantica
ili...netko bez srednje škole.
Mrzim to što me uvijek uspije naći i što uvijek čita stvari za koje ne
želim da čita. Ne želim da zna išta o meni, ne želim da me gleda
sretnu, ne želim da me gleda tužnu...ne želim jer ne zaslužuje.
Ako se ne želiš truditi oko nečega, ako smatraš da to nema smisla,
ako prekineš s nekim DVANAEST puta u godini dana onda te definitivo
nema šta zanimat moj život.
Mrzim to što imam potrebu za ovim mjestom a konstantno sam u
strahu da će to vidjeti i pročitati ( ponovo ) neka osoba bez života,
koja se obožava petljat u tuđe živote i iznosti svoja malograđanska
mišljenja pred totalno krivim ljudima.
Mrzim to što izlazi samnom subotama van, na kave, ostavlja mi poruke,
samnom trača i one koje voli i one koje mrzi a s druge strane ima
potrebu šarat po zidovima mojih bivših i potencijalnih, komentirat im
statuse nabijene seksualnim aluzijama.
Mrzim to što nikako ne znam s novcem. Radim a jako teško uspijevam
štedit. Sav novac nekako ode na alkohol i hranu i to je žalosno. I onda
obilazim trgovine ko siroče i gledam, surfam po glupom ebayu i onda
naručim malu torbicu za skoro 200 kuna ( za koju inače u trgovini ne bi
dala ni 100) , vidim da lobutinke i tamo koštaju neke dvije ili tri tisuće
i što si ih nikad neću moći priuštit a želim ih!
Post je objavljen 19.08.2010. u 21:20 sati.