Idemo dalje ( 101. put )

Ženske stvari.

Ja sam žena.
Ja sam definitivno prava žena.
Možda imam malo i totalno ne-prćasto dupe i ogromne
listove na kojima bi mi pozavidio bilo koji nogometaš.
Možda sam kratko ošišana poput dečkića i možda
nekako uživam u seksu kao muškarac...ali ja sam žena.
Pravi primjerak. I do te spoznaje sam došla neki dan,
kada sam izlazila s punom vrećicom iz X-Nationa.

Radim od sedamnaeste. Ali nekako, u zadnje vrijeme, sve što
zaradim potrošim na odjeću. Neki dan mi se dogodilo da sam
radila od 9 do 15:00. Nisam napravila niti dva koraka od
radnog mjesta i uletjela sam u prokleti Mustang i kupila si
bijelu...hm, tuniku košulju. Iako sam pretjerala s bijelim, iako
je totalno čudnog kroja...ja sam nju kupila, obukla istog tog
dana navečer i sumnjam da ću je ikada više obući. Neki dan
sam dobila neke novce i opet, još na praksi smišljala gdje bi
mogla otići i kupiti nešto. I naravno da sam si kupila majicu
i remen. Na sniženju. I njih ću nositi. Obećajem!

Ali poanta je u tome da mogu biti u nekoj trgovini dva sata,
birati i gledati iznova neki komad odjeće, vrtiti se krug i kada
to tako dugo traje obično bi se došlo do zaključka da mi ne
ništa ne sviđa i da ću van. Ali ne...ja moram nešto kupiti.
I to mi se najčešće događa s jednom trgovinom, uvijek iznova.
Imam užasno puno stvari iz Mustanga, a ne nosim ih. Ok,
neke stvari kupim jer mi se kupuje. Ali neke stvari se rašire,
nastanu rupice nakon jednog pranja a ne platim ih malo.
Ne znam točno kakvu oni to ( i čiju ) odjeću trpaju u tu
trgovinu u mom gradu, računajući na to da smo mali grad
pa ono, najlošija roba može tu. No dala sam si izričitu zabranu
pristupa i kupovanja u toj trgovini.

Nadalje, razmišljajući...shvatila sam da i možda nisam prava
žena. Ormar s odjećom podržava tu moju teoriju...no ormar
s obućom, nekako i ne. Moja majka ima obuće u svim
ormarima u stanu a i na tavanu. I nekako sve nosi. A ja?
Ja sam s obućom zakazala. Pa sam se potrudila izvaditi
svaki par balerinki, štikli, tenisica koje posjedujem i
zaključila da ubuduće novac moram investirati u obuću.
Posjedujem: klik klik klik klik klik klik klik. Dakle, 14 pari.
Plus još dvoje čizmica koje su na tavanu i po koje mi
se nije dalo ići. Nekako sam mišljenja da je to premalo
za jednu curu, a poznajem neke koje me stižu i to samo
brojeći svoje balerinke. I da, nosim 40 ali sam samo malo
iskompleksirana tom veličinom pa guram nogu u broj 39.

Još sam nešto opazila. Trenutno koristim tri parfema.
I sva tri su bijela, tojest, imaju bijele kutijice. Smiješno ili
samo opažam sulude, slučajne stvari. Nebitno, veseli me :D

I pošto je ovo post pun slika...moram onda stavit još jednu.
Moja luda mačka i njen doživljaj ovih vrućina i ventilatora.

Osmijehom...

Danas sam došla na praksu u 06:56. Bila sam među prvima
u cijeloj toj firmi. U mom ( kako to lijepo zvuči ) uredu nije bilo
nikoga. Simpatična djevojka/žena koju odnekud znam došla
je par minuta poslije mene i upitala me zašto sam već tu i
da mogu slobodno dolaziti u osam. Juhu.

Pročitala sam sve članke na jutarnjem.hr i večernjem.hr
i 24 sata.hr i dnevniku.hr i zadovoljnoj.hr i neonu.hr. (...) i itd.
Ova dva tjedna ću biti najbolji izvor svih informacija.
Oči su me bolile pa sam pomislila kako bi bilo dobro staviti
naočale koje mi u zadnjih šest mjeseci služe isključivo kao
još jedna od 'nepotrebnih' stvari u mojim velikim torbama.
I tako ja njih stavim i skužim nakon par minuta da me od
njih samo još više bole i oči i glava. Bojim se pomisliti da
mi je, vrlo vjerovatno, dijoptrija narasla zbog neredovitog
nošenja. Vrijeme jako sporo prolazi kada ti je dosadno, kada
ti se spava i kada si gladan. Bolio me želudac koliko je jadan
bio prazan. Ja sam imala kroasan od čokolade u torbi ali me
bilo sram izvaditi nešto što pod a) ne mogu podijeliti s drugima
b) za što smatram da ne se smije 'koristiti' u uredima jer, zato
i imaju pauze, da jedu vani, a ne da im uredi smrde po
burecima i kroasanima. Pa sam sjedila, odbrojavala minute
i sekunde do 10:00 kada me puštaju doma.

Kukam. Stalno kukam a zapravo, praksa mi je u trajanju 80
sati. Dva tjedna. Dakle, deset radnih dana po osam sati u
kojima bi trebala učiti i primjenjivati znanje ( ili u mom
slučaju neznanje ) stečeno u ekonomskoj školi. A ja dnevno
dva sata sjedim u klimatiziranom uredu, sa simpatičnom
djevojkom/ženom i pristupom internetu. Glumim da mi je
loše. Ta simpatična djevojka/žena se ljulja na stolici, klima
glavom lijevo - desno, gore - dole, maše nogama slušajući
Dubiozu Kolektiv i slične izvođače. Sutra će mi spržiti novi cd
od Elementala. A koliko sam skužila, ima malog sina i
rastavljena je. I ima razdvojene zube i asimetrično ošišanu
narančastu kosu. I baš mi je draga.

1. Ostaje nam to što se volimo

Imam suludu potrebu pisati valjda svakih petnaest minuta.
Ali ne nalazim rečenice koje bi opisale moje stanje, moje
osjećaje. Pisati ono što osjećam samo u riječima koje mi
naviru nije riješenje. Pisati bez cenzure ono što osjećam
isto nije riješenje jer ovo mjesto je postalo mjesto koje mi
budi strah. Ne mogu se oteti činjenici da je svijet bio mirnije,
sretnije mjesto prije nešto više od godinu dana. Barem za
mene. I imam osjećaj da nikad, apsolutno nikad neću biti
zadovoljna sama sobom i voljeti sebe. Apsolutno nikad.

Kako je prokleto loš osjećaj biti zaljubljen u osobu koja je
najgori mogući izbor za tebe, biti izigran i izmanipuliran od
strane te osobe po valjda stoti put ali i dalje provoditi dane
u krevetu buljeći u ekran svog mobitela i čekajući tu jednu
poruku, od te iste osobe. Pitam se, koliko srce može biti
buntovno i tvrdoglavo te odbijati glas razuma ma koliko ga
slamalo sve to?

I sve bi bilo u redu da je ove redove napisao netko od,
ne znam, možda četrnaest godina. Tragedija je što je ove
redove napisala osoba koja je nedavno napunila devetnaest.