sećanja mutna kao u laži, kao u snu

Opet su me sustigli oni dani u mjesecu koji, bojim se, nemaju veze s mjesečnicom.

Tuga. Pesimizam. Melankolija. Depresija?

Da, bez razloga.
I iskreno, nije me briga da li će netko pomisliti
da samo tražim pažnju, da sam djetinjasta i nezrela.

Ne treba mi pažnja, imam je i previše. Hvala.

Sakrila sam sve albume na fejsbuku. Analiziram. Slušam Balaševića.
Tri znaka raspada stanja kod mene.

Vani se smijem. Volim sve. Glupiram se. Planiram budućnost.
A unutra ne vjerujem ni sebi i drugima. Ne volim ni sebe ni druge.

Najčešće kada netko učini neku pizdariju, ljudi kažu da im nije jasno.
Govore, ali on je bio divan, sretan, stalno se smijao i ludirao.
Da...je. Za vas sve, vjerovatno. Samo sebe nije uspio zavarati kao vas.

Možda mi samo treba psihijatar, da me malo usmjeri, kad mi već
samoj to nikako ne uspjeva.

A sve je uvijek povezano samo s jednom stvari.

Ma nije bitno. 'Papir' ionako trpi sve.

20. 10. 2010

sve ide kako bi trebalo ići. onako, svojim tempom, zadovoljavajuće, prosječno.
ne bih se trebala buniti niti žaliti niti biti nezadovoljna.

sve je im'o, ništa im'o nije.

nešto kao lajtmotiv mog života. a bojim se staviti sve te razloge na jednu
čistu površinu u mom mozgu i onako, odlučiti koji ostaju a koji idu u smeće.
ili mi je samo lakše trpati stvari pod otirač i pustiti da se gomilaju dok ne
puknem, ne eksplodiram...onako, emocionalno. kako ja znam.

no dobro. jesen je. listopad je. magla je. kiša je. hladno je. to uvelike
otežava život. barem se većinu vremena tako tješim.

don't get me wrong...

Nekada se usudim samu sebe nazvati onim najgorim nadimkom koji možete
dodijeliti ženskoj osobi. Jer se nekada zbilja tako i osjećam.

Kao posljedica nekih pizdarija koje su mi učinjene u proteklih godinu dana ja
si sada dozvoljavam da 'moralno' propadam, da činim i gore stvari od onih
koje su se meni činile. Dozvoljavam si upadanja u tuđe odnose, petljanja s
osobama koje gore navedeni nadimak nose već duže vrijeme, neke neobavezne
stvari a ništa od toga mi ne treba. Taj trenutak nekog zadovoljstva i ludila je
prolazan, kratak, a kasnije...ne ostaje ništa osim mog kajanja i analiziranja.
I što je najgore, u svakom tom 'neobaveznom' odnosu ja se psihički uspijem,
u kratkom vremenu, uhvatiti za tu osobu pa makar s tom osobom ne imala
apsolutno ikakvu mogućnost ikakvog odnosa jer smo totalno različiti.
Mrzim taj dio sebe koji se ponaša poput napuštenog psića i trči za svakim od
koga dobije mrvicu pažnje. Nesvjesno, uporno u svemu i svakomu želim
pronaći srodnu dušu, potporu, vezu. A ne uspijevam jer sam magnet za
totalne idiote, a kada nisam magnet onda baš biram još veće idiote.

I tako sam si, neku večer, to jest, u već rano jutro uplakana, obećala ( valjda
po milijunti put ) da je to zadnji put da plačem i da su mi napravili to što su
napravili. Znate, onaj osjećaj kada samoj sebi, naglas, obećate nešto i u istoj
toj sekundi kada to izgovorite, jednostavno znate da niste sposobni to učiniti.

Prisjećajući se tih trenutaka, kada skoro pa razgovaram sama sa sobom,
počnem sumnjati u svoj zdrav razum. I onda mi kažu da sam samo
preosjećajna, premlada i prenaivna. Pa ja onda poželim biti sve suprotno
od toga samo da taj osjećaj prođe i nikada se ne vrati. I tu glumim nešto
što možda fizički i nije teško za odglumit, ali psihički te razdire.
Time dolazimo, vraćamo se na početak ovog posta.

Ali sada definitivno, shvaćam da sam ja problem i da je u meni problem.

Večeras dodaj malo kremena u štikle i odigraj cool, potpuno cool.

Nemam dugu, gustu i sjajnu kosu.
Nemam savršen ten.
Nemam pravilne i bijele zube za savršen osmijeh.
Nemam pune i debele usnice.
Nemam atraktivan pogled i ne znam izazovno podignuti obrvu.
Nemam čvrste, bujne i pravilne grudi.
Nemam prćastu i lijepo oblikovanu guzu.
Nemam vitke, duge i skladne noge.
Nemam previše samopouzdanja.
Nekada, nemam uopće samopouzdanja.
Kažu da izgled, samopouzdanje nemaju veze s tim.

Ali zadnjih par dana se osjećam vrlo seksualno.
Možda i preseksualno.

I ne znam koji se vrag događa.

Ali znam da planiram pohod na nove štikle i usku, kratku haljinu.

...jer ja sam žena :D

sve su žene kurve? ( II.dio )

Obično, ako nešto zbilja jako želim, zamislim si to u glavi kako bi trebalo
izgledati, to se dogodi. Dogodilo se. O, da.
Da, bila sam sinoć u naručju jedne muške osobe upitnog morala. Da, jesam.
Ostvarila mi se želja i ne kajem se. Naprotiv, uživat ću opet!

Danas, na nedjeljoj kavi, prepričavamo ona i ja subotu, udružujemo snage
u prisjećanju pojedinosti, smijemo se, komentiramo ljude, situacije i pojave.
U jednom trenutku, pričam o tome kako se dobro ljubi.
U idućem trenutku...upita me: 'Oprosti, ali moram. Jesi pomislla na kretena?'

I u tom trenutku djevojku od devetnaest godina, nepopravljivog sanjara i romantika, NAPOKON opali realnost po glavi.
Bezuvjetno voljeti nekoga tko tebi bezgranično uništava život i ponižava te?
Misliti kako je ta ljubav najveća ljubav na svijetu i kako ćeš vječno patiti?
Misliti kako nema boljeg od njega iako je dečko, realno gledajući, lako
zamjenjiv i nadjebiv u svakom pogledu? Misliti da neće naići nitko tko će
probuditi one neke leptire ili barem tvoju želju za seksom? NE!

Niti u jednom trenutku nisam pomislila na njega. Niti u jednom trenutku mi
pogled nije zalutao prema mjestu na kojem obično bude. Niti u jednom
trenutku, dok me ljubio, nije mi palo na pamet da pomislim na njega.

Uživala sam u alkoholu, plesu, u njegovim dodirima, u bezbrižnosti i valjda
po prvi puta nisam se pitala što će netko drugi misliti i što će sutra biti.
Po prvi puta sam se ponašala u skladu sa svojim godinama.

Važno je napomenuti da mi se sviđa ova zadnja godina i način na koji sam
ušutkala, barem na neko vrijeme, veličantvenom trojkom iz matematike,
gubicu te proklete žene koja mi zagorčava život.

A sada, ispričajte me, idem se napiti insekticida.