Obično, ako nešto zbilja jako želim, zamislim si to u glavi kako bi trebalo
izgledati, to se dogodi. Dogodilo se. O, da.
Da, bila sam sinoć u naručju jedne muške osobe upitnog morala. Da, jesam.
Ostvarila mi se želja i ne kajem se. Naprotiv, uživat ću opet!
Danas, na nedjeljoj kavi, prepričavamo ona i ja subotu, udružujemo snage
u prisjećanju pojedinosti, smijemo se, komentiramo ljude, situacije i pojave.
U jednom trenutku, pričam o tome kako se dobro ljubi.
U idućem trenutku...upita me: 'Oprosti, ali moram. Jesi pomislla na kretena?'
I u tom trenutku djevojku od devetnaest godina, nepopravljivog sanjara i romantika, NAPOKON opali realnost po glavi.
Bezuvjetno voljeti nekoga tko tebi bezgranično uništava život i ponižava te?
Misliti kako je ta ljubav najveća ljubav na svijetu i kako ćeš vječno patiti?
Misliti kako nema boljeg od njega iako je dečko, realno gledajući, lako
zamjenjiv i nadjebiv u svakom pogledu? Misliti da neće naići nitko tko će
probuditi one neke leptire ili barem tvoju želju za seksom? NE!
Niti u jednom trenutku nisam pomislila na njega. Niti u jednom trenutku mi
pogled nije zalutao prema mjestu na kojem obično bude. Niti u jednom
trenutku, dok me ljubio, nije mi palo na pamet da pomislim na njega.
Uživala sam u alkoholu, plesu, u njegovim dodirima, u bezbrižnosti i valjda
po prvi puta nisam se pitala što će netko drugi misliti i što će sutra biti.
Po prvi puta sam se ponašala u skladu sa svojim godinama.
Važno je napomenuti da mi se sviđa ova zadnja godina i način na koji sam
ušutkala, barem na neko vrijeme, veličantvenom trojkom iz matematike,
gubicu te proklete žene koja mi zagorčava život.
A sada, ispričajte me, idem se napiti insekticida.
Post je objavljen 04.10.2010. u 00:32 sati.