sve to dođe na svoje.

Umorila sam se.
Povukla bi se, razmišljala bih, čituckala knjige od 20 kuna iz Tisak
Media Centra, spavala četrnaest sati dnevno a budila se još umornija.

Onda su zaključene ocjene, završilo je zadnje prvo polugodište u mom
životu i osjećam se divno. Sa stalnom jedinicom iz matematike prosjek
mi je dobar. Zaključivali su mi više ocjene na temelju sitnica, neki drugi
pak nudili da odgovaram za višu ocjenu ali meni se nije dalo.
Zadovoljna sam. Majka ne razumije razlog mog zadovoljstva no ja ću imati
na kraju dva iz matematike, i dignut ću nekoliko predmeta i proći ću s četiri.
Imam plan! A ni volje mi ne nedostaje. Barem ne sada.

Zaključila sam one night stand odnos s muškarcem koji je 16 godina
stariji od mene jer sam se zaljubila u nekog drugog. Zbilja se ponio
kao muškarac od trideset i pet godina, popušio moju spiku o razilici
u godinama i mojoj neodlučnosti te se složio da ćemo si ostat frendovi.

Radila sam na Badnje veče. I doslovno pala s nogu.
Uvijek se neugodno iznenadim kako su ljudi nemarni, drski i sebični
kada piju. Nosiš prepunu tacnu, a njima to zbilja nije bitno. Guraju te,
navlače, viču, a kada im doneseš cugu moraš čekati da eksiraju to
i onda ti tek, možda daju novac. Samo se pitam kako je raditi u nekoj
birtiji jer sam uvijek radila u pristojnim kafićima. Ali iz nekog suludog
i nerazumljivog razloga ja to volim raditi.
Onda su se u pola četiri svjetla upalila, ja sam si natočila piće, umorna
sjela kraj Dalmoša koji mi je pričao o svom kućnom ljubimcu te kako
kvalitetno očistiti naočale. Onda smo sa zajedničkim frendom i nekom
random djevojkom otišli k toj random djevojci na Božićni doručak.
Tridesetak kilometara smo jedna drugoj upadale u riječ a tu večer smo
se upoznale. Volim kada me ljudi pozitivno iznenade i otvore mi vrata
svog doma i kuhinje u 4 ujutro. Dalmoš je zbilja divan dečko i materijal
za vezu, netko koga bih možda mogla zavoljeti, da nije zauzet.
Svejedno, došla sam doma u pola osam, skinula šminku i odjeću te
s osmjehom na licu zaspala.

Danas odmaram. Ne donosim zaključke. Ne razmišljam. Previše jedem
i spavam. Pogledala sam Black Swan i počela čitati Zovem se Crvena.

Nadalje, u ponedjeljak idem po haljinu za doček. Ili ne haljinu. Nisam još
sigurna. Kupila sam štikle u kojima imam sto osamdeset i sedam
centimetara te crveno donje rublje. Osjećam se moćno.

Dobro sam. Zbilja jesam.

I da, želim vam sretne blagdane :)

'ljubavi, u mome srcu postojiš, mesto gdje nikad ne zalazim, tamo spavaš'

Zbilja se osjećam u najmanju ruku retardirano i slabo kada se uhvatim da
razmišljam o njemu. Onda bih, isto tako, mogla reći da se zadnjih dana
konstantno osjećam retardirano i jadno. Prazno i usamljeno.
Da li ću ikada prestati sanjati njega, željeti ga ili razmišljati o nama?
Znam koliki to meni pritisak stvara, koliko sam sama sebi nejasna i jadna, mogu misliti kako je onima koji čitaju ovo mjesecima.
Ja si zbilja ne mogu pomoći.

'Prošli su aprili ko vozovi kad prođu, izgledalo je kao da je gotovo.'

Nema ga već neko vrijeme. Apsolutno nikako. Ni porukom, ni pozivom, ni
pojavom. Ništa. Drugi muškarci dolaze i odlaze. Kao i vrijeme. I na trenutke
se čini dobro, da napredujem, da se privikavam na to da ga nema i da
funkcioniram kada ga nema. Ali općenito, ja sam hodajući emocionalni
nered. Kada bilo što u mom životu pođe krivim smjerom...on se pojavi
u mojim mislima i da mi razlog više da ne budem zadovoljna ili sretna.
Kao da sam od našeg zajedničkog vremena stvorila neki duh koji živi
u meni i čini me tužnom, nepotpunom i tjeskobnom. I onda shvatim da
taj duh nije dovoljan pa uzmem mobitel, upišem taj prokleti broj kojeg
nikako da zaboravim, i gledam...ali nikada ne nazovem.

'Postoje mnoga mesta na kojim nismo bili, al neko te je drugi odveo.'

Strah me života u kojem nema njega. Strah me svog ovog vremena u
kojem nije poslao niti jednu suludu poruku, kao što to obično čini.
Strah me što ga ne viđam apsolutno nigdje, niti čujem išta o njemu.
Strah me da ću cijeli život osjećati ovo što osjećam danas ( kao i svakog
dana proteklih godinu i pol ) i da nitko nikada neće biti dostojna zamjena,
nadomjestak njemu. Strah me da se nikada neću osjećati s nekim onako
kako sam se osjećala s njim. Strah me da me zaboravio, da me zaključao
u neku mračnu ladicu prošlosti i krenuo dalje.

'Koliko treba mi vremena, koliko da te zaboravim, kad mi fališ.'

Da, fali mi. I jedino što želim, kao i prošlog Božića i u Novoj godini je on.

Stop. Pause. Replay.

Mjesecima ( iako se čine kao godine) se ne pomičem s mrtve točke.

Toliko toga bih trebala nadoknaditi, sustići, obaviti a vezana sam samo
za jednu potrebu, jedan osjećaj. Nekada dva.

Jedan dio mene želi sigurnost, imati nekoga bezuvjetno – i kada mi se
plače i kada mi se smije, nekoga tko me prešutno razumije, kome ću
poklanjati svoje slobodno vrijeme i tko će me voljeti ovaku, prepunu mana.

Tom djelu mene se svidjela ona subota, kada smo šetali Intersparom,
gledali i igrali se s izloženim, plišanim igračkama, kada smo mu birali
traperice ili kada smo satima sjedili u novootvorenom kafiću, polagano
ispijajući akolhol i pričali o književnosti i kroatistici ili na kraju, kada smo
sjedili u njegovom autu i opet se zapričali. Bez poljupca, bez ikakvih dodira,
bez ikakve seksualnosti, a opet tako intiman osjećaj te intimne večeri.

Drugi dio mene želi totalnu nesigurnost. Želi iskoristiti svoju mladost kako
bi došao do onoga što mu je potrebno - isprazni, prolazni seks s totalno
krivim i neprimjerenim ljudima. Taj dio mene je još uvijek žrvta jednog
sjebanog odnosa i sada čini sve kako bi dokazao neke stvari na totalno
krivi način, pritom ne mareći za posljedice.

Nekada ne znam kako da zaustavim taj loši dio sebe pa mu dopustim da
me prevlada. To i je moj najveći problem. Svjesno činim sve, znajući da ću
se kroz relativno kratko vrijeme kajati.

I tako u nedogled. Ili dok ne učinim nešto u čemu ću prijeći neku granicu
i kada više neće biti povratka.

A zbilja, više nisam dijete, barem ne bi trebala biti.

everybody needs somebody

Is it getting better?

Prosinac.
Snijeg. Nepodnošljiva hladnoća.
Kaputi. Čizme. Kape i šalovi. Čajevi.
Kraj zadnjeg polugodišta u životu.
Božić kao na reklami za Coca-colu.
Doček nove godine s čašom u jednoj a mobitelom u drugoj ruci.

Smijem se i planiram sto na sat.
A zapravo, noćima ne spavam bivajući svjesna kako tonem.
Mrzim noći, kada te sve ono od čega cijeli dan bježiš, sustigne i zarobi.
Bojim se svega. A najviše...
Bojim se da je zbilja gotovo iako prešutno težim istome.

Ne volim decembar.

Svi potenciraju neku ljubav i zajedništvo, veselje i idilu,
svi se smiju, vesele se kupovanju poklona, kićenju bora ili okusu francuske
salate. A ja se uvijek osjećam jebeno usamljeno i nepotpuno.

Mjesec dana bez ijedne primljene ili poslane poruke na broj koji završava
na 05. Bojim se zaborava. A nikada nisam ni postojala.