Zbilja se osjećam u najmanju ruku retardirano i slabo kada se uhvatim da
razmišljam o njemu. Onda bih, isto tako, mogla reći da se zadnjih dana
konstantno osjećam retardirano i jadno. Prazno i usamljeno.
Da li ću ikada prestati sanjati njega, željeti ga ili razmišljati o nama?
Znam koliki to meni pritisak stvara, koliko sam sama sebi nejasna i jadna, mogu misliti kako je onima koji čitaju ovo mjesecima.
Ja si zbilja ne mogu pomoći.
'Prošli su aprili ko vozovi kad prođu, izgledalo je kao da je gotovo.'
Nema ga već neko vrijeme. Apsolutno nikako. Ni porukom, ni pozivom, ni
pojavom. Ništa. Drugi muškarci dolaze i odlaze. Kao i vrijeme. I na trenutke
se čini dobro, da napredujem, da se privikavam na to da ga nema i da
funkcioniram kada ga nema. Ali općenito, ja sam hodajući emocionalni
nered. Kada bilo što u mom životu pođe krivim smjerom...on se pojavi
u mojim mislima i da mi razlog više da ne budem zadovoljna ili sretna.
Kao da sam od našeg zajedničkog vremena stvorila neki duh koji živi
u meni i čini me tužnom, nepotpunom i tjeskobnom. I onda shvatim da
taj duh nije dovoljan pa uzmem mobitel, upišem taj prokleti broj kojeg
nikako da zaboravim, i gledam...ali nikada ne nazovem.
'Postoje mnoga mesta na kojim nismo bili, al neko te je drugi odveo.'
Strah me života u kojem nema njega. Strah me svog ovog vremena u
kojem nije poslao niti jednu suludu poruku, kao što to obično čini.
Strah me što ga ne viđam apsolutno nigdje, niti čujem išta o njemu.
Strah me da ću cijeli život osjećati ovo što osjećam danas ( kao i svakog
dana proteklih godinu i pol ) i da nitko nikada neće biti dostojna zamjena,
nadomjestak njemu. Strah me da se nikada neću osjećati s nekim onako
kako sam se osjećala s njim. Strah me da me zaboravio, da me zaključao
u neku mračnu ladicu prošlosti i krenuo dalje.
'Koliko treba mi vremena, koliko da te zaboravim, kad mi fališ.'
Da, fali mi. I jedino što želim, kao i prošlog Božića i u Novoj godini je on.
Post je objavljen 17.12.2010. u 01:00 sati.