Mjesecima ( iako se čine kao godine) se ne pomičem s mrtve točke.
Toliko toga bih trebala nadoknaditi, sustići, obaviti a vezana sam samo
za jednu potrebu, jedan osjećaj. Nekada dva.
Jedan dio mene želi sigurnost, imati nekoga bezuvjetno – i kada mi se
plače i kada mi se smije, nekoga tko me prešutno razumije, kome ću
poklanjati svoje slobodno vrijeme i tko će me voljeti ovaku, prepunu mana.
Tom djelu mene se svidjela ona subota, kada smo šetali Intersparom,
gledali i igrali se s izloženim, plišanim igračkama, kada smo mu birali
traperice ili kada smo satima sjedili u novootvorenom kafiću, polagano
ispijajući akolhol i pričali o književnosti i kroatistici ili na kraju, kada smo
sjedili u njegovom autu i opet se zapričali. Bez poljupca, bez ikakvih dodira,
bez ikakve seksualnosti, a opet tako intiman osjećaj te intimne večeri.
Drugi dio mene želi totalnu nesigurnost. Želi iskoristiti svoju mladost kako
bi došao do onoga što mu je potrebno - isprazni, prolazni seks s totalno
krivim i neprimjerenim ljudima. Taj dio mene je još uvijek žrvta jednog
sjebanog odnosa i sada čini sve kako bi dokazao neke stvari na totalno
krivi način, pritom ne mareći za posljedice.
Nekada ne znam kako da zaustavim taj loši dio sebe pa mu dopustim da
me prevlada. To i je moj najveći problem. Svjesno činim sve, znajući da ću
se kroz relativno kratko vrijeme kajati.
I tako u nedogled. Ili dok ne učinim nešto u čemu ću prijeći neku granicu
i kada više neće biti povratka.
A zbilja, više nisam dijete, barem ne bi trebala biti.
Post je objavljen 10.12.2010. u 00:35 sati.