19
petak
studeni
2010
samo da rata ne bude.
Unaprijed se ispričavam ako će nekoga moji stavovi rastužiti, podsjetiti
na gubitak, nije mi bila namjera i ne mogu niti zamisliti kako je nositi se s takvim stvarima.
Ne volim pričati, kometirati, iznositi svoje mišljenje u vezi teme o kojoj
ću pisati...ali morala sam, jače je od mene. Danas sam pogledala sve
dokumentarne filmove koje su prikazivali, pročitala sve članke na
svakom portalu, čak je tema eseja iz hrvatskog jezika bila Krležina Baraka
Pet Be. Kada sam shvatila da je do kraja sata svega petnaest minuta, a
meni fali jedno stopedeset riječi, krenula sam pisati samo i isključivo svoje
mišljenje. Inače, profesorica to cijeni i voli kod mene ali nekako mi se
čini da sam pretjerala ovaj put.
Obljetnica pada Vukovara, grada heroja ili grad heroj. Pitam se kako i zašto
se koristi ovo grad heroj i kako grad može biti heroj pored tolikih heroja od
krvi i mesa ali dobro. Zaprepaštena sam koliko daleko može ići ljudska
pohlepa, želja za moći, hladnokrvnost i bešćutnost. Ljudi sličnog mentaliteta
a istih fizičkih obilježja koji su nekog živjeli u bratstvu i jedinstvu da jedni
drugima čine takve stvari. Nije mi to shvatljivo i nikada neće biti. I nije tu
stvar samo u Domovinskom ratu te Srbima i Hrvatima, nije mi jasno
općenito, kako možeš izložiti nehumanim uvjetima života ili oduzeti život
na strašan način nekome tko je kao ti, čijim žilama teče ista tekućina
kao i tebi, tko ima identitet i obitelj, baš kao i ti. Ja sam valjda zagriženi
mirotvorac alergičan na sukobe bilo kakve vrste pa to ne razumijem.
Što nam vrijedi činjenica da smo svoji na svome, da smo priznati u svijetu,
da smo nevisni kada moramo živjeti sa spoznajom da je toliko djece ostalo
bez očeva, majki bez sinova, žena bez muževa, da je toliko krvi proliveno,
da su gradovi uništeni do neprepoznatljivosti i što je najgore od svega, da
je posijano sjeme mržnje koje će klijati i rasti među svim generacijama
još daleko u budućnosti. Ne mogu shvatiti da netko, tko se nije ni rodio u
tim vremenima, kome rat nije razorio obitelj može reći da mrzi sve Srbe,
vješati po sebi Ustaška obilježja i dičiti se time kako je Hrvat i kako
vjeruje u Boga. Kakav i koji Bog bi ti tolerirao mržnju i koja bi te Sveta
knjiga učila takvom ponašanju?
Sada će se netko uvrijediti, neće se složiti samnom jer da, Srbi su agresori.
Ok, sve to stoji. Ali ja ne gledam na taj način. Meni nije bitno tko ga je
započeo a tko ga je završio. Činjenica je da trajao, da se sudjelovalo u
njemu, da se smatralo da je riješenje problema a zapravo smo dobili za
posljedicu velike probleme. Još nešto što me strašno ljuti je to što su dvije
osobe, koje su po meni odgovorne za to stanje, umrle, bez da su kažnjene
na bilo koji način za to, jedan u toplini svog doma 1999. godine a drugi u
toplini zatvorske ćelije čekajući tešku presudu 2006. godine. Nisu umrli na
hladnoći, na ulici, u mukama kao oni koje su poslali u rat. Veliki ljudi se
igraju moćnika i Boga, drže sve konce u svojim rukama i kada nešto ne pođe
po planu i željama tu ubace male ljude, na čijim leđima se sve lomi.
Na dane poput današnjih zahvaljujem nekom Bogu u kojeg ne vjerujem što
imam oba živa roditelja i što se rata skoro pa i ne sjećam, što moje djetinjstvo
nije naglo prekinuto stravičnim slikama razrušenog rodnog grada, poginulih
ljudi na cestama i zvukom oružja te što nisam odgojena da mrzim.
komentiraj (10) * ispiši * #
16
utorak
studeni
2010
Just gonna stand there?
Moralno i kulturološki gledano propadam, no većinu vremena nastojim
ignorirati tu činjenicu.
U trenutcima kada se pojavi ona stara verzija mene, teško je ignorirati
sve te činjenice. Teško je ignorirati svaku cajku na mom facebook profilu
ili mobitelu, svaku lošu ocjenu, svaku kupljenu a nepročitanu knjigu,
svaki decilitar alkohola koji unesem u sebe neovisno o danu u tjednu,
svaki krivi postupak ili činjenicu da mi je trebalo punih šest dana da se
nađem u zagrljaju nekog drugog.
Uhvatim samu sebe kako gledam tuđe, sretnije živote, stranice u imeniku
pune uspjeha, svijetlije planove za budućnost, ozbiljne veze, čvrsta
prijateljstva, zrele stavove i promišljanja, organiziranost, silnu upornost
i trud, iz čijih usta izlaze složenije rečenice od mojih.
Zanimljivo je kako oni koji me ne znaju misle da sam kamen, stijena
koju ništa na ovome svijetu ne može povrijediti, uzdrmati ili rastužiti.
Uvijek sam najglasnija i uvijek se namećem. Kažu da sam sposobna,
rođeni vođa, inteligentna i bistra, zrela.
A više ne znam niti tko sam niti što želim.
Bojim se da će mi proći cijeli život a da se neću niti osvrnuti niti
pokrenuti...nego ću ostati gledati tuđe živote i žaliti sa svojim prijašnjim.
A prije tri dana, petnaestogodišnji dečko iz moje škole je počinio
samoubojstvo...bacivši se pod vlak. On neće živjeti život zbog banalnog
razloga, zbog šutnje i manjka komunikacije, zbog svih stvari koje
ja, nezahvalna, imam. Žao mi je.
komentiraj (2) * ispiši * #
01
ponedjeljak
studeni
2010
i uvek svečano obećam, a znam da lažem u sebi, da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi
Traju ta seks-nalaženja tjednima i nije bilo nikakvih problema, nikakve
potrebe za dopisivanjem, svakodnevnim viđanjem, raspitivanjem o tome
gdje je, s kim je i što je...no ne može ta emocionalna blokada dugo potrajati.
I dođe trenutak kada cijeli dan čekaš jedan sms, jedan poziv. Ne dogodi se.
Onda se prva javiš i dobiješ obećanje za koje unaprijed znaš kako se neće
ostvariti ili ako se nekim čudom ostvari bit će suprotno od onog što si željela.
No, nema veze. To te ne spriječava da se istuširaš, opereš kosu, izdepiliraš,
našminkaš, staviš parfem koji on voli, sjediš...i čekaš. Čekaš kao budala.
I onda iako si samoj sebi obećala da nećeš, ipak odeš. Dok si s njim,
razmišljaš, analiziraš...nasmiješ se samoj sebi dok sjediš u njegovoj sobi
i zamišljaš kako će to jednog dana biti soba vašeg sina. Onda se osjećaš
glupom i jadnom. Pitaš se što radiš uopće tu i zašto ne prekineš s tim
jednom zauvijek. Napraviš neku scenu kako to i priliči kraljici drame i odeš.
Na stubištu te, par katova niže, ona pizdarija na koju se uvijek izvlačiš po
imenu srce, opomene da ne možeš, da voliš...pa se vratiš natrag, pokucaš.
Poljubiš ga, on bez ijednog pitanja shvati sve što ti se mota po glavi, čvrsto
te zagrli i uvede natrag u stan, a ti se rasplačeš.
Nakon pola sata, pokušavaš po drugi put otići kući. Tri su sata ujutro, hladno
je, kiša počinje lagano padati, no ne zamaraš se. Samo razmišljaš da li je
zbilja bilo zadnji put te istovremeno zamišljaš sljedeći susret.
Zaključak: nepopravljiva si budaletina i jadnica te apsolutno nema više
niti jednog opravdanja za stvari koje činiš i koje si dozvoljavaš. Više ne tražiš
podršku, pomoć, rame za plakanje...odavno je sve to izgubilo smisao.
komentiraj (13) * ispiši * #
