Traju ta seks-nalaženja tjednima i nije bilo nikakvih problema, nikakve
potrebe za dopisivanjem, svakodnevnim viđanjem, raspitivanjem o tome
gdje je, s kim je i što je...no ne može ta emocionalna blokada dugo potrajati.
I dođe trenutak kada cijeli dan čekaš jedan sms, jedan poziv. Ne dogodi se.
Onda se prva javiš i dobiješ obećanje za koje unaprijed znaš kako se neće
ostvariti ili ako se nekim čudom ostvari bit će suprotno od onog što si željela.
No, nema veze. To te ne spriječava da se istuširaš, opereš kosu, izdepiliraš,
našminkaš, staviš parfem koji on voli, sjediš...i čekaš. Čekaš kao budala.
I onda iako si samoj sebi obećala da nećeš, ipak odeš. Dok si s njim,
razmišljaš, analiziraš...nasmiješ se samoj sebi dok sjediš u njegovoj sobi
i zamišljaš kako će to jednog dana biti soba vašeg sina. Onda se osjećaš
glupom i jadnom. Pitaš se što radiš uopće tu i zašto ne prekineš s tim
jednom zauvijek. Napraviš neku scenu kako to i priliči kraljici drame i odeš.
Na stubištu te, par katova niže, ona pizdarija na koju se uvijek izvlačiš po
imenu srce, opomene da ne možeš, da voliš...pa se vratiš natrag, pokucaš.
Poljubiš ga, on bez ijednog pitanja shvati sve što ti se mota po glavi, čvrsto
te zagrli i uvede natrag u stan, a ti se rasplačeš.
Nakon pola sata, pokušavaš po drugi put otići kući. Tri su sata ujutro, hladno
je, kiša počinje lagano padati, no ne zamaraš se. Samo razmišljaš da li je
zbilja bilo zadnji put te istovremeno zamišljaš sljedeći susret.
Zaključak: nepopravljiva si budaletina i jadnica te apsolutno nema više
niti jednog opravdanja za stvari koje činiš i koje si dozvoljavaš. Više ne tražiš
podršku, pomoć, rame za plakanje...odavno je sve to izgubilo smisao.
Post je objavljen 01.11.2010. u 03:53 sati.