Just gonna stand there?

Moralno i kulturološki gledano propadam, no većinu vremena nastojim
ignorirati tu činjenicu.

U trenutcima kada se pojavi ona stara verzija mene, teško je ignorirati
sve te činjenice. Teško je ignorirati svaku cajku na mom facebook profilu
ili mobitelu, svaku lošu ocjenu, svaku kupljenu a nepročitanu knjigu,
svaki decilitar alkohola koji unesem u sebe neovisno o danu u tjednu,
svaki krivi postupak ili činjenicu da mi je trebalo punih šest dana da se
nađem u zagrljaju nekog drugog.

Uhvatim samu sebe kako gledam tuđe, sretnije živote, stranice u imeniku
pune uspjeha, svijetlije planove za budućnost, ozbiljne veze, čvrsta
prijateljstva, zrele stavove i promišljanja, organiziranost, silnu upornost
i trud, iz čijih usta izlaze složenije rečenice od mojih.

Zanimljivo je kako oni koji me ne znaju misle da sam kamen, stijena
koju ništa na ovome svijetu ne može povrijediti, uzdrmati ili rastužiti.
Uvijek sam najglasnija i uvijek se namećem. Kažu da sam sposobna,
rođeni vođa, inteligentna i bistra, zrela.

A više ne znam niti tko sam niti što želim.

Bojim se da će mi proći cijeli život a da se neću niti osvrnuti niti
pokrenuti...nego ću ostati gledati tuđe živote i žaliti sa svojim prijašnjim.

A prije tri dana, petnaestogodišnji dečko iz moje škole je počinio
samoubojstvo...bacivši se pod vlak. On neće živjeti život zbog banalnog
razloga, zbog šutnje i manjka komunikacije, zbog svih stvari koje
ja, nezahvalna, imam. Žao mi je.