Unaprijed se ispričavam ako će nekoga moji stavovi rastužiti, podsjetiti
na gubitak, nije mi bila namjera i ne mogu niti zamisliti kako je nositi se s takvim stvarima.
Ne volim pričati, kometirati, iznositi svoje mišljenje u vezi teme o kojoj
ću pisati...ali morala sam, jače je od mene. Danas sam pogledala sve
dokumentarne filmove koje su prikazivali, pročitala sve članke na
svakom portalu, čak je tema eseja iz hrvatskog jezika bila Krležina Baraka
Pet Be. Kada sam shvatila da je do kraja sata svega petnaest minuta, a
meni fali jedno stopedeset riječi, krenula sam pisati samo i isključivo svoje
mišljenje. Inače, profesorica to cijeni i voli kod mene ali nekako mi se
čini da sam pretjerala ovaj put.
Obljetnica pada Vukovara, grada heroja ili grad heroj. Pitam se kako i zašto
se koristi ovo grad heroj i kako grad može biti heroj pored tolikih heroja od
krvi i mesa ali dobro. Zaprepaštena sam koliko daleko može ići ljudska
pohlepa, želja za moći, hladnokrvnost i bešćutnost. Ljudi sličnog mentaliteta
a istih fizičkih obilježja koji su nekog živjeli u bratstvu i jedinstvu da jedni
drugima čine takve stvari. Nije mi to shvatljivo i nikada neće biti. I nije tu
stvar samo u Domovinskom ratu te Srbima i Hrvatima, nije mi jasno
općenito, kako možeš izložiti nehumanim uvjetima života ili oduzeti život
na strašan način nekome tko je kao ti, čijim žilama teče ista tekućina
kao i tebi, tko ima identitet i obitelj, baš kao i ti. Ja sam valjda zagriženi
mirotvorac alergičan na sukobe bilo kakve vrste pa to ne razumijem.
Što nam vrijedi činjenica da smo svoji na svome, da smo priznati u svijetu,
da smo nevisni kada moramo živjeti sa spoznajom da je toliko djece ostalo
bez očeva, majki bez sinova, žena bez muževa, da je toliko krvi proliveno,
da su gradovi uništeni do neprepoznatljivosti i što je najgore od svega, da
je posijano sjeme mržnje koje će klijati i rasti među svim generacijama
još daleko u budućnosti. Ne mogu shvatiti da netko, tko se nije ni rodio u
tim vremenima, kome rat nije razorio obitelj može reći da mrzi sve Srbe,
vješati po sebi Ustaška obilježja i dičiti se time kako je Hrvat i kako
vjeruje u Boga. Kakav i koji Bog bi ti tolerirao mržnju i koja bi te Sveta
knjiga učila takvom ponašanju?
Sada će se netko uvrijediti, neće se složiti samnom jer da, Srbi su agresori.
Ok, sve to stoji. Ali ja ne gledam na taj način. Meni nije bitno tko ga je
započeo a tko ga je završio. Činjenica je da trajao, da se sudjelovalo u
njemu, da se smatralo da je riješenje problema a zapravo smo dobili za
posljedicu velike probleme. Još nešto što me strašno ljuti je to što su dvije
osobe, koje su po meni odgovorne za to stanje, umrle, bez da su kažnjene
na bilo koji način za to, jedan u toplini svog doma 1999. godine a drugi u
toplini zatvorske ćelije čekajući tešku presudu 2006. godine. Nisu umrli na
hladnoći, na ulici, u mukama kao oni koje su poslali u rat. Veliki ljudi se
igraju moćnika i Boga, drže sve konce u svojim rukama i kada nešto ne pođe
po planu i željama tu ubace male ljude, na čijim leđima se sve lomi.
Na dane poput današnjih zahvaljujem nekom Bogu u kojeg ne vjerujem što
imam oba živa roditelja i što se rata skoro pa i ne sjećam, što moje djetinjstvo
nije naglo prekinuto stravičnim slikama razrušenog rodnog grada, poginulih
ljudi na cestama i zvukom oružja te što nisam odgojena da mrzim.
Post je objavljen 19.11.2010. u 02:24 sati.