don't get me wrong...

Nekada se usudim samu sebe nazvati onim najgorim nadimkom koji možete
dodijeliti ženskoj osobi. Jer se nekada zbilja tako i osjećam.

Kao posljedica nekih pizdarija koje su mi učinjene u proteklih godinu dana ja
si sada dozvoljavam da 'moralno' propadam, da činim i gore stvari od onih
koje su se meni činile. Dozvoljavam si upadanja u tuđe odnose, petljanja s
osobama koje gore navedeni nadimak nose već duže vrijeme, neke neobavezne
stvari a ništa od toga mi ne treba. Taj trenutak nekog zadovoljstva i ludila je
prolazan, kratak, a kasnije...ne ostaje ništa osim mog kajanja i analiziranja.
I što je najgore, u svakom tom 'neobaveznom' odnosu ja se psihički uspijem,
u kratkom vremenu, uhvatiti za tu osobu pa makar s tom osobom ne imala
apsolutno ikakvu mogućnost ikakvog odnosa jer smo totalno različiti.
Mrzim taj dio sebe koji se ponaša poput napuštenog psića i trči za svakim od
koga dobije mrvicu pažnje. Nesvjesno, uporno u svemu i svakomu želim
pronaći srodnu dušu, potporu, vezu. A ne uspijevam jer sam magnet za
totalne idiote, a kada nisam magnet onda baš biram još veće idiote.

I tako sam si, neku večer, to jest, u već rano jutro uplakana, obećala ( valjda
po milijunti put ) da je to zadnji put da plačem i da su mi napravili to što su
napravili. Znate, onaj osjećaj kada samoj sebi, naglas, obećate nešto i u istoj
toj sekundi kada to izgovorite, jednostavno znate da niste sposobni to učiniti.

Prisjećajući se tih trenutaka, kada skoro pa razgovaram sama sa sobom,
počnem sumnjati u svoj zdrav razum. I onda mi kažu da sam samo
preosjećajna, premlada i prenaivna. Pa ja onda poželim biti sve suprotno
od toga samo da taj osjećaj prođe i nikada se ne vrati. I tu glumim nešto
što možda fizički i nije teško za odglumit, ali psihički te razdire.
Time dolazimo, vraćamo se na početak ovog posta.

Ali sada definitivno, shvaćam da sam ja problem i da je u meni problem.