sećanja mutna kao u laži, kao u snu

Opet su me sustigli oni dani u mjesecu koji, bojim se, nemaju veze s mjesečnicom.

Tuga. Pesimizam. Melankolija. Depresija?

Da, bez razloga.
I iskreno, nije me briga da li će netko pomisliti
da samo tražim pažnju, da sam djetinjasta i nezrela.

Ne treba mi pažnja, imam je i previše. Hvala.

Sakrila sam sve albume na fejsbuku. Analiziram. Slušam Balaševića.
Tri znaka raspada stanja kod mene.

Vani se smijem. Volim sve. Glupiram se. Planiram budućnost.
A unutra ne vjerujem ni sebi i drugima. Ne volim ni sebe ni druge.

Najčešće kada netko učini neku pizdariju, ljudi kažu da im nije jasno.
Govore, ali on je bio divan, sretan, stalno se smijao i ludirao.
Da...je. Za vas sve, vjerovatno. Samo sebe nije uspio zavarati kao vas.

Možda mi samo treba psihijatar, da me malo usmjeri, kad mi već
samoj to nikako ne uspjeva.

A sve je uvijek povezano samo s jednom stvari.

Ma nije bitno. 'Papir' ionako trpi sve.