Imam suludu potrebu pisati valjda svakih petnaest minuta.
Ali ne nalazim rečenice koje bi opisale moje stanje, moje
osjećaje. Pisati ono što osjećam samo u riječima koje mi
naviru nije riješenje. Pisati bez cenzure ono što osjećam
isto nije riješenje jer ovo mjesto je postalo mjesto koje mi
budi strah. Ne mogu se oteti činjenici da je svijet bio mirnije,
sretnije mjesto prije nešto više od godinu dana. Barem za
mene. I imam osjećaj da nikad, apsolutno nikad neću biti
zadovoljna sama sobom i voljeti sebe. Apsolutno nikad.
Kako je prokleto loš osjećaj biti zaljubljen u osobu koja je
najgori mogući izbor za tebe, biti izigran i izmanipuliran od
strane te osobe po valjda stoti put ali i dalje provoditi dane
u krevetu buljeći u ekran svog mobitela i čekajući tu jednu
poruku, od te iste osobe. Pitam se, koliko srce može biti
buntovno i tvrdoglavo te odbijati glas razuma ma koliko ga
slamalo sve to?
I sve bi bilo u redu da je ove redove napisao netko od,
ne znam, možda četrnaest godina. Tragedija je što je ove
redove napisala osoba koja je nedavno napunila devetnaest.
Post je objavljen 09.07.2010. u 03:05 sati.