'život je prekratak da dozvoliš gorem od sebe da
promijeni to koliko si izuzetna.'
Rekla je Peyton Sawyer svojoj prijateljici Brooke Davies dok
sam neki dan, sa zaostatkom,pogledala tek šestu sezonu
One Tree Hilla. Trenutno nemam najbolju prijateljicu kojoj
bi plakala na ramenu, koja bi bila tu za mene, koja bi uskočila
s nekim pametnim izjavama poput ove gore navedene...ali
prijateljice koje su mi prolazile kroz život zadnjih godinu dana
ili prijatelji, znali su mi reći da neke stvari jednostavno nisu
vrijedne truda, živciranja i suza, da ono što je puklo jednom
da će puknuti opet i da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.
Ali sam, valjda po 11 put, udarila glavom u jedan te isti zid
i nisam se opametila ma koliko svaki put bilo sve bolnije.
Ja sam valjda jedna od onih osoba koja ne da ne nauči na
tuđim greškama, nego neće naučiti ni na svojima. Frustrirajuće.
Ne vjeruje mi više nitko. Da budem iskrena, ne vjerujem niti
sama sebi. Ali želim disati, buditi se s osmijehom a ne s
tjeskobom. Ne želim provesti pola života čekajući jednu
poruku tjedno, jedan susret tjednom, nakon godinu dana,
biti nečija...ne znam više niti što sam.
Želim vjerovati da sam lijepa, inteligentna, posebna, sposobna
i draga osoba. Želim vjerovati da ta sjena ne upravlja mojim
životom i da bez nje mogu bolje i kvalitetnije živjeti. Želim
vjerovati da ću završiti srednju školu, upisati fakultet i da
ću sve što budem imala u životu, imati zahvaljujući svom
radu. Ali najviše od svega želim vjerovati da tamo negdje
postoji netko zbog koga ću osjetiti opet one leptiriće u trbuhu,
netko tko će me voljeti ali prije svega poštovati ovakvu kakva
jesam i kome ću biti dovoljna ovakva kakva jesam, tko će me
izvoditi na javna mjesta, tko će me upoznavati sa svojim
prijateljima, tko će me voditi na more i tko će biti tu uvijek za
mene...jednakim intezitetom.