Osmijehom...

Danas sam došla na praksu u 06:56. Bila sam među prvima
u cijeloj toj firmi. U mom ( kako to lijepo zvuči ) uredu nije bilo
nikoga. Simpatična djevojka/žena koju odnekud znam došla
je par minuta poslije mene i upitala me zašto sam već tu i
da mogu slobodno dolaziti u osam. Juhu.

Pročitala sam sve članke na jutarnjem.hr i večernjem.hr
i 24 sata.hr i dnevniku.hr i zadovoljnoj.hr i neonu.hr. (...) i itd.
Ova dva tjedna ću biti najbolji izvor svih informacija.
Oči su me bolile pa sam pomislila kako bi bilo dobro staviti
naočale koje mi u zadnjih šest mjeseci služe isključivo kao
još jedna od 'nepotrebnih' stvari u mojim velikim torbama.
I tako ja njih stavim i skužim nakon par minuta da me od
njih samo još više bole i oči i glava. Bojim se pomisliti da
mi je, vrlo vjerovatno, dijoptrija narasla zbog neredovitog
nošenja. Vrijeme jako sporo prolazi kada ti je dosadno, kada
ti se spava i kada si gladan. Bolio me želudac koliko je jadan
bio prazan. Ja sam imala kroasan od čokolade u torbi ali me
bilo sram izvaditi nešto što pod a) ne mogu podijeliti s drugima
b) za što smatram da ne se smije 'koristiti' u uredima jer, zato
i imaju pauze, da jedu vani, a ne da im uredi smrde po
burecima i kroasanima. Pa sam sjedila, odbrojavala minute
i sekunde do 10:00 kada me puštaju doma.

Kukam. Stalno kukam a zapravo, praksa mi je u trajanju 80
sati. Dva tjedna. Dakle, deset radnih dana po osam sati u
kojima bi trebala učiti i primjenjivati znanje ( ili u mom
slučaju neznanje ) stečeno u ekonomskoj školi. A ja dnevno
dva sata sjedim u klimatiziranom uredu, sa simpatičnom
djevojkom/ženom i pristupom internetu. Glumim da mi je
loše. Ta simpatična djevojka/žena se ljulja na stolici, klima
glavom lijevo - desno, gore - dole, maše nogama slušajući
Dubiozu Kolektiv i slične izvođače. Sutra će mi spržiti novi cd
od Elementala. A koliko sam skužila, ima malog sina i
rastavljena je. I ima razdvojene zube i asimetrično ošišanu
narančastu kosu. I baš mi je draga.