30
petak
srpanj
2010
Jebemu mater. Koliko puta moram otići, prekinuti s njim,
maknuti se od njega, vrijeđati ga, skrivati od sebe neke
zajedničke sitnice, brisati poruke i mejlove, govoriti svima
da je gotovo, željeti da je gotovo...koliko puta se sve to
mora dogoditi da bi shvatila da ja znam gdje je moje
blesavo srce, di je moj blesavi razum, gdje je moje
tijelo i moja duša? Koliko još?
Mogu biti sama. Mogu se trudit bit s nekim. Mogu pokušat
spavat s nekim. Mogu se pokušat zaljubiti. Mogu se smijati.
Mogu se zabavljati. Ali to nije moj život. Moj život je s njim.
Moj život je uz njega. Moj život je kada se smijem s njim,
kada plačem s njim, kada spavam s njim i kraj njega, kada
se svađamo, kada me grli. To je moj svijet. Htjela ja to ili ne,
uz njega se osjećam onako kako se čovjek treba osjećati.
Da, on je meni totalno rasturio, sjebao život. Da, ja sam
njemu totalno rasturila, sjebala život. Da, ja znam da to
nikad nije bio normalan odnos, normalna veza ali nikad
nitko prije njega nije našao, niti se potrudio pronaći onaj
poseban dio mene. Volim ga. I znam da on voli mene.
I ne morate komentirati, znam da nikome ovo nije jasno
i da nitko ovo više ne podržava. Oprostite
.i da nitko ovo više ne podržava. Oprostite
komentiraj (7) * ispiši * #
