Gotovo sam devedeset posto sigurna da moj život prestaje imati smisao
u petak, 20. kolovoza 2010. godine poslije 14:00 sati.

Gotovo sam devedeset posto sigurna da ništa ne znam, a ono malo što
znam, zaboravit ću onog trenutka kada ušetam u učionicu broj 5 pred
tri člana komisije: razrednicu, vješticu iz matematike broj jedan i vješticu
iz matematike broj dva.

Gotovo sam devedeset posto sigurna da padam i ovaj, treći razred, koji
je matematički, najteži i najzahtjevniji do sada. Ako odlučim nastaviti
školovanje, u najboljem slučaju, imat ću dvadeset i jednu godinu kada
završim srednju školu. ( neki ljudi su s 21 na trećoj godini faksa )

Kako ću? Što ću dalje? Kud ću dalje?
Nikada manje nisam imala pojma o svom životu i budućnosti.
Crvenila sam se kada sam morala pri upoznavanju govoriti kako sam
pala prvi razred i kako sam već jednu svoju generaciju ispratila.
I okolina. I kako će teško roditeljima biti.
Nikoga nije briga koliko sam knjiga u životu pročitala, koliko pratim vijesti,
kakve sve novine čitam, kakvo mi je znanje opće kulture kada čuje da
imam 19 godina i nemam završen niti treći razred bijedne srednje škole.