11.12.2017., ponedjeljak
Dnevnik ulice na vlastitoj domeni
Dragi blogeri i čitatelji, priče s Dnevnika a i neke druge možete naći na www.dnevnikulice.com
Hvala na svim ovim godinama.
|
- 19:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
03.03.2010., srijeda
Panta rhei
We have all, the time in the world,
Time enough for life...
To unfold,
All the prescious things,
Love has in store...
Mi imamo sve vrijeme svijeta - mislio bih, da sam tada išta mislio. Vrijeme dovoljno za život. Za sve dragocjene stvari koje ćemo u njemu, usput, pronaći... Mi imamo svu ljubav svijeta – znao bih, da sam tada išta znao…
A tada je bilo ljeto, onakvo kakva su već mostarska ljeta – prevruća, paklena i sparna…
– Kako su mi ostale noge? – pitao sam, izlazeći iz rijeke, dokonog klipana na kraju dvadesetih, koji je nakratko prekinuo partiju tavle da pogleda moj skok. Pohvalio me ne dižući pogled, držeći kockice između palca i kažiprsta, spremne da ih baci o drvenu igru i opsuje već sljedeće sekunde.
To ljeto smo, moji vršnjaci i trinaestogodišnji ja, provodili uglavnom na obalama Neretve, uživajući u prevrućem zraku i prehladnoj vodi. Pokušavali biti što bliže starijoj raji, povećavali visinu skokova i nestrpljivo čekali dan kada ćemo mi biti – oni.
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da će svi ti mostarski klipani kojima smo se divili, svoju mladost, već sljedećeg ljeta, utopiti u vrelom olovu i da će, kad godinama kasnije na obalama Neretve budu tražili spas od ljeta, možda nehotice i možda nesvjesno, s vremena na vrijeme, ka onoj drugoj obali bacati pogled koji samo oni razumiju…
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da mi nikada nećemo biti – oni…
Imali smo sve vrijeme svijeta – sjećao bih nas se danas, da sam se ičega više sjećao… Sjećao bih se, kako bosonogi jurimo uzvodno po napola istopljenom asfaltu tražeći i najmanju sjenku, najmanji hlad da ublaži vrelinu pod stopalima… Sjećao bih se nadimaka i spajao ih s licima, umrljanim od sladoleda i modrim od hladnoće rijeke…
Kako smo se, onda, dovraga, ti isti mi, pretvorili u nas, ovako lažne i kako to da mi nemamo prava biti idoli ovoj djeci? A nemamo…
Gledao sam golobrade dječake kako skaču s oštre stijene, danas, dvadeset godina kasnije. Vrijeme dovoljno za život. Ništa više… I ništa manje…
Stajao bih, valjda satima, tu u sjenci smokve čiji se hlad, u nekom drugom životu činio mnogo veći, da me nije prekinuo mokar dječak u prolazu do najveće stijene…
– Kako su mi ostale noge? – pitao me…
|
- 23:59 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
28.10.2009., srijeda
Suze od blata
Ništa lakše na svijetu nije bilo nego zavoljeti Gigu. Njegov humor, njegovu dobrotu, njegove velike nespretne šake kada se upoznaje s vama. Njegovo veliko nespretno srce koje bi svakim susretom iznova otkrivali… Bilo bi odveć sebično reći da je bio moj prijatelj. Gigo je bio prijatelj svima nama, i ne samo nama, nego svima s kojim je ikad isprepleo svoje životne putove… Voljeli smo ga kao brata i on je volio nas. Gigo je bio najbolji čovjek kojeg sam ikad poznavao.
Gigo je poginuo danas. U istoj ulici u kojoj je udahnuo prvi dah, danas je u blatnjavom rovu, na rukama potpunog stranca izdahnuo sebe u kišni ožujski dan… Iskrvario je sebe u mokru zemlju i u ovaj grad, a ja sam potpuno paraliziran gledao blatnjavo lice nepoznatog suborca po kojem su suze ostavljale pravilne, čiste crte…
Sjedili smo taj dan ili tu večer kod nekoga, u mračnoj, zadimljenoj sobi, krajnje otupljeni od bola, od ljubavi, od mržnje, od alkohola i marihuane… Tišina je bubnjala u našim grudima i glavama, a bez tona je bio i neki film, zaglavljen u videu od početka rata. Ralje… Bez riječi i bez svijesti buljili smo kroz ekran kako morski psi proždiru i komadaju neke ljude…
I tko, uostalom, ima što reći, tko ima ponuditi bilo kakvu utjehu? Zar da za Gigom naričemo klišeje, zar da za njega govorimo kako je bio mlad i dobar? Kako je šteta? Kako je baš on prvi od nas? Kao da svatko od nas ne zna kakav je bio i kao da bi bilo bolje da je Gigo poginuo drugi ili treći po redu, ili da danas netko drugi od nas leži na visokom odru…
Već sutra će, protokolarno, naša brigada oplakati Gigu. Zahvaliti mu se na njegovoj mladosti i na njegovom položenom životu, pretvarajući se da je ovo uopće mladost i da je uopće imao izbora… Opalit će počasni plotun a onda ćemo se brzo razići radi sigurnosti… Već sutra će, svi ti za koje je Gigo dao život, oskvrnuti njegovu žrtvu…
I zato smo tu noć, gutajući knedle bola i tišine, bez riječi oplakali Gigu… Oplakali smo tu noć i odšutjeli, smrti svih nas i naše mladosti… Samo je Bojan, na kraju filma, završavajući džoint, rekao:
- Jebalo majku, kako prikazaše jadnu životinju…
|
- 08:48 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
21.05.2009., četvrtak
Djetinjstvo ili Kako smo odrastali
01.04.2009., srijeda
Panker (Čizme slobode)
dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokazi sto znaš,
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna…
Bila je osamdeset sedma i iako je Johnny objavio Između krajnosti, radio urednik je stalno puštao nekog Amulića, tipa sa smiješnom muzikom i groznom fudbalerkom. Ili obrnuto.
Panker i ja smo na krovu moje zgrade, zavaljeni u sjedišta plastičnog ponosa istočnonjemačke autoindustrije, uživali u toplim zrakama babljeg ljeta i pušili neki tanak joint. On je pričao je o klerofašistima, anarhiji, utopiji… Pričao je o autoritetu države, o centrima moći i o kontrarevoluciji… Pričao je o muzici i kako ne podnosi heavymetal… A s najvećim žarom pričao je o slobodi. „Sloboda – to sam ja!“ – narugao bi se izvrćući riječi Kralja Sunca, a onda bi se pokajao što se sprda sa svojim najsvetijim idealom, uozbiljio se i ispravio: „Sloboda – to je pank!“ Ja sam ga slušao, bez riječi, kao i uvijek. Bio je i ostao najiskreniji čovjek kojeg sam poznavao. I sve ove godine se pitam zašto mu, bar na tren, ništa nisam povjerovao. Zato sam, kao svaki naivni rob establišmenta i vladajuće elite, vjerovao udžbenicima ustavnog, i još nekih prava, i još nekih teorija. I država…
Iako sam ga poznavao cijeli život, i prije i poslije te osamdeset sedme, na posterima moga sjećanja Panker će zauvijek ostati dečko s krova moje zgrade, u poderanom, autolakom išaranom jeansu, zavaljen u sjedište Trabanta.
I nikad neću zaboraviti, u čizmama slobode, pomiren sa sobom a posvađan sa svijetom, toga kasnog ljeta osamdeset sedme, Panker nije imao ništa, a imao je sve…
A onda je puklo. Nestalo je države, a zatim i prava. Nestalo je naše mladosti. Vjerojatno je nestalo i slobode. Fakultet, skupa sa svim pravima okačio sam mačku o rep, a o vlastito rame sam okačio pušku. Sloboda je, odjednom postala nešto o čemu se misli i nešto što se cijeni. I traži… Pa, tražili smo neke svoje slobode, po rovovima i bunkerima, ne štedeći ni komšija ni školskih prijatelja, koje smo gledali kroz nišane i dalekozore, dok su i oni valjda pokušavali naći neku svoju slobodu. Koliko tih prokletih sloboda uopće ima, zapitao bi se čovjek da se stigao zapitati bilo što… Rat se kosio s Pankerovim kozmopolitskim, alkoholnim vizijama i rijetko sam ga, u tom ludilu, viđao. Sretali smo se u prolazu, pijani, kad bih ja bio 'slobodan' – što je značilo da nisam 'na crti'. Razmjenjivali smo nerazumljive rečenice, grlili se i čudili jedan drugom…
A onda je, jednog dana, ponovno bilo države i prava. Bilo je i mene. I mog sina. Pankera više nije bilo. Bilo je samo njegovog groba, i ja sam čitavo stoljeće kasnije, te dvije tisuće sedme, gledao u Pankerovo lice u maskirnoj uniformi i s crnog mramora čitao: Ovdje počiva Ivica Č. – borac za slobodu. Rijetki su znali koliko je samo istine u tom klišejskom epitafu… A koliko se Pankerova sloboda razlikuje od slobode IV. bojne koja potpisuje podignutu mramornu ploču, znao je samo on. Panker. Fantom slobode…
- Tata, a što je to sloboda? – upitao me sedmogodišnji ja, dok smo nabadali niz stepenice gradskog groblja.
- Sloboda, to je Ivica Č. – ne znam jesam li mu odgovorio ili samo pomislio…
sloboda je kad prneš u društvu a svi kažu mašala
sloboda je kad jedeš hladnu sarmu
sloboda je kad u gepektu imaš gajbu karlovačkog
sloboda je kad se zadereš banane a rulja odgovara bon sante
sloboda je kad zabaciš prvi šup i izvučeš higijenski uložak
sloboda je…
autor: Ivica Č.
Ivici Č. - Pankeru
|
- 10:01 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
09.02.2009., ponedjeljak
Šibicari
Nismo se vozili ni šest sati a meni je već bilo dosta svega. I autobusa i polupijanih zemljaka i rasprave o ustašama i komunistima. Dosta mi je bilo i samoga sebe… Isključio sam se, i da sam imalo mario, vidio bih kako bešumno klizim kroz prekrasne alpske pejzaže. Snijeg se topio i cijela Austrija bila je reklama za poznatu čokoladu.
Nisam, samo, znao jesam li svakim kilometrom dalji od tebe ili bliži samom sebi, ali to je, konačno, ovog siječnja došlo na isto. Zato sam se i pretvarao da sam te izgubio sad, ove zime i ovog Božića. Baš zato sam se pretvarao da sam te izgubio sad, kad si rekla da zalizanom, prekulturnom zemljaku, u berlinskoj crkvi. Našoj, naravno.
Ne našoj, mojoj i tvojoj, jer mi odavno nemamo naših stvari, osim uspomena i sjećanja na vremena koja su bila lijepa iako su bila ružna. Nego našoj, zemljačkoj, hrvatskoj, katoličkoj crkvi u Berlinu.
Kako sam samo smijehom krio gorčinu dok sam ti preglasno čestitao i kako je neukusno dug bio onaj poljubac. Htio sam ostati u toj vječnosti tvog obraza. Umrijeti u tvom mirisu. Umjesto toga, pružio sam zemljaku ruku. Bez riječi. Čestitam…
Hvala ti, šapnula si mi kasnije, a ja nisam znao zahvaljuješ li mi što sam došao izdaleka ili što se trudim da se što bolje uklopim u svijet u koji ne pripadam. Bilo je, očito da odudaram od svih tih iseljeničkih, dijasporskih društvenih kalupa. Bilo je, valjda, očito da sam loš zemljak.
Nema na čemu, rekao sam tiho, na odlasku, a srce je htjelo iskočiti. Zemljački bend je udario prvi akord Morske vile, a ja sam odjednom umjesto Berlinom koračao Makarskom, neke davne, devedeset i neke… U mom zagrljaju i u onoj bijeloj haljini koju sam samo ja volio, krila se, desetljeće mlađa, neka druga ti…
Sve je moje snove ostvarila, mogao bi netko pročitati stih s mojih usana, da je ikoga bilo briga i da autobus u potpunom mraku nije uplovio na odmaralište iza slovensko-hrvatske granice. Vozač je šturo objasnio da stojimo pola sata i da je dobro kloniti se sumnjivih tipova koji nude brzu zaradu na okretanju šibica.
Nisam bio gladan, samo sam na brzinu sračunao da sam na pola puta do poznatih ulica i lica. Odjednom mi se učinilo savršeno jasnim, da su sve te ulice i sva ta lica ustvari ja, i da sam ja, ustvari, svi oni. Možda sam bio pospan, ali učinilo mi se savršeno jasnim, da sam na malom, mračnom autobusnom odmaralištu na pola puta do samoga sebe… Tada je nestalo gorčine i po prvi put od berlinskog kolodvora pomislio sam na nešto što nije spoznaja da je zalizani zemljak oženio ljubav moga života…
Autobus je upaljen, čekao već više od četrdeset minuta otkako je pola sata za odmor isteklo. Dvojica mladića, na pragu dvadesetih godina, nisu se pojavila. Sjedili su iza mene, i da sam mario, primijetio bih da su oni s neke druge planete, na kojoj dječaci nose plave pramenove, kulturno pričaju loš materinji jezik i ne traže način kako da sve ozbiljno pretvore u neozbiljno. Da sam imalo mario, vidio bih da su oni sve što ja nikad nisam bio.
Ugurali su se bez riječi na svoja sjedala, a ja sam se, kad je autobus krenuo i kad je žamor prestao, okrenuo i prijateljski pitao je li sve u redu. Jedan je samo spustio glavu, a drugi je suznih očiju, nespretno objašnjavao kako su izgubili sve novce na nekoj igri s kuglicom. S užasom sam shvatio o čemu se radi i pitao ih zašto, zašto su išli kod šibicara unatoč zdravoj pameti i vozačevom upozorenju… Dečko koji je šutio podigao je glavu, pogledao u prijatelja pa u mene i rekao:
- A što su to šibicari?
|
- 10:01 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
03.10.2008., petak
Lagala si
Lagala si, kad si rekla da me voliš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje u ljubav. Vjerovao sam u tvoj zarazni smijeh i tvoj san na mojim prsima. Vjerovao sam u još neke stvari, koje su, tog ljeta, nestajale jedna za drugom, trenutak po trenutak. U jedan takav trenutak stao je i naš rastanak, iako si uvijek govorila kako nas ni vječnost ne može razdvojiti.
Lagala si, kad si rekla da nisam kukavica. A ja sam ti vjerovao, kako već ljudi u gorućem gradu vjeruju jedni drugima. Da nas je netko na trenutak pogledao, zagrljene u lipanjskom sutonu, ispred posljednjeg kontrolnog punkta na izlasku iz grada, možda bi vidio samo još jedan od bezbroj ratnih oproštaja. Djevojku u maskirnim hlačama i onom plavom prsluku i dečka u starkama i ispranoj majici s naslikanim A u O. Možda bi mu promaknuo i detalj da je djevojka naoružana, a tip bezopasni civil na odlasku.
Pisao sam ti neka pisma, misleći da su sve te riječi i besane noći u ritmu neonskih reklama, značile nešto, neko opravdanje tebi, našem rastanku, a najviše samom sebi. Zvao sam te iz nekih govornica, na jedan od dva satelitska telefona u gradu, čekajući cijelu vječnost da sve dolare koje sam imao pretvorim u nekoliko sekundi tvog glasa.
Lutao sam, svaki dan, čikaškim kvartom kojem nisam mogao zapamtiti ime, i mislio kako bi sigurno bilo bolje da sam i ja naložen na taj ratno-obrambeni film sa soundtrackom domoljubnih pjesama, umjesto da sa sigurne daljine iz čikaških noćnih klubova saželjevam sebe, tebe, naš grad i generaciju i sve naše sudbine zajedno.
Prestao sam pisati i zvati ili si se ti prestala javljati, više nije ni važno, još prije nego što sam od nekog od raje dobio paket fotografija i poneku našvrljanu rečenicu. Udaljeno neonsko svjetlo je, u mraku moje sobe, naš razoreni grad na fotografijama činilo još sablasnijim. S tih komada papira su se smiješili naši živi i mrtvi prijatelji, sa svih kontinenata. Smiješila si se i ti u zagrljaju naoružanog tipa u adidas tenama i spitfire jakni.
Lagala si kad si rekla da se sjećaš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje prijatelju kojeg godinama nisi vidio. Mjesta na koja smo išli i stvari koje smo radili. Tvoj san na mojim prsima. Bili smo to neki drugi mi i neka druga prošlost, čak i za mene koji u njoj još uvijek živim.
Lagala si kad si rekla da ti je žao. A ja sam ti vjerovao, onako kako sam već ja vjerovao tebi. Sve ove godine. I tko bi ikad rekao da ćemo se, kad se vidimo praviti da se ne vidimo, a kad se ne vidimo utvarati si da smo se vidjeli.
Lagala si kad si rekla da me voliš. Ali ništa zato. I ja sam lagao kad sam rekao da te ne volim.
I ja sam, ionako, sve ove godine lagao sebe.
|
- 23:27 -
Komentari (39) -
Isprintaj -
#
03.12.2007., ponedjeljak
Rakija
Rakiju sam prvi put probao na pragu svoje tridesete, u kockarnici koja ničim nije opravdavala svoj nemaštoviti naziv – Casino. Bio je studeni, mjesec u kojem jesen zavuče ruke u džepove mog grada i po ulicama prospe zlatnocrvene banknote kojima se tako lako plaća zaboravljanje svježih i sjećanje na davne uspomene. Na uspomenama i alkoholu sam uglavnom i preživljavao te godine. I na pokojoj žlici juhe koju bi mi donijela neka od brižnih susjeda, u rijetkim trenucima kad bi me zatekle kod kuće, ili koju bi skuhala neka od gimnazijskih prijateljica koje bi s vremena na vrijeme svratile da me posjete, skuhaju nešto ili malo pospreme stan, koji odavno nije bio moj dom. – Zašto se malo ne smiriš, ne nađeš nekoga, vrijeme ti se i ženiti. – govorile bi, praveći se da sam ja onaj isti čovjek kojeg su nekad poznavale, dok i posljednja žlica ne nestane negdje između brade i podočnjaka. A u čije sam džepove, te jeseni, ja zavlačio ruke i čije sam dugove plaćao, ne znam ni sam. Svoje nisam, to je sigurno. A laž bi bila reći da nikome ništa nisam dugovao. Dugovao sam, i to mnogo. Samome sebi sam dugovao dobivene i propuštene prilike, neispunjena obećanja i vlastite poraze... Sebi sam dugovao laži i istine. Drugima sam dugovao novce. Mnogo novca.
Čovjeku koji vrijeme mjeri okretima ruleta, bila je to tek svota za običnu kockarsku noć. Ili dvije. Svima ostalima, bilo je to mnogo novca. Zato su me, često, noću pratile sjenke ljudi koje nisam poznavao i podsjećale na odavno istekle rokove. Kraj mene bi prošao krupniji dečko u crnoj kožnoj jakni, ovlaš se očešao o moje rame, onako u prolazu, i nestao negdje u pustoj ulici. Kamatari i lihvari kojim sam dugovao tako su me opominjali na odavno istekle rokove. Prema meni nisu pokazivali silu, jer su ti probisvijeti bili jedini koji su me još donekle poštovali i nisu zaboravili vremena koja smo provodili skupa i u kojim sam im plaćao cjelonoćne runde i puštao ih da kroz zamagljene prozore očeve Ascone gledaju ono što su mogli vidjeti samo na nekom satelitskom programu koji su tada počeli dopirati i do nas. Činilo se, da me gradski ološ još nije smatrao dijelom sebe, iako su me svi ostali već odavno svrstavali tamo.
Rakija je bila oštra, ali samo na tren, a onda se pretvarala u toplinu koja se razlijevala tijelom sve do vršaka prstiju među kojim sam vrtio nagomilane žetone. Dobivao sam! Dobio sam veliku količinu novca, a ta hrpa šarenih žetona bila je prilika za koju sam se molio. Prilika da dugovi nestanu isto onako kako su i nastali, i da krenem od nule. Od nule! Moga najdražeg bijelog broja na zelenoj podlozi. Rakija je klizila brže nego što se rulet okretao a hrpa žetona ispred mene je rasla. Nakon rundi i rundi rakije i ruleta, činilo se da rulet stoji a da se prostorija vrti. Činilo se da sam negdje u tom vrtlogu vidio i vlasnika ove rupe i nekoliko ljudi kojim sam dugovao. Vijesti se, valjda, brzo šire. Činilo se da sam ih zovnuo za stol i da čujem samog sebe kako pričam nešto o besmislu bogatstva i o kvaliteti zelene čoje. Činilo se da je ova noć samo moja. Činilo se da sam nedodirljiv…
Probudio sam se, ujutro, ispred svog stana, s mamurlukom srednjoškolca nakon prvog pijanstva, nesiguran što se sinoć dogodilo. Klimavim korakom sam krenuo niz ulicu, po kavu da saberem misli, ne znajući da cijeli grad već priča kako sam pijan kockao u Casinu i uzeo sve žetone koji su postojali u kockarnici. Kleli su se da sam čovjeku kojem sam najviše dugovao, rekao da se ne ništa ne brine kad sam se, već na odlasku, vratio s izlaza i sve stavio na crveno. Crvena je boja krvi moje generacije. Još samo jedan krug… Za njih…
* * *
Ni deset koraka od zgrade, zaustavio me je nepoznat tip. Sa svakim udarcem meni se vraćala po jedna izgubljena slika prošle noći. Crveni ruž hostese za ruletom, glatki crveni saten haljine bezimene ljepotice oko moga vrata, crveni žetoni najveće vrijednosti. Moje, od rakije, crvene oči i crveno lišće pod mojim nogama na izlazu. Crveno polje na zelenoj čoji. Kuglica u crnoj pregradi na broju osam i muk u prostoriji…
- Vrati pare do subote! – prestao me udarati i potvrdio je da su događaji iz mog sjećanja stvarni. Obrisao sam krv s usana i ušao u prvi kafić. Pogledi, uprti u mene, pokušavali su odgonetnuti je li istina to što se priča.
- Kao i obično? – konobar je mislio na kraći esspresso.
- Rakiju! – rekao sam, možda i preglasno.
|
- 08:50 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
26.11.2007., ponedjeljak
Izbjeglica
Sjedila sam na predzadnjem doku, malene marine hotela 'Lav', upijajući miris mora izmiješan s onomatopejama srpanjskog jutra. Doručak, malo salame među dvije šnite kruha, sam odavno podijelila galebovima, pazeći da me s balkona naše hotelske sobe ne vidi majka.
– Slabo jedeš – govorila mi je stalno.
Pokušavala sam, u mislima, more obojiti u zeleno, smanjiti ga i izdužiti. Osjetiti ugodnu hladnoću. Pokušavala sam kliktanje galebova pretvoriti u razdragan smijeh, tako poznat uhu i ugodan srcu... Pokušavala sam zavoljeti maleno splitsko predgrađe. Uzalud. More nije bilo Neretva, a galebovi nisu bili golobradi skakači s Baščina. Riva malene marine hotela 'Lav' nije bila Onešćukova, a izbjeglice s kojim sam dijelila sudbinu nisu bili turisti zaljubljeni u Stari grad... Nedostajao mi je grad. Moj grad. Moje ulice, moji prijatelji, moj naglasak... Nedostajao mi je on, zamišljala sam ga stalno u onoj plavobijeloj majici. Nedostajala sam si ja, kakva sam bila... Prije ovoga svega. Prije rata. ''Prije rata'' – eho mojih misli odbio se negdje u grlu i skoro nečujno izašao iz mene. Kada hotel dijelite sa 450 izbjegličkih obitelji, svaka priča počinje sa 'prije rata'...
Prije rata, nisam bila izbjeglica – bilo je tako dobro, bar u mislima, se vratiti u vrijeme kada nisam svakoga dana iz izbjegličkog hotela, nosila izbjeglički ručak, 'kupljen' izbjegličkim bonovima. Ja – rukometašica, ja – pjesnikinja, ja – prijateljica, sav moj život bio je premalo da pretegne jednu jedinu riječ na vagama splitske svakodnevnice. Izbjeglica.
Izbjegla. Pobjegla. Od malenih komadića smrti, od kojih su, ovog proljeća, počeli slagati sliku moga grada. Slika izbjeglištva bila je, očekivano ili ne, sastavljena od komada predrasuda i ksenofobije, različitih veličina. Podrugljivi nazivi koje smo od malih nogu tako revno i pažljivo smišljali za sve došljake, sad su mi se jednakom revnošću vraćale. Uloge su se okrenule i ja sam bila došlo, dok sam svaki dan prolazila noseći ručak iz hotelske kuhinje u bakinom bijelom platnenom cekeru, kraj kioska na kojem bi se klatarili lokalni dripci. Ja sam trpjela poglede prolaznika, čekajući u jednom od bezbrojnih redova za nešto, s izbjegličkim kartonom u ruci. Kažu da se čovjek lako navikne na bolje. Često se sjetim, kako smo se mi tada lako navikli na gore. Mnogo gore...
Sjedila sam na predzadnjem doku hotelske marine, već mjesecima, uvijek na istom mjestu. Pokušavala sam, u mislima, zagrliti mladića u plavobijeloj majici čiju sam jedinu sliku, brižno presavijenu, čuvala u džepu. Pokušavala sam izbrojati dane, te male komadiće vječnosti, od našeg zadnjeg zagrljaja pred mojim izbjeligičkim autobusom. Bilo je tako lako povjerovati u svaku njegovu riječ, dok je brisao moje suze. On će ostati još koji dan. Skupiti neke novce. Dokumente. Ja ću ga pričekati u Splitu... Još samo koji dan... Sredit će papire i zauvijek napustiti ono osinje gnijezdo u koje se pretvorio biser Hercegovine. Zauvijek nestati iz svakog rova i iz svake evidencije... Iz svake one užasne ratne jazbine u kakve su se pred sam rat počeli pretvarati bircuzi naše mladosti... U jednoj takvoj kafani ustrijeljen je u pijanom obračunu nekoga ili nekih... Kažu, zakačilo ga. Kažu, bio je u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Možda govore istinu, možda lažu... Kao da ga pravdaju. Kao da je meni važno, kako i gdje... Kao da moje srce kuca u ritmu adrenalinskih domoljubnih pjesmica. Uzalud sve spomenice i sva odličja, oprosti domovino, ali moja bol nije manja kad me tješe tvojim oltarom...
Sjedila sam, u nekom drugom životu, na predzadnjem sjedištu niskoga modernog autobusa, švedskih oznaka, pažljivo listajući vlastitu švedsku putovnicu. Odviknuta od mostarske vrućine, čekala sam da se vrata nečujno zatvore i da nestane srpnja, sunca i moga rodnog grada. Idem doma. Nisam osjetila olakšanje ni kad je air-condition konačno proradio i autobus kliznuo kolodvorom. Vrućina ili davni deja vu... Kroz vreli, trepereći zrak, s kolodvora, s istoga onog mjesta, mahao je mršav mladić u maskirnim hlačama i plavobijeloj majici... On će ostati samo još koji dan...
|
- 11:30 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
26.05.2007., subota
Zatvorska
Stajao sam na vratima male ćelije, broj sedamnaest. Brojao sam, nesvjesno, svoje zatvorske sekunde ispred sebe i svoje zatvorske godine iza sebe. Vrijeme koje me dijeli od sebe samog. Brojao sam korake do vrata hodnika iako sam napamet znao koliko ih je. Dvanaest, koliko i godina. Dvanaest godina moga života. Dvanaest zimovanja na Jahorini, dvanaest rođendana moje nerođene djece, dvanaest godišnjica moga braka… Dvanaest milijardi njenih osmijeha. Sve sam to, i još mnogo toga, potratio ovih u par kvadrata zeničkog zatvora. I bio sam svjestan toga. A to je najveća bol jednog zatvorenika. Lažem, najveća bol u zatvoru je kad te braća Agić pretuku do ruba smrti, stave ti glavu u onu stegu u radionici, stežu glavu dok ju prestaneš osjećati i onda… Ali biti svjestan propuštenog vremena, u stvari je, najveća kazna. A isto to vrijeme za kojim žudiš vani, ista ta sekunda, svaka isplanirana, svaka s bezbroj mogućnosti, unutra postaje najgori neprijatelj, i samo želiš da što prije isteknu tvoji dani, mjeseci, godine…
Sad kad su istekle, bio sam na izlazu, navikao da u ogledalu gledam jednog, a u sjećanju nekog potpuno drugog sebe… Bio sam spreman da me sude po onom što sam bio ovih dvanaest godina, a ne prema onome što ću biti već sutra. Već danas… Ne zamjeram nikomu, jer ni sam ne znam što sam sada. Ni što sam bio. Ni koji je, od te dvojice, gori…
S čim se pozdraviti i od koga se oprostiti, među ovim vlažnim zidovima? Koliko života ovdje stane u tucet godina? A koliko navike? Jedino za čime ću zažaliti, kad me na slobodi sustigne tišina, kad me iza ugla zgrade dočeka još jedna ulica samoće, leži tu iza mene, puši York otkinutog filtera i tišinom mi govori ono što znam i sam… U tišini mi je spašavao život, u tišini me čuvao od jalije i tetoviranih probisvijeta… U tišini je vodio moje bitke protiv onih sličnih njemu. Zaboravljenih i surovih ljudi, nevještih mutnih tetovaža i grubih lica… Ljudi nekog drugog vremena… I nekih drugih zločina… Zahvalan sam mu na toj izgovorenoj tišini, jer ona govori ono što riječi ne mogu, jer je tišina njegova pokora i njegov blagoslov…
U zatvoru su dugi dani a noći preduge… Prošli smo, nas dvojica, naše živote, i prošle i buduće, u takvim noćima… Otkrivali tajne i sanjali snove… Ja šapatom, dovoljno tihim da mi čita s usana, a on jezikom ljudi tišine, dovoljno jasnim da mi ne prešuti ni najmanji detalj… Samo jedno nikad nismo dotakli. Samo smo razloge ove naše zajedničke sudbine, kao po dogovoru, krili sami od sebe, a time i jedan od drugoga… Ono što su pričali drugi, ionako nikoga nije zanimalo…
Nisam pružio ni drugi korak ka izlazu iz jednog i ulazu u jedan novi, stari život, a već sam sam stajao kao ukopan i jedino što je kvarilo sliku okamenjenog mene, bila su moja klecava koljena… Onako iz mraka, pokušavajući pronaći njegove oči u oblaku plavičastog dima, okrenuo sam se pred ćelijom, i ne znam jesam li šaputao ili samo micao usnama, kao da pričam o nekomu drugom, ispričao kako je dvanaest godina mlađi ja, ustrijelio rođenog brata i vlastitu ženu, našavši ih u znojnom klinču u ringu spavaće sobe… Skriven mrakom, ni sam ne znajući kome priznajem taj zločin, sebi ili njemu, zakoračio sam korak natrag ka ćeliji, korak na svjetlo, kao da će me ono otkriti, ogoliti do kraja, kao da ova tišina nije dovoljna… Iz gustog dima, izvirilo je grubo lice… York bez filtera bio je dogorio, a oči su, od mojih riječi, bile skrivene tetoviranim dlanovima… Poslije mojih koraka i škljocanja brava, samo se tišina, tog dana, još dugo kotrljala zeničkim zatvorom...
|
- 09:00 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
20.05.2006., subota
Priča o jednom šuteru
Za sve dosuđene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promašene zicere
Za sve što ga nisu voljele
Za Koševo, za Vratnik, Maltu
Za čitav svijet
Gigo Bosnić puni sad
Kalibar 155
"Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi, poštivati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug koji drži datu riječ. Da ću voljeti svoju domovinu, njene bratske narode sve, i graditi novi život pun radosti i sreće."
Kada je, kasnih sedamdesetih, Gile položio zakletvu u mostarskom Domu mladih i postao pionir, deda Rašo se onesvijestio. Nije mogao povjerovati da je dočekao svog unuka sa petokrakom na kapi. Deda Rašo je uvijek tražio priliku da Giletu, kao i svaki djed svom unuku, priča o svojim ratnim danima. O partizanima, švabama, i ostalim vojskama koje su ratovale kada je deda Rašo bio momčić. Gile nije volio te priče jer u njima nije bilo Boška Buhe, kurira Miše ni druga Tita i Reksa, a deda Rašo je potajice sa dna ormara vadio sliku bradatog lika sa cvikerima, točno iz toga doba, opisujući ga kao najvećeg narodnog heroja. Gile je sa dječjom sumnjom slušao djedove priče, a ni slika ga nije pretjerano impresionirala, jer kakav je to heroj, kad nema čak ni titovku sa crvenom zvijezdom na kapi...
Kada je, kasnih osamdesetih, umro deda Rašo, Gile je već bio kapetan gimnazijskog košarkaškog tima, i ja sam tog popodneva urlao sa tribina časteći gostujuće igrače najljepšim psovkama koje sam kao ponosni maturant. znao. Gile je volio košarku, Gile je sanjao košarku, jeo košarku, disao košarku, živio košarku... Ja sam uglavnom, mrzio košarku. Ali sam volio Gileta i zato sam bio vatreni navijač svih utakmica, turnira ili samo ponekih oklada. Kad bi iza zgrada, na starome sklepanome košu, zaigrali košarke, mene bi birali zadnjeg. Sasvim opravdano, jer sam bio uvjerljivo najslabiji u tome sportu u kojem se lopta uopće ne šutira nogama, nego zamislite koje gluposti, rukama... Kad sam konačno shvatio da sam beznadežan slučaj, i da bi moje prisustvo u timu sasvim vjerodostojno zamijenila omanja okrnjena cigla ili sličan nepokretan predmet, prestao sam igrati. Zato je Gile igrao sve bolje. Španjolski skauti su bili sve zainteresiraniji. Upravo su tih godina spustili dobnu granicu inozemnih transfera košarkaša sa dvadeset sedam na dvadeset tri godine, i svi smo držali palčeve zamišljajući Gileta u dresu Reala ili Barcelone.
Kada nije visio na obruču, Gile je znao napisati sasvim dobru pjesmu. Volio je poeziju i poezija je voljela njega. Isprva smo mislili da je poezija samo trik kojim navlači mlade i neiskusne srednjoškolke u svoje duge košarkaške prste, ali to smo, uostalom mislili i za košarku, kada je tek počinjao... Najljepše stihove napisao je na srcu jedne stidljive brinete koju sam ja obično zvao sestra, a ostatak svijeta Ana... O tome kako su se zvali ona i Gile, mogao bi se napisati sasvim pristojan ljubavni priručnik.
Sjećam se dana kada je Gile ubacio svoju zadnju tricu na sklepanom košu između zgrada. U Mostaru. Sjećam se dana kada je Gile napisao zvoju zadnju pjesmu. Na papiru. Sjećam se kako je stajao u mom haustoru i kako se Ana popela na drugu stepenicu da mu može dobaviti usne.
- Zbogom, - rekao mi je u tom istom haustoru – ja odlazim...
- Ma gdje odlaziš – upitao sam zbunjeno, uz psovku, kada su mi suze na Aninom licu otkrile da se čovjek koji je savršeno precizno ubacivao sa 6,25m ne šali.
- Odlazim... Neće ovo, brate, na dobro poći... Svi ćemo mi u kurac, a vi pogotovo... Jebi ga. Žao mi je.
Stajao sam u haustoru, zbunjen, totalno neinformiran o bilo čemu što bi moglo poći bilo gdje. Ana je potrčala u stan plačući. Majka je izašla da vidi što se dogodilo. Vani su klinci igrali košarke na sklepanom košu između zgrada...
Gile se nije javljao, od toga siječnja a prva travanjska granata je oskvrnula naš grad. Tada smo već opasno baratali osobnim zamjenicama. Tada smo već imali vas, nas, njih... I činilo se da je Gile bio u pravu...Svi ćemo mi u kurac... A pogotovo...
Gileta smo vidjeli na CNN-u, kako žustro barata sa haubicom... Dalekometni kalibar. 155mm. Iza Giletova osmijeha, rastužio se naš grad u dolini... Pokušavali smo sakriti to od Ane koja je svakodnevno pisala preduga pisma adresirana na neku provinciju u Vojvodini, gdje je Gile imao rodbinu... Ali to se, u tim vremenima, nije moglo sakriti. Ona nikada nije povjerovala u priču sa Giletom i haubicom iznad našeg grada. Ja sam jednostavno znao. Sanjao sam onaj pogled iz haustora, na dan kad je ubacio svoju posljednju tricu u labavi obruč sklepanog koša između zgrada... Sanjao sam taj pogled svaku noć... Uvijek sam bio slabiji kalibar od njega. Ta, rekao sam već, u tim su me birali posljednjeg. I tada je njegov 155 uvelike nadmašivao moj 7,62... Bilo je još nekih stvari osim kalibra i nadmorske visine u kojim smo se razlikovali tog ljeta... Ali one su za neku drugu priču… I za neko drugo vrijeme… 155... Rijedak je to kalibar bio tog ljeta... I kad bih odjeknuo, onako potmulo, iz daljine, bio sam siguran da neće promašiti cilj... Jer, bio sam siguran da šutira čovjek koji nikad nije promašio slobodno bacanje. A slobodnih bacanja tog ljeta sa planina iznad grada bilo je napretek. Rijedak kalibar... I gdje baš da stopedesetpetica pogodi stari sklepani koš između zgrada... I dva dječaka s košarkaškom loptom... Lopta i danas stoji u mreži ispod ploče s njihovim imenima.
Gile je, na kraju tog ljeta, umjesto perom, balade, pisao haubicom... Naježio bih se svaki put, kada bih čuo stopedesetpeticu. 'Možda nije on...', prošlo bi mi kroz glavu, baš svaki put...
Detonacija me bacila sa udobnog kauča. Vrisak i plač. Majčin glas. Strah koji prodire do kostiju... Nije valjda... Nema šanse... Bože, znam da smo ja i Ti posvađani u ovome ludilu, ali ne možeš mi to uraditi... Ne možeš! Ne možeš! Ne možeš!
Na kraju ulice, i na kraju rujna, zajedno sa ljetom, umirala je stidljiva brineta, djevojka koju sam ja zvao sestra, a ostatak svijeta, Ana... O tome kako su se zvali ona i momak koji je nepogrešivo ubacivao sada i sa mnogo veće daljine od 6,25m, mogao bi se napisati sasvim pristojan priručnik. Ljubavni?
Anu su već prekrili majčinim kaputom, kada je netko promrmljao: "155"...
Jedna od najstarijih priča i jedna od najranije objavljenih na blogu, pobrisana s bloga iz meni nepoznatih razloga...
|
- 15:00 -
Komentari (72) -
Isprintaj -
#
09.02.2006., četvrtak
Ulomak
Prilično udobno sam se smjestio u svom skrovištu, kasnog jutra te 1992. godine. Srpanj se mrvio mostarskim ulicama. Vrućina je palila neobrane smokve po baščama i beskrajno duge drvorede lipa. Miris lipa miješao se s vrelinom asfalta. Miris ljeta. Miris Mostara. Ugasio sam iritantni glas španjolskog komentatora koji me dekoncentrirao. Prokleti tranzistor! Španjolski kralj, Juan Carlos I. je u Barceloni otvarao Olimpijske igre, a mi smo širom otvorili vrata vlastitog pakla. Otkopčao sam dva dugmeta svoje maskirne košulje. Sto šezdeset devet nacija! Po Barceloni je trčalo, skakalo, bacalo, šutiralo stotinu i šezdeset devet nacija, koliko ih je pozdravio Carlos I. tog srpanjskog jutra s mog dotrajalog tranzistora. Kakvo tek sranje može napraviti sto šezdeset devet nacija? Iako, nama je sasvim dobro išlo i uz ove naše dvije, tri… Podigao sam pušku i zauzeo položaj. Idućih dvadeset i četiri sata ja nisam Goran Medvjedarac, zvani Medo. Ja nisam prekinuo studij prava, ja nisam lopte zamijenio bombama a gitaru strojnicom. Ja nemam majku u izbjeglištvu, ranjenu djevojku na traumatologiji, nemam mrtve i zarobljene prijatelje. Ja nemam emocija. Iduća dvadeset četiri sata, ja sam položaj broj 19. Jedanaesti kat. Mali stan. Dječja soba. Položaj broj 19. Snajpersko gnijezdo. Upalio sam radio. Nervoza mi je rasla svakim pokretom. Oklijevao sam pogledati kroz optiku. Mislio sam, kad pogledam kroz taj prokleti nišan, da je sve gotovo. I poštenje i čestitost i čiste ruke. Mislio sam, kad nanišanim nekoga ili nešto, ovako podmuklo s visine, puška će sama opaliti. Ili ću ja opaliti. Znam li ja, uopće, što radim ovdje? ''Pičko!'' – opsovao sam sam sebi i prislonio oko na optički nišan. Na radiju je Antonio Rebollo zapalio Olimpijski plamen. Trgnuo sam se. Pljesak u koji se pretvorila Barcelona zaglušio je niz rafala iz blizine. ''Počelo je'' – ponovno sam nanišanio nebo. Htio sam se mijenjati sa svim onim momcima koji su dvije ulice dalje od mene trčali rovovima i povremeno pucali, prema neprijateljskim crtama, ne provirujući glavu iz rova. Tamo bar ne znaš kad i ako nekog pogodiš. ''Pičko!'' – otkočio sam pušku. Srce mi je lupalo kao nikada. ''Pičko, pičko, pičko!!!'' Bio sam najbolji na obuci. Rod – snajperist. Raspolagao sam snajperskom puškom M-76, kalibra 7.92x57mm Mauser, solidnog dizajna i optičkog uređaja PSO-1 kao kod ruskog SVD-a, spremnika od 10 metaka, moderniziranog skrivača plamena na vrhu cijevi. Efektivna daljina gađanja 1200 metara po priručniku, stvarna daljina gađanja oko 800 metara, odnosno 1000 metara za snajperske eksperte. Za snajperske eksperte. To sam bio ja. Znao sam napamet tehničke osobine svih prokletih snajperskih i drugih optičkih oružja u svijetu, a oklijevao sam pogledati kroz nišan. ''Pa, gdje baš meni da se desi ovaj rat?'' – prebirao sam zadanu zgradu u potrazi za pojedinačnom neprijateljskom živom silom. ''I gdje baš sad, pred diplomu…?'' Zgrada je bila potpuno čista. Pucnjevi su jenjavali i činilo se da današnji okršaj neće početi bar još neko vrijeme. Htio sam detaljno pregledati zgradu za koju sam bio zadužen. Krov, čist. Prozori, čisti. Sve je čisto, čovječe. Upravo sam htio odustati od buljenja kroz nišan i ugasiti radio, kad se zavjesa na jednom prozoru se pomakla. ''Snajperist!!!'' – sledio sam se. Znao sam da će doći ovaj trenutak. Odložio sam pušku i nervozno se okretao po sobi. Znao sam. Znao. Moja je zadaća bila pojedinačnim neprijateljskim elementima onemogućiti djelovanje prema nama. U prijevodu, trebao sam spriječiti nekoga tamo, da prosvira glavu nekomu ovamo. Tako što ću ju ja njemu prosvirati prije… Ruke su same povukle zatvarač. Metak je bio u cijevi. Prislonio sam glavu uz nišan. Oči sam stisnuo zatvorene. Dlanovi su drhtali. Upravo ću ubiti čovjeka. Svaka sekunda dulje može značiti da će on ubiti nekoga. Mog suborca. Prijatelja. Oca. Dijete. Pomislio sam na mrtvo dijete. Ubit ću skota. Otvorio sam oko. S radija se energično deralo Njegovo Veličanstvo. Olimpijske igre su službeno otvorene. Zavjesa na prozoru zgrade je bila razmaknuta. Držao sam prozor na nišanu. ''Čekam te'' – htio sam da pritisak prestane.
– Čekam te – rekao sam na glas.
Netko se kretao po stanu. Zaustavio sam dah. Prilazio je prozoru. Sad ću ga! Pritisak je bio prevelik. Ma, sad ću ga! Odlučio sam opaliti, pa gdje bilo. Na prozor je izašla žena, mlada žena. Ljutito je tresla neku dekicu. Nakon završena posla, ostavila je prozor otvoren. ''O, luda ženo'' – pomislio sam. ''Luda ženo? Pa skoro si ju poslao u vječna lovišta! Tko je ovdje lud?''
– Huh! Dobro je! – zakočio sam pušku i odlučio prestati pričati sam sa sobom.
Ugasio sam radio i posegao za već smotanim džointom. Obrisao sam znoj s čela. Vrućina je graničila s nepodnošljivim. Gledao sam u džoint.
– S ovim je lakše – rekao mi je danas, prijatelj iz gimnazije i stavio mi punu šaku smotuljaka u džep.
Na samom početku ovoga ludila, gledajući u mrtva tijela suboraca i sa zemljom sravnjenje uspomene od kojih bješe satkana moja mladost, bilo mi je jasno jedno. Iz ovog rata čovjek može izaći samo lud ili mrtav. Odlučio sam da i jedno i drugo odgodim što je duže moguće, i bacio džoint na gomilicu s ostalim.
ulomak iz nikad završenog romana
|
- 01:26 -
Komentari (45) -
Isprintaj -
#
13.12.2005., utorak
S druge strane sna…
Moje ime je… U stvari, moje ime nije važno, ono je samo jedno tisuća njih uklesanih u memorijalne spomenike, samo jedno od nebrojeno njih izrečenih, prozvanih, okaljanih, pozlaćenih, izgubljenih ili nađenih u ovoj zemlji. Imam četrdeset šest godina, otac sam troje djece. Vozim polovni njemački automobil. Dizel. Povremeno zaposlen, uglavnom razočaran, hodam kroz svoj trodimenzionalni horor film, polako i oprezno. Oprez troši moje živce, melje ih kao žrvnjevi stare vodenice… Grubo ali ipak besprijekorno sitno… Hodam gradom, plašim se pogleda, koje bih mogao sresti, i strepim od noćiju u kojima me proganjaju anđeli i demoni moje i vaše prošlosti. Kad čitam dnevni tisak, zastanem na stranici medicine. Jesu li već pronašli pilulu za zaborav?
U logoru sam proveo četrnaest mjeseci. Četrnaest mjeseci kao četrnaest godina. Četrnaest dana… Sekundi… Vrijeme postane tako nebitan faktor, na mjestu kao što je koncentracijski logor. Ponekad se sjećam svakog detalja, ponekad samo isječaka iz tog pažljivo izrežiranog pakla. Bljutave vode, oštrih žica, teških batina, mršavih tijela i očiju… Tih pogleda… Te oči su govorile više od svih knjiga, svih novinskih reportaža, više od svih stravičnih slika po stranim i domaćim televizijama. Jedne me takve oči i danas bude iz sna. Bilo je tu mnogo zatvorenika. Mnogo užasnutih pogleda i mnogo tijela po kojima su pljuštali udarci. Ali vlasnika tih očiju tukao sam, tako bespoštedno, tih četrnaest mjeseci. Vrijeđao. Za ručkom sam smišljao nove načine da ga ponizim. Neke bih vidio od svojih domišljatijih kolega, pa bih s nestrpljenjem čekao svoju smjenu da ih isprobam. Bio je tako slab. Neuhranjen. Bolestan. I takav je trpio moje teške udarce. Moje čizme. Kundake. Često bih naredio da mu se izvadi dvostruka ili trostruka doza krvi od one ''uobičajene'' koja se vadila zarobljenicima u našem kampu. Sve je na njemu bilo mrtvo i slabašno, mišića više nije ni imao. Koža se njihala na slabašnim kostima. Disao je teško i polako, svaki udisaj kao da mu je posljednji… Samo su njegove oči bile žive. To me tako ljutilo i radovalo u isto vrijeme, da nisam mogao razlučiti osjećaje. Različite emocije smjenjivale su se tako brzo, da sam bio siguran da ludim. Ludim… Nisam to smatrao lošom stvari. ''U ovom ludilu i ne preostaje ništa drugo do biti lud.'' – tražio sam opravdanja za svoju okrutnost. Tražio sam način da objasnim kako se to lako transformiram. Level 1 – Poljubi ženu i sina, pomozi uraditi domaću zadaću. Popravi začepljeni odvod u sudoperu. Pročitaj ''Ružno pače'' prije sna. Nježno voli ženu do dugo u noć. Level 2 – Dođi na svoju smjenu. Zapali cigaru. Slomij nekome vilicu. Smišljaj nove načine mučenja jadnog ljudskog stvora. Udari nekoga žestoko, tek tako. Jer možeš.
Bar jednom tjedno određivao sam ga za strijeljanje. Njega bih, u stvari, dodao grupi određenoj za strijeljanje. Kad bih puške odjeknule i beživotna tjelesa pala na okrvavljenu zemlju, on bih ostao na nogama tresući se i plačući… Mislio sam da je to najgori psihički šok koji se uopće može podnijeti. Na brzinu kovati nepravilne drvene sanduke. Vlastite. Iščekivati svoju smrt. Neizvjesnu smrt. Grupni ruski rulet.
Vozio sam te večeri, sam. Išao sam negdje, ili sam se vraćao, nije ni važno. Petnaest kilometara od grada i petnaest godina od logora. Začuo sam stran zvuk. Skoro sam stigao pomisliti da se radi o puknutoj gumi. Skoro sam pomislio da ću promašiti golemi kamion iz suprotnog pravca.. Skoro. Netko me izvukao iz zapaljenog automobila. Uz zvuke sirene hitne pomoći tonuo sam u utrobu predgrađa… Banka krvi u gradskoj bolnici bila je alarmantno osiromašena. Mala ceduljica zavezana za moju ruku. B Rh+. Stvarno sam trebao kapljicu, dvije, te tečnosti koje sam se nagledao u prošlosti, da mi potjera nadu kroz vene… Prijatelji, obitelj, poznanici… Jedva par vrećica… Bez krvi ću umrijeti. Jednostavno. Umrijet ću.
Otvorio sam oči, čak i mutno bolničko svjetlo bilo je prejako za moje zjenice. Živ sam. Sigurno sam živ, jer ovakva bol ne postoji ni u paklu. Polako okrenuh glavu prema prozoru. Je li dan? Noć? Na drugoj strani nešto se pomjeri. Teško sam okrenuo glavu. Čovjek je koračao prema vratima. Leđima okrenut. Glas nije htio iz mene. Na vratima se okrenuo. Kratko, ali dovoljno da sretnem taj pogled. Taj pogled. Onaj isti pogled. Logor mi se vrtio pred očima. Tijelo je malo ostarilo, ali oči su još uvijek žive. Moj užas je bio prevelik. Moj strah. Moj sram. Poželio sam da se taj pogled vrati, skupa s vlasnikom i zarije mi nož u srce. Pomislio sam kako ionako umirem, pa je valjda pravda zadovoljena.
S istim mislima, strahovima, osjećajima probudio sam se ujutro. Sestra reče, onako veselo, da je dobro. Da sam se izvukao. Reče da mi je jedan gospodin praktično spasio život. Darovao krv. U zadnji tren. Zahtijevao da mu se izvadi dvostruka količina. Bio sam preslab da mislim. Samo je srce lupalo luđački i tjeralo svu tu krv po meni. Istu onu koju sam bespoštedno prolijevao po blatu logora. Istu onu koja je ostajala na mojim šakama, pri strašnim udarcima. Ista ta krv, dala mi je život.
Uspomeni na S.
|
- 11:33 -
Komentari (47) -
Isprintaj -
#
21.11.2005., ponedjeljak
Ja ću biti sijed...
Idemo tugo, niz rijeku dole
dole sad rane manje bole
još mi je san bistar k'o dan
još je pjesmom dozivam.
Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. Miriše na još neke stvari… U takvo jedno ljeto osvanuo sam iznad grada, gotovo nevidljivo; kao lopov se iskrao iz parkiranog automobila, ne znajući krijem li se od sebe samoga ili od svih onih ljudi koje sam jedva čekao vidjeti. Ispod mene su treperila posljednja gradska svjetla dok je dan ubijao noć u veličanstvenoj borbi svjetlosti i sjenki… Nedostajalo mi je sve ovo. Ovaj grad. Ovaj san. Nedostajao mi je miris lipa i činilo mi se da su ga prve jutarnje ptice raznosile čak i između borova Bijelog Brijega. Nedostajale su mi lavine u grudima, pri pogledu na svaku panoramu ovog malenog spomenika kojim smo se ponosili i kojeg smo zvali svojim gradom… Svi ovi ljudi, su mi nedostajali, svaki do jednog. Svi su oni, dio po dio, činili mozaik od kojega sam satkan. U posljednji komadić tog mozaika, u posljednji dio mene, uklopio se jedan prozor kojeg sam našao pogledom, dolje među svjetlima. Poželio sam da se ona pojavi na tom prozoru. Poželio sam da na prozoru osluškuje kad ću se pojaviti na vrhu ulice, pa da sleti niz onih par stepenika i baci mi se u naručje, hrabro, kao da je jedina žena koja je skakala "laste" sa Starog mosta. Bila je jedina žena koja je skočila u moje srce, to je bilo sigurno. Ali, nije ju bilo na tom prozoru. Nije ju bilo ni jednom prozoru našeg grada, i ja sam znao da ću opet prvo zaplivati tugom nego Neretvom… Poželio sam ju dozvati, vrisnuti njeno ime, kao što sam vrisnuo kad sam odlazio, da ponovno odzvoni i da ubije tišinu nad gradom. Da ostane skriveno još ovoliko godina u nevidljivoj izmaglici iznad grada. Pretvorio sam taj vrisak u šapat i sakrio ga pod krila lastavica koje su letjele prema gradu. Neka, ovako je bolje. Dozivati ću je šaptom. Pjesmom, prije sna, kao i svaku noć.
S katedrale je odzvonila i posljednja uspomena, a na brdu je sunce klečalo, baš kao u Puljićevoj pjesmi, i pomislio sam da je vrijeme da uvučem svoja ticala kojima sam doživljavao cijelu ovu gomilu osjećaja, i sakrijem se u svoju kućicu, bar još za trenutak, dok ne splasne plima u meni. Toplina asfalta jamčila je još jedan vrući dan. Baš onakav, u čiji sam smiraj otišao prije nekoliko godina. Otišao od praznine bez nje, od svake ulice popločane našim smijehom, od svakog platana pod kojim sam je poljubio, od svakog komšijskog zida na kojem sam joj pripit ispisivao stihove… Otišao sam, tako kukavički, od ovog grada u koji sam, eto, bio zaljubljen više nego u nju, sve ove godine… Sve ove godine…
Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. U takvo jedno ljeto osvanuo sam gotovo nevidljivo, pred samim sobom…
Tu sam ja, tu sam, samo bas ne objavljujem na blogu... U pripremi je neka mala zbirka priča, radim na tome, a želim da se u toj zbirci nađu i neke potpuno neobjavljlene priče... To je razlog zašto se na blogu rijeđe pojavi neka priča... Pozdrav svima...
|
- 17:34 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
12.05.2005., četvrtak
Jedna sasvim davna ljubav
Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugacku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
Provlačeći se ispod kapi života kakvog je donijelo poslijeratno pasje doba, pokušavali smo sami sebe uvjeriti kako nam u stvari i nije loše. Pokušavali smo iz svih tih gradskih i ljudskih ruševina iscijediti ono najbolje. Tako klišejski, bodrili smo sami sebe, gurkajući jedni druge prema sutra, kao što se djeca gurkaju u strahu pred stranim i nepoznatim. ''Hajde ti...'' Hajde, ne propusti još jednu priliku. Pokušavali smo ne stajati na istom mjestu i gledati snove, kako jedan po jedan, odlaze, tako sporo, ali ipak dovoljno brzo da ih ne možeš pošteno niti odsanjati, a već su i više nego nedostižni. Ali, snovi su valjda, to što drži čovjeka, i snovi su, valjda jednino po čemu smo se razlikovali tih dana, jer proklet da sam, koliko sam se god trudio pronaći nešto što bi me razlikovalo od ostalih, u tom moru sivila, nisam mogao. U takvom jednom svijetu, sreo sam ju, jednog predvečerja. Predvečerja kakvo samo Mostar i lipanj mogu zagrljeni otplesati. Sretao sam ju, da, u još nekim predvečerjima, u još nekim danima i noćima. Volio sam njen smijeh, u kojem je bio sakriven zaborav. Volio sam toplinu njenog tijela sklupčanog kraj mene, u starom bakinom stanu u Rudarskoj. Pa, da. Volio sam nju. Imali smo neke svoje svjetove i neke svoje trenutke. Svijet smo obojili nekim svojim bojama. Dnevnike ispisali svojim ludorijama, i postelje natopili svojim suzama. Živote smo ispunili svojim snovima. I bili ponosni na njih. Na snove. I na živote. Mislio sam da se nikada nećemo odreći nas i naših snova. I nismo. Ali, snovi su se, valjda, odrekli nas...
Stajao sam jedne noći, pod balkonom stana 3A u Rudarskoj, ni sam ne znajući kako da opravdam ili objasnim ono što ću učiniti već noćas. Stajao sam u noći, smišljajući stihove, razloge, ideje... Nisam ništa smislio. Iz mene je zjapila samo praznina. A ona je gore, spavala, onako kako već samo ona spava. Spavala je. Sanjala? Sanjala. Nisam htio oskvrnuti taj spomenik što sam ga podigao od tišine, pod njenim balkonom, pa sam zaplakao tek poslije. Na peronu. Okrenuo se još jednom da pogledom progutam pustu željezničku stanicu i upijem mirise ovoga grada čiji komad duše udahneš sa svojim prvim plačnim dahom, kad te smežuranog, babica stavi na majčine grudi. Ostavio sam ih oboje iza sebe. I nju i grad. Ona je, valjda, bila uplakanija. Raspitivala se. Strepila. Strahovala. Na kraju je vjerovatno shvatila. Pitam se je li razumjela? A ja sam, udaljen cijeli ocean od Rudarske, počeo slagati ostatke svog života, i... Bilo bi lijepo, da mi je nedostajala i da su mi se, u ljetnim newyorškim noćima, umjesto očiju djevojke iz metroa učinile njene... Bilo bi lijepo da sam sačuvao našu ljubav negdje u sebi, zaštitio ju od samoga sebe. Ali lagao bih kad bih rekao da sam skupljao dijelove nje ispod svih onih uzdaha i znojnih tijela nekih drugih žena u čije sam postelje uskakao. Slagao bih samog sebe, kad bi joj poslao razglednicu sa stihom umjesto šifre... Lagao bih, ili bih odsanjario... U svakom slučaju, pobjegao sam od oboje. I od laži i od snova. Jer ništa ne zgrabi tako jako onaj dio tebe, ono malo zrno u tebi, u kojem si satkan cijeli i u kojem je cijeli tvoj svijet, kao što to učine laž i snovi. Ne, nije mi nedostajala. Ni njen smijeh, ni njeni poljupci. Nije mi nedostajala. Samo... Kad bih u svijetu, cijeli ocean udaljenom, zastao na tren, i kad bi srce zaplovilo zelenom rijekom, a uho osluškivalo korake čovjeka koji odlazi ispod balkona stana 3A, shvatio bih, da si nedostajem ja. Ja... Onakav kakav bih se probudio uz njenu rasutu kosu, na zajedničkom jastuku... Onakav kakvog bi me ona nasmijala kad ne može ukrotiti frizuru... Onakav kakav bih sinu priuštio da i on s prvim dahom udahne komad duše, a ne prljavog smoga... Nedostajem si ja... Ja...
|
- 13:00 -
Komentari (82) -
Isprintaj -
#
09.04.2005., subota
Između zbilje i sna
koliko poraza treba
za smrt,
a koliko smrti
za poraz...
koliko gorčine
a koliko
ludila...
Činilo se da, ionako jedva vidljiva, granica između zbilje i sna, nikad nije bila tanja nego te noći. Pun mjesec kotrljao se obroncima Huma, a Neretva je srebrila gotovo neprirodnim sjajem. Ispljuno sam opušak i ruke zabio dublje u džepove. Bura je luđački puhala Carinskim mostom, i ja sam bio jedini pješak koji se mogao nazrijeti u tmini. Nije bila ni noć ni jutro. Bilo je ono najgore doba, vrijeme kada noćne ptice idu spavati a radni se svijet budi. Tišinu je rasparao prastari kamiončić mariborske proizvodnje. Žuti. Sa nacrtanim klasom žita. Pomislio sam na topli kruh iz utrobe tog kamiona i duboko udahnuo pokušavajući u smradu sagorjelog dizela pronaći bar neku naznaku mirisa tek pečenog kruha. Nije išlo. Mnogo toga nije išlo te večeri. Prilika koju sam pratio zamaknula je, u Šantićevu i ja sam ubrzao korak. Učinilo mi se da je bura je bila slabija između zgrada. Sredinom Šantićeve, umorno je tapkala na visokim štiklama ženska prilika. Čovjek bi pomislio veoma skladna i zgodna ženska figura. Pa nekad je sigurno to i bila. Nekad...
Nekad smo bili susjedi. Zajedno se igrali u pješčaniku iza X. osnovne škole, zajedno prelazili cestu vraćajući se iz vrtića, zajedno se bojali u lifta, zajedno pošli u školu... U prvom razredu osnovne škole naslikala je prvu sliku za novce. Sjećam se kako je moj stari, izvalio onog starog, crvenog cenera i obećao joj jedan takav za svaku sljedeću sliku koja bude jednako dobra. Kada je za desetak dana tresnula tucetom slika pred njega, stari nije imao izbora nego izbrojati lovu, a nas dvoje smo s 'gutom' para hodali Omladinskom i ubijali se od sladoleda u plastičnoj loptici. Nekad...
Nekad su pod njenim prstima nastajala remek djela, dostojna akademskih slikara, i stari nastavnik Savo se ponosno vraćao sa svakog školskog natjecanja-izložbe sa medaljom u ruci. Oslikala je i hol škole i zid podruma u kojem smo se krili od granata, oslikala je i starog ''Citroena'' onoj hipi familiji iz zgrade preko puta naše, oslikala je valjda, i moje srce nekom svojom nevidljivom bojom. Da, nekad...
Nekad se, nekako, sva ta idila prosula iz naših života, i nismo još ni maturirali a Vesna je sa srebrnkaste folije udisala dim žutog praha. Šta da pričam, svaka priča o drogi nalikuje jedna na drugu. I nema toga pametnjakovića koji nešto novo i spektakularno može ispričati o tome. Naravno, nisam ni ja pao s Marsa i znao sam kako to hoda, pa ipak sam mislio da Vesna ima dovoljno sivih stanica da zna gdje je granica svim tim pizdarijama s drogom. Ali, čini se da joj siva baš i nije bila omiljena boja.
Probao sam sve moguće metode za koje sam znao da ovisnici rade da se skinu. Probao sam metode svakog prokletog doktora koji je zinuo na televiziji. Probao sam nježno. Probao sam grubo. Sjećam se, najduže je izdržala 17 dana. Počela me udarati, grebati, moliti, plakati, prijetiti, i uostalom sve što ovisniku kojeg trese kriza pada na pamet. Želeći izazvati šok udario sam joj sasvim solidan šamar. Samo je na trenutak zastala a onda me pljunula u lice. Također, sasvim solidno. Opet šamar. Opet pljuvanje u lice. Šamar. Pljuvanje. Šamar. Pljuvanje. Činilo se da je meni bolje išlo, jer se rasplakala i klonula. Tada je izdržala 47 dana. Sjećam se, bilo je ljeto i to je bio veliki uspjeh. Ali, već tada, sam znao da ju ne mogu vječno držati u svojoj sobi i šamarati, a razgovori su odavno već bili pusto trošenje vremena.
Jesen nije počeno ni počela, a Vesna je otišla od kuće, i uvalila se u društvo sa najvećim dnom našeg, ionako srozanog, grada. Život nas je sviju počeo stiskati sa svih strana, i već odavno smo počeli misliti svojim glavama, a čijom glavom je mislila Vesna kada je klinacima iz ulice prodala svoje tijelo, to samo ona zna. Sjećam se da sam poludio kad sam doznao i zaprijetio balavurdiji da se to slučajno ne ponovi. Možda bi bilo bolje da nisam, jer se okrenula onim koji su puni love, droge i spolno prenosivih bolesti. SFOR, IFOR, EUFOR, kako god nazivali taj ološ sa madridskih i marsellskih ulica.
Mene je izbjegavala, možda iz stida, možda je mrzila moja uvjeravanja da pokuša napustiti svo to ludilo, možda je mrzila samu sebe, možda je mrzila mene. Možda nas je, ta plavokosa djevojčica iz predzadnje klupe do prozora, zamrzila oboje. Možda bi ona htjela da sve bude kao nekad. Da, nekad... A možda bi htjela da se nekad nije ni desilo. Tako sam razbijao glavu, dok sam požurio Šantićevom da mi ne umakne. Pratio sam ju, sanjajući na nogama, kako ću prvog dilera s kojim zastane ili prvo auto u koje uđe da dadne još koji dio sebe za gram prljavožutog praha, tako žestoko prebiti, da će me još dugo pamtiti. Koračao sam, tako i ovu noć za njom. Po tko zna koji put sanjario udarce i razbijene arkade svih tih prokletnika, ne razmišljajući koga ja to želim sačuvati. Nju? Uspomenu na dvoje klinaca umazanih sladoledom? Sebe? Čak ni ledeni vjetar nije mogao izbirstriti moje misli u ovakvim trenucima i ovakvim noćima. Jer, ne... O ne! Nije ovo bila prva noć u kojoj se kao lopov šunjam za njom... Ni slučajno. Pratio sam ju, ovako, u noćima kad nisam mogao pronaći nikakav izgovor da pobjegnem od nje. Ili sebe samoga... Kamo li je samo tako žurila? Bio sam kod zatvora a ona kod kina, kad se crni merceders zaustavio kraj nje. Kratko se sagnula nad otvoren prozor i svaka riječ tog kratkog dogovora se čula u toj smrtnoj tišini. Sad! Sad je čas! Potrči! Vikni! Udari! Ubij!
Stajao sam kao skamenjen, sa rukama u džepovima dok je mostarska bura ulazila u kosti. I kad su se zadnja vrata mercedesa zatvorila, progutavši Vesnu, ja sam stajao na sredini Šantićeve, i mazohistički vraćao u svojoj glavi, tek viđeni prizor opet, i opet... Opet je sve što sam učinio bilo samo veliko 'ništa'. Opet sam ustuknuo pred svojim vjetrenjačama. Dovraga, i nisam bio baš neki vitez... Poslije par minuta, okrenuo sam se, i lagano pošao prema svom kvartu... I ova noć je, izgleda, završila... Na isti način kao što su završili i svi moji ostali uhodarski podvizi. Ali kao što rekoh... Činilo se da granica između zbilje i sna, nikad nije bila tanja nego te noći...
|
- 11:12 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
21.02.2005., ponedjeljak
Generacijama koje nedostaju...
Obeć'o sam da VAS neću pominjati...
Bogarati i sudbinu proklinjati...
U varoš se preseliti... Orcati i veseliti...
Obeć'o sam srca teška...
Obeć'o sam... Al jebeš ga...
Evo, i cijelo se desetljeće prevali preko mojih leđa i vaših humaka, prijatelji moji. Cijelo desetljeće bez vas, u kojem i ja bezbroj puta poželjeh da sam se utopio u zelenilu rijeke u koju smo se zaklinjali ili da sam iščezao u plavetnilu neba, koje smo, eto, svojatali da je najplavlje baš iznad ovih par kamičaka koje tako ponosno zvasmo našim gradom... Puste su ove ulice bez vas. Siromašne bez vašeg smijeha, tihe bez vaše psovke... Ogoljele bez vaše ljubavi... Oskvrnute su generacije bez vas, koji svojim životima ponovno oživješte sve behare i smokve, koji svojom mladošću platište nekoliko kratkih potpisa u srcu francuske metropole. Drugačije su noći, bez vaših pijanih laži, koje mi fale više od svih istina ovoga malenog svijeta kojeg zaključah u grudi prije cijelo desetljeće i kojeg svako malo otvaram ne bi li čuo vaš smijeh i vaš inat. Vaš šapat, tih kao let ikara... Ponekad, samo ponekad, kad pijan predam partiju koju s tugom tako pedantno igram, i kad uhvatim sebe kako vješto sakrivam suzu po suzu, od samoga sebe, čujem eho plitkih tenisica po grubom asfaltu, i očekujem pogodak od stativu, onaj što nam je svima najdraži bio. I čujem kako je neko od vas zahako onu mahalušu iz moje zgrade. Ponekad, samo ponekad, kad me netko već posavjetuje da sam pretjerao i kad mi otmu čašu iz ruku, čujem kletvu sa zidića ispred haustora... Ne padaju zare uvijek kako mi hoćemo i kako nama treba. Ni u tavli a ni u životu. Ta me spoznaja, uglavnom, i otrijezni.
Prijatelji moji, opet sam ostao sam. Kao i onaj put, kad ste svi skočili s Gvozdena pećine, a samo ja ostao gledajući dolje u zelenilo i savijajući nožne prste od bola oštre pećine i od stida radi vlastitog kukavičluka. Samo, ne čujem više vaš podsmijeh i vaš smijeh. Ne čujem osude. Možda bi mi danas bilo lakše kad bi mi se neko od vas iz te hladne zemlje podsmjehnuo ili me osudio. Bar onda više to ne bih morao raditi sam...
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali. Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali.
Evo, cijelo desteljeće Neretva odnese svojim virovima, pa čak i ja pokopah onaj dio sebe, koji pogibe pomalo sa svakim od vas. Pokopah, tako i poneki san i poneku ljubav... Jedno ljeto i poneku svađu... Umrije u tom dijelu mene i poneka uspomena, koja bijaše pre bolna da njome nahranim srce... Dovraga, ponekad se upitam tko je veća ruševina? Ja ili ovaj grad kojeg razbucašmo tako olako. Dovraga, prijatelji stari... Ponekad poželim da zamjenimo mjesta...
|
- 10:50 -
Komentari (47) -
Isprintaj -
#
10.02.2005., četvrtak
Pola stoljeća ljubavi...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
Uz kraj ceste, ne pretjerano raspoložen, korake je prosipao mladić u ribarskim čizmama i mlatom u ruci. Nije volio kada se s rijeke vrati praznih ruku. Nikada nije mogao razumjeti priče o ribolovu i opuštanju, i razmišljanje o tome ga je činilo još nervoznijim. Bio je duboko u mislima, ne primjećujući djevojku koja mu je na biciklu dolazila u susret, sve dok nije bilo sasvim jasno da će djevojka, a samim tim i bicikl udariti u njega. Djevojka je vrisnula, on je uspio ublažiti sudar i nekoliko sekundi kasnije, oboje su se pokušavali iskobeljati iz kupina, koje su baš tog ljeta rodile kao nikad. Hektor je bio zbunjen ali je odmah skočio i pomogao djevojci. Ona se crveneći od srama ispričavala i promrmljala nešto o neispravnim kočnicama. Hektor je bio očaran. Po prvi put on, brbljivac, Hektor, nije znao što reći. Piljio je u ljepuškastu djevojku kojoj je to stvaralo još veću nelagodu. Na kraju je rekao ono što najviše mrzi. Svoje ime.
- Hektor. Ja sam Hektor. Mislim... Ime mi je Hektor. – bio je njegov red na zbunjenost. Hektor je jako mrzio svoje ime. Mrzio je i Homera i Ilijadu i sve Grke na svijetu radi svog imena.
- Imaš lijepo ime. – rekla je stidljivo i ponovno spustila pogled.
Tog lipanjskog jutra, život je Ružicu i Hektora prestrojio na isti kolosijek. Medicinsku sestru koja je voljela slikarstvo i studenta povijesti koji je u tajnosti njegovao svoju ljubav prema glazbi. Dok su na Badnjak te 1955. godine, hodali Starim gradom držeći se za ruke, nisu mogli znati da će ona najljepše pejzaže vidjeti u njegovim očima, a on najljepše simfonije odslušati u njenom smijehu.
Da, Hektor i Ružica su se veoma voljeli. Čak je i njen otac, koji nije pretjerano poštovao Hektora, dao blagoslov da se njihova sreća ozakoni i Ružicu i Hektora više ništa nije moglo zaustaviti. Mali stančić, državni doduše, ali takve su godine bile. Na balkonu plava bolnička uniforma i tamno odijelo. Čitave generacije zaluđene radom, oslikavale su se u Hektoru i Ružici. Radi marljivo i dugo. Digni kredit. Rodi djecu. Nemoj da ti nešto fali. Tu sivu mašinu koja se zahuktala punom parom njih dvoje bojali su nekim svojim bojama, ne trudeći se previše da ih ostali svijet shvati. Hektor i Ružica živjeli su san svake zaljubljene tinejdžerke. Živjeli su ga, međutim, sami. Njih dvoje. Hektora su kao ratno siroče odgojili i školovali franjevci, a Ružičin otac umro je nedugo nakon njihovog vjenčanja. Mnogo je puta ljubavni plamen lizao zidove njihove spavaće sobe, ali Hektor i Ružica su i četrdesetu prevalili sami, u istom stanu ali i s jednakom srećom u srcima. Katkad su ih smatrali djetinjastim, jer su se i u pedesetim ponašali kao onog ljeta kad je ga je Ružica udarila biciklom, a Hektor je još uvijek znao pripit uskočiti u nečiji vrt i s ukradenom ružom i besprijekornom arijom kojoj je samo on znao kompozitora, po milijuniti put osvojiti nježno srce svoje dobre žene. Pa čak i na pragu svojih šezdesetih, kada je rat poskidao osmijehe i sa lica najvećih veseljaka, Hektor i Ružica su imali jedno drugo na onaj svoj način, koji im ni strah ni mržnja ni sva bol ovog grada i svijeta ne mogu uzeti. Izdržali i rat. Gledali kako komšijske sinove pokapaju jednoga po jednoga. Uspjeli čak i ostariti. Hektor je prvi dotaknuo sedamdesetu. Ružica se srušila tog dana slikajući dar za njegov rođendan. Moždani udar.
Hektorov se svijet srušio. Ni svi ratove, ni sve smrti, ni sve tuge ovoga svijeta ne bi jače slomile tog malog čovjeka u tamnom odijelu. Klečao je kraj kreveta svoje žene svaki dan, ne znajući je li mu teže kada je tu i kada je gleda tako mirnu i tako bespomoćnu ili kada je daleko u njihovom stanu ili crkvi gdje se tišina poput najvećih lavina odbija od zidova i pritišće njegovo srce. Nakon mjesec dana, shvatio je što se događa. Udar je bio težak, koma je trajala mjesec dana. Doktor je rekao da su svakim danom sve teže šanse. Proklinjao je i molio u isto vrijeme i doktore i bogove i ljude... Volio je i mrzio tu sobu u koju je dolazio nekoliko puta dnevno. Volio je njeno lice, mirno i blago kao uvijek. Pola stoljeća budio se prije svoje žene samo da ju vidi dok spava. Bila je najljepša dok spava – govorio je. Sad je spavala, tu, već mjesec dana i poželio je njen glas, njenu riječ, njen pogled...
Hektor nije mogao bez Ružice. Nije znao. Pola stoljeća zajedničkog života, radio je sve stvari u dvoje. S njom. Dvije karte za Narodno pozorište, dva mjesta na igrankama u Abraševiću, dva tanjura na nedjeljnom ručku, odjek dva para cipela po Starom gradu, dvije porcije pečenih kestena... Dva srca u istom ritmu. Pola stoljeća. Hektor je nosio svoj križ i na kraju, nije više znao ni kuda ni kako. Treći mjesec Ružičine kome je istekao. Uzalud je Hektor plakao i kroz suze joj prepričavao svaki dan zajedničkog života kojeg se mogao sjetiti. Uzalud je se molio bogu, išao u svetišta, davao zavjete. Hektor je vjerovao u njihovu ljubav. Nije znao da će ovako završiti. Bez riječi. ''Samo pet minuta'' – molio je u napadima očaja Hektor – ''samo pet minuta da se oprostimo...'' Hektoru je bilo jasno da tako ne može živjeti. Ne može živjeti bez nje, a jedino što ga je držalo da potpuno ne klone, jest nada da će se Ružica probuditi. Ne znam da li nada umire zadnja, ali u Hektoru nije postojalo ni najmanje nečega što je ličilo na nju, kada se navršilo pola godine od kada je Ružica u komi.
Taj lipanjski dan Hektora je podsjetio na dan kad su se upoznali. Uzeo je kožnatu futrolu i krenuo prema bolnici. Prazan. Tako prazan. U maloj bolničkoj sobi iz kožne futrole je izvadio svoju flautu i odsvirao ariju koju joj je uvijek pjevao. Poljubio ju je, zadržavši svoje usne dugo, dugo na njenim...
Onda je otišao kući zagrlio provaliju smrti popivši prekomjernu dozu tableta za spavanje. To nije bio niti čin hrabrosti, niti čin kukavičluka. Hektor i Ružica su se toliko voljeli, da nisu mogli funkcionirati jedno bez drugoga. Sve te godine. Nije to bila navika. Ni blizu. Uvijek me impresioniralo kako se stari ljudi mogu voljeti kao zaljubljeni klinci. A svaki sam viđao Hektora i Ružicu, sa sedamdeset zima na leđima, kako se drže ruke i polako odmiču ulicom. Bili smo prvi susjedi, vidio sam često puta kako Ružica Hektora škaklja na stubištu dok se penju u svoje gnijezdo. Da je tridesetak godina mlađi možda bi se i utrkivao s njom. Nikada nisam vidio nikoga tko je sa više pažnje i obzira postupao prema voljenoj osobi. Sve te godine.
Nije prošlo ni dvanaest sati od Hektorove smrti, kada se aparat na odjelu intenzivne njege oglasio. Isprva kratko, a onda ubrzavajući sve do jednoličnog dugog tona. Nakon šest mjeseci Ružica je otvorila oči da vidi mutni svijet oko sebe. na odjelu je nastala strka, jer nikad do sada nisu imali živog pacijenta koji se probudio iz tog stadija kome. Pregledi, pitanja, refleksi, psihičko stanje... Činilo se da je Ružica izbjegla ruku smrti koja ju je eto, držala dosta dugo. Stalno je pitala za Hektora, ali doktori bi već našli neki način da je umire. Kad je premještena na odjel u kojem su posjete dozvoljene, varka više nije prolazila.
-Gdje je Hektor? – htjela mu je reći koliko ga je samo sanjala.
Zamislite koliko snova stane u šest mjeseci sna...
Koliko se god mladi doktor trudio da tu istinu što obazrivije kaže, da što više ublaži gubitak i smrt supružnika prikaže, što normalnijom, toliko je to bilo uzalud kada je Ružica shvatila što to ljepuškasti doktor govori... Soba se po drugi put na isti način sklopila nad njom... Koma je ovaj put bila doživotna...
Možda je u Hektorovom oku ostao posljednji portret Ružičin. Ne znam, možda. Volim vjerovati da je tako. Nisam imao hrabrosti pogledati kad sam mu, našavši ga na krevetu, sklopio oči...
Posvećeno
Rosane i Ettore Benvegnu
|
- 15:40 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
31.01.2005., ponedjeljak
Jedno od mojih proljeća... (Posljednje pismo Vedrana B.)
I to se proljeće vuklo sporo, kao egzotična istočnjačka karavana, a ja sam strepio da će uskoro od nekuda, kao u svim crno bijelim filmovima, iskočiti razbojnici i raštrkati sve ove dane kao prosute klikere. Ona je voljela proljeće u našem gradu. Grlila je procvjetale lipe i ozelenjele platane, čini mi se s većom ljubavlju, nego što je u vrelim ljetnim noćima grlila mene, sakrivena toplim mrakom i hukom rijeke. Kotrljali smo osmjehe Korzom kao što mala djeca kotrljaju grudvu u snijegu koja postaje sve veća i veća. Bože, kako smo samo važni, sami sebi bili. Vjerovali smo u ljubav. Otkrili smo ju i vjerovali smo u nju. Bili smo u svom svijetu, u kojem nismo ni primjećivali ludilo koje se uvuklo u te iste ulice kojim je odzvanjao naš smijeh, između tih istih platana koje je ona grlila a ja nožićem urezivao naša imena. Nismo primjetili ludilo koje se uvuklo u glave ljudi. A to ludilo potvrdio je spomenuti razbojnik s početka priče, i sa vrha planine, upotrijebivši granatu umjesto pečata. Time je ludilo postalo službenom religijom u našem carstvu.
Ja nisam volio Proljeća... Nisam ih uopće volio...
Pitala me tih dana šta sanjam... Pod dekom, u podrumu zgrade. Držeći me za ruku. Štrecajući svaki put kad udari blizu. Priznajem da sam ostao zatečen. Rekao sam, da sanjam nju... Nas sanjam, rekao sam... Nasmiješila se samo, nije kazala nista... Negdje, na trećem spratu, kod komšinice Mile, pod salvom metaka, lomio se kineski porculan. Pripila se uz mene. Nismo se više stidjeli ni komšinica, koji čak ni pod granatama ne odustaju od ženskih brbljarija. Sjećam se da osam dana nismo izašli iz podruma. Pitala me hoću li je odvesti odavde. Hoću, obećao sam joj, i sam vjerujući u to. Na dan kada je naša zgrada tri puta pogođena, ja sam otišao u bolnicu. Bio sam jedini koji tamo leži radi slijepog crijeva. Gotovo da me bilo stid, što i ja nisam ranjen. U posjete je dolazio jedino stari, jer baš i nije bilo neko vrijeme za šetnjice po gradu. Pitao sam ga za nju. Slagao mi je nešto i dao komad papira. ''Čitaj noćas, ako bude struje'' – stari je čudno izgledao neobrijan i umoran. Pismo sam otvorio pod slabim bolničkim svjetlom. Nasmiješio sam se kad sam vidio da je napisano crvenom bojicom. Valjda u podrumu nema ni jedna olovka. Oči su mi letjele preko dobro znanog rukopisa i iz mene je jednostavno počeo izlaziti glas. Nekontrolirano i jako. Urlao sam da se orila bolnica. Čitav grad je postao moj urlik. Suze nisam osjećao. Bol je presjekla glas. Sestra je dotrčala. Rana se otvorila. Konci popucali. Avion je već sigurno poletio. I sletio. Na Heatrow. Možda samo ja znam koliko je suza odavde do Londona?
Nisam trebao čitati oproštajna pisma da saznam razloge zašto pobjeći iz grada po kojem padaju kiše vrelog čelika. Dobro sam ih znao. A ona, se jadna pravdala što bježi na sigurno i lijepo mjesto. Ostavila pramen kose. U pismu. Ostavila dio sebe. U meni. Pod mojim noktima. Nosio sam ga dugo oko vrata u nekom medaljonu. Onda su valjda kiše isprale i mene. Mostarske kiše. Više nije bilo podruma, više nije bilo granata. Nisam mogao živjeti u toj prošlosti. A i nije to bila neka prošlost da se živi u njoj.
A ona?
Nju sam sreo nekog sasvim drugog proljeća...
Ili...
Ona me srela nekog sasvim drugog proljeća...
Pitala me šta sanjam...
Slile su se bar dvije Neretve kiše i dvije Sahare vrućina otkad smo progovorili posljednje riječi. Otupile nam oštrice jezika, doblii smo koje kilo, koju godinu...stariji smo, važniji, ponosniji...
Primio sam zadnje pismo iz Londona. Kažeš da se ne sjećaš kako izgleda sunce. Kažeš da ne možeš naći Mostar tamo u tim kišnim ulicama. I ta kiša, kažeš, nemiriše ko mostarska.
Otkud tvoje pismo?
Zar još pamtiš moje adrese? Brojeve?
Piše da me se ponekad sjetiš...
Noći u skloništu? Rat je bona odavno gotov, mogla si koji put doći da vidiš da smo i mi sad Europa. Puno Europljana...Talijana, Francuza, Nijemaca i Španjolaca...Doduše, ovi novi turisti nosaju uniforme, ali su ok. Tu i tamo ih raja zakamenjaju, izgađaju jajima, ali ne vejruj BBC-u,nismo mi ksenofobi i šovinisti. Rasisti? Ma kakvi?
Bila ti je stara neki dan na sabiranju. Ona i moja još uvijek tabire iste teme, te poskupio majdonos, te kava, te ovo, ono...Uvijek znaju ko je umro i od čega. O lošim stvarima stalno pričaju, ali navikli smo više na njih...
Oplače ti stara vazda jedno minut za tobom...
što bona ne dođeš malo radi nje...
Evo, sad te i ja malo poželio, otkad sam primio ono pismo, sve mi nešto otoplilo oko srca. Nisam pismo od '95 primio. Sve nešto sada ovi mailovi, nema čari dok ne čekaš tjedan, dva ovaj komad papira.
Ne traži Mostar gore, nećeš ga naći. Kažeš skupo gore? Rekla bi tebi tvoja stara odmah, da je patlidžan sigura skuplji nego gore.
Jelde, ti i ja smo nekako najviše strahovali, a najviše voljeli biti jedno kraj drugog u onom podrumu. Sjećam se jednom, nije dva dana rokalo, a stara ne da vani. A ja ti čuo negdje glas... I kontam što bi bilo dobro da sad jedna, dvije...onako radi reda. Hehhe, nije im mnogo trebalo.
I ono kad nas je tvoj pokojni stari provalio da se držimo za ruke...zemljo otvori se!!!
Ma daj, nemoj da te nagovaram, dođi malo.
Sačekat će London i tebe nekih par tjedana. Dođi da mlo zaustavimo vrijeme. Čudno, nisam te vidio toliko godina, a unaprijed mogu pogoditi sva mjesta gdje bi išli. I šta bi radili...pa da, nemamo više 15?
Ne traži gore Mostar, nećeš ga naći...
Prva ljubavi...ne kaže se džaba da prva ljubav nema zaborava. Jest, jest, laž bi bila da ti kažem da te volim, ali ostalo te pod mojim noktima. Tek toliko da znam o čemu misliš kada zagrmi, kada lije... A gore uvijek, kažeš lije.
Šta ima veze imam li curu? Nemam, al eto... Nemam pojma. Tvojoj staroj kažem da imam, pa ko zna šta ti ona još nalaže...
Lafo će tebi smetat to što imaš momka gore?
Dođi i ne traži Mostar gore...
V. B.
|
- 18:07 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
05.12.2004., nedjelja
Domac nije imao sreće
...ti znaš da lažem,
da se promijenit neću nikada,
život je jedan, živi ga Fikreta...
Prvi sam ga put vidio vireći između dvije vreće s pijeskom, kroz rešetku prozora podruma u kojem smo se krili od iste one vojske koju smo prije par mjeseci oduševljeno crtali na satima likovnog. Pojavio se, u predugačkom mantilu, na vrhu Omladinske, sam, baš kao Gary Cooper u najboljim danima. Sam protiv svih. Ulica je bila pusta, potpuno pusta, a podrumi su bili puni, potpuno puni, i svi su samo čekali da li će General i danas biti točan i održati riječ. Naime, General je prije svakog granatiranja, preko radio postaje objavio kada će urnebes početi i koliko će trajati... Pomislio bi čovjek, da to i nije bio bogznakakav rat.
Dječak u predugačkom mantilu sa vrha ulice je potrčao sekundu ili dvije, prije prve ispaljene haubice. Bio je to očiti pogrešan start, ali strogog nastavnika tjelesnog ionako nije bilo. Trčao je Omladinskom onako kako trči osmogodišnjak prestrašen detonacijama, sve dok ga prestravljene žene iz naše zgrade nisu dozvale u podrum... Zbunjeni, neugledni, neuhranjeni dječarac uskoro je plačnim glasom odgovarao na bujicu pitanja brižnih žena, baka i mama koje su svako malo kukale i lelekale plašeći klinca još više. Kroz suze je objasnio da živi u Domu za nezbrinutu djecu i da je od tamo pobjegao, da nema roditelja i da je trebao ići u Italiju sa ostalom djecom. Ali nije imao sreće...
''Ne'am sreće, braco'' – bila je njegova prva rečenica upućena meni. Nisam ga ništa pitao, možda sam ga samo malo manje radoznalije a malo više priljateljski gledao, pa mi je, šapnuo tu rečenicu koju sam urezao duboko u sebe. Kao da mi se pravda što nema mame, što nema doma, i što je rat i što je on u našem podrumu i što nosi predugačak mantil. Nemam sreće.
''Nemam sreće'' – ponovio je par dana kroz smijeh kad sam ga pobijedio u pole-cijele i osvojio mu i zadnju sliku ninja kornjača, koje smo ukrali u trafici na vrhu ulice. Zvali smo ga Domac, iz prostog razloga jer je bio iz doma. Njega to nije smetalo. Nije on kriv, rekao je, samo nema sreće...
Godine su se prosule našom ulicom kao rasuti klikeri, i svaka je bila priča za sebe, a opet tako su nalikovale jedna drugoj. Mi smo, uglavnom gonjali školu, a Domac je uglavnom gonjao nas. Bio je pravi mali poduzetnik. Farmerice, kava, šibicarenje... Poslijeratno vrijeme je ionako bilo stvoreno za šverca i mutnih poslova. A kad vas sa četrnaest godina u guzici, ulica uzme pod svoje, samo dobar degenek može popraviti stvar. Domcu ga, nažalost, nije imao tko dati. Uvijek je bio najjači, uvijek je bio muškarčina, prvi se počeo brijati. Surov i opak. Starci nam nisu dali družiti se s njim. Pokušavali smo mu pronaći bilo kakav pošteni posao. Skupljaj papir, željezo, prodaji povrće na tržnici, budi šegrt kod čika-Tome, automehaničara. Domac se samo smješkao, kao Gary Cooper prije no što izađe pred barabe, i radio po svome. Kad sam ja iza sebe imao dvije godine gimnazije, Domac je imao tri godine zatvora. Uvjetno. Pljačka benzinske pumpe. Oružana pljačka piljare. Kleo se da on nije opljačkao tu piljaru.
''Nisam, care majke mi, pa reko bih tebi da jesam'' – molećivo je gledao u mene svaki put kad bi se kajao ili pravdao za nešto. Vjerovao sam mu jer je Domac bio sve, samo ne glup. A samo bi glupan opljačkao piljaru, na ćošku Omladinske i Dubrovačke. Samo glupan. I onaj tko ne zna da u njoj nema ni prebijene pare.
''Vjerujem ti, brate... Ali prišili su ti, jebi ga sad...''
''Jebi ga, ne'am sreće...'' – rekao je stišćući mi ruku na kapiji pritvora u Šantićevoj. Kada smo mi s vrata skinuli gimnaziju a Domac robiju, mislili smo da smo zagospodarili svijetom i čudili se kako drugi ne kuže koliko smo mi u stvari važni. Svoju beneficiju odraslosti prvi je ponovno iskoristio Domac. Loše društvo i dobra droga. Puno para i puno zavisti. Prodali ga jarani. Jebi ga, Domac, nemaš sreće... Još jedna godina zatvora. Ovaj put, ne maloljetničkog. Pravi pravcati zatvor. Nema više posjeta kao prije. Nema kolača bake Ane, nema Kolumbo čokolade, nema JOY kurtona, da ne drkaš po postelji, jer se ista mijenja svako sedam dana. Nema droge, Domac... Nema droge?
Svakog utorka, kupovao sam 2 voćna jogurta, išao kući, pažljivo otvarao jogurte, stavljao male paketiće smrti u njih, sekundarnim ljepilom pažljivo lijepio poklopce jogurta i nasmiješen zvonio na vrata kazneno popravne institucije poznatije kao Ćelovina, dolazeći mu u posjet. Radi droge su mu produžili boravak u zatvoru za tri mjeseca, tako da se njegov izlazak iz zatvora poklopio s mojim zadnjim položenim ispitom. Na dodjeli diploma, između svih Odijela i svih Kravata, stajao je Domac u ispranim starkama i kožnjaku, pljeskao, čini mi se, najjače. Nikad nismo vršili pritisak na njega. Nikad se nismo igrali roditelja s njim. Nemoj to Domac, ne valja ti to. Ne može to tako, daj uradi nešto kako treba. Nikada nije čuo bilo kakvo popovanje od mene niti bilo koga iz društva. Jednog je dana, naprosto, sam preokreno ploču. Prestao s drogom, iznenada kako je i počeo, položio maturu, i za pravo čudo našao pošten posao. Radio je kao kurir na relaciji Mostar – Sarajevo, za veliku firmu i osrednje novce. Djevojka, garsonjera, posao, službeni auto...
''Jebote, počeo sam živjeti u dva'es'trećoj'' – nije sakrivao zadovoljstvo.
Domac je predao svoju karticu službenici na šalteru upravo u trenutku kad su u banku ušla dva tipa u dugim kaputima.
''Sve'' – rekao je ponosno Domac, jedva čekajući da uzme u ruke svoju prvu plaću. Prvu legalnu i poštenu plaću. Kada je blagajnica izbrojala novce i izvršila svečanu primopredaju u Domčeve ruke, nitko na svijetu nije bio ponosniji od njega. A ni meni nije bilo svejedno. A nikome u banci nije bilo svejedno kad je jedan od spomenutih likova u dugim kaputima izvadio automatsku pušku i bosanskim naglaskom, zatražio sve novce iz banke. Nastala je panika, koju pljačkaši nisu mogli kontrolirati, netko je upalio alarm, svi su vrištali, golobradi zaštitar je izvadio svoj Glock, iz kojeg u životu nije ispalio ni metka. Ni metka. Sve do tog dana. Jedan jedini metak kojeg je golobradi zaštitar ispalio iz svog službenog Glocka, jedan jedini metak kojeg je golobradi zaštitar uopće ispalio u životu, bio je u stvari metak upozorenja. Kako je onda završio u Domčevoj jetri, ne bi znali objasniti ni svi balističari ovoga nesretnog svijeta. Na podu Zagrebačke banke umirao je čovjek kojeg sam vidio na vrhu Omladinske kroz prozor podruma, u predugom mantilu, prije četrnaest godina. Tamna krv je natopila novu košulju koju je Domac mrzio ali nosio radi reda i radi posla. U ruci je stiskao prvi i jedini pošteno zarađeni novac. Lopovi su pobjegli, zaštitar se onesvijestio, a mnoštvo se okupilo oko Domca. Iznenađenje je nestalo s njegovog lica. Imao je onaj gerikuperovski osmijeh, i kao da je htio reći ''Ma, hajde, nije to ništa, samo nisam imao sreće...'' I nisi, Domac... Nisi...
|
- 20:06 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
23.11.2004., utorak
Moje noći, moje rakije, moj grad...
...hej noći,
ne štedi me ni ti
uzmi zadnji dio mene
uzmi sjaj
iz oka moga
udari me jako
pusti krv iz ugla usana
tamo je nekad
stajao
osmijeh...
...hej kurvo, sa ulice
ti i ja smo noćas
isti
ti znaš kako je kad
prodaš sebe
za vrele suze i cigare...
Iz košmara me probudila kiša, koja je u luđačkom ritmu lupala po prozorskom staklu. Još par sekundi su mi pred očima treperili likovi iz noćnih mora, a onda sam shvatio da sam budan. Loša noć. Loši snovi. Osvrnuo sam se, tražeći njene oči. Njen pogled. Dodir. Prevalio sam se, razočarano, na drugu stanu kreveta. Ona nije tu. Osjetio sam leptira u trbuhu. Već mi je nedostajala. A nije prošao ni dan. Čak ni jutro. Otpio sam gutljaj ustajale vode iz velike krigle, koja je stajala na noćnom ormariću, po navici iz nekih drugih, alkoholom začinjenih, dana. Vani je kiša padala gotovo neovozemaljski. Nebo je bilo bolesno žuto. Sklopio sam oči pokušavajući se sjetiti šta bi ona sad mogla raditi... Možda još uvijek spava. Zadrhtao sam od te pomisli. Mogao sam ju satima promatrati kako spava. Kako diše. Zračila je nekim čudesnim mirom dok spava. Tako sam jako poželio da je tu i da spava na mojim grudima. Ustao sam iz postelje znajući da je gotovo sa snom. Velika kazaljka na zidnom satu je upravo stizala malu na broju 4, kad sam se obukao. Napolju je studeni je dokazivao da opravdano nosi svoje ime i natjerao me da zakopčam jaknu do kraja. Kvragu i nesanica. Dok je fordov motor ubijao tišinu, kojoj je moj kvart prirodno stanište, razmišljao sam kamo otići. Kamo otići u pola pet ujutro? Po oluji? Kamo pobjeći od samoga sebe? Trebala mi je prijateljska riječ, zato sam noćas odlučio zaobići zadimljenu stražnju sobu podruma koji je glasio kao disko klub u našem gradu. U spomenutoj prostoriji se igrao poker dvadeset četiri sata dnevno, a u nju su me, skorojevići i tatini sinovi, ionako puštali samo radi mog prijateljstva s Medom. Ja sam tu privilegiju redovno koristio, oduzimajući podjednako besramno novce, i gradskim tajkunčićima i ruralnim tipčinama sa više automobila u dvorištu nego završenih razreda osnovne škole. Naravno da smo Medo i ja bili u talu i varali kao posljednji cigani-šibicari na seoskom vašaru. Kasnije bi svratili u neku drugu kafanu, pa u treću, pa onda, čini mi se u svaku prokletu kafanu u ovome gradu... Na kraju bi podjelili preostali novac jer čak ni Medo nije mogao popiti i razbucati količine novca koje smo im, nema ispravnije riječi, otimali.
Dao sam gas i ponadao se da B. radi noćnu na obližnjoj benziskoj pumpi. Obradovao sam se B.-ovom starom dizelašu koji je kisnuo na parkingu kraj pumpe i u isto vrijeme zakolutao očima vidjevši golemog sivog džipa, odvratno simetričnih registracijskih oznaka, koje sam itekako poznavao. Kao i vlasnika, uostalom. Ne znam što da kažem o čovjeku koji se iz svoje pećine u jednom od okolnih brda koje okružuju moj grad, spuštao samo da započne neku kavgu ili da se potuče s nekim. To što je u svakoj toj tuči izvlačio deblji kraj i odlazio kući trkeljajući riječi osvete kroz krvave razbijene zube, nije ga nimalo smetalo da nešto slično ponovi u prvoj sljedećoj prilici. Otvoreno sam pokazivao svoju antipatiju prema njemu, što je njemu sasvim dovoljan razlog za tuču, ali do sada ga nisam prebio samo iz razloga što bi netko mogao pomisliti da imamo nešto zajedničko oko čega smo se posvađali. Nisam htio imati ništa s tom vrstom ljudi. Ni zajedničko, ni ne-zajedničko. Ništa. Zato sam ga pustio da mirno sikće, prolazeći kraj mene, na samom ulazu u unutrašnjost benzinske pumpe. B. me dočekao na vratima, raširenih ruku. Znao je da glupim danom, po ovakvom vremenu, u ova dobi noći, mogu doći samo ako me nešto pomakne, ako me poklopi onaj konačni talas onoga nečega radi čega već ljudi plaču, piju, i puše, gledajući u plafon svoje dnevne ili spavaće sobe. Znao je da je dolazim bez osmijeha, zato je on namontirao svoj vječiti osmijeh koji je nekako odudarao od također vječitog, plavog kombinezona u kojem je radio. Ali, noćas ionako sve odudara, i ništa nije kako treba, pa mi stoga ne treba vjerovati ako kažem da me B. nije razveselio tim osmijehom. ''Imam odličan lijek za nesanicu'', rekao je kasnije vadeći osrednju bocu rakije. Od svih mogućih pića koje sam svih ovih godina hedonistički sipao u želudac, rakija, loza, bila je jedina boginja kojoj se nisam niti molio, niti pomolio. Mrzio sam to tradicionalno piće, ne zato što je tradicionalno, naše i domaće, nego zato što je užasno ružno i okusom i mirisom. Ali kad je B. izvadio i dva mala čokalja (čašica za rakiju specifičnog izgleda) koji se mogu naći još samo po sjećanjima djedova hercegovačkih, lice mi se razvuklo u osmijeh i da mi je tog časa nasuo pun čokalj otrova, popio bih ga kao da je nektar s Olimpa, pa kako onda ne bih domaćicu lozu majstor-Vence. ''Dobra'', govorio sam pri svakom novom čokalju, iako je rakijetina bila jednako gadnog okusa. B. se veselio što konačno on i ja pijemo skupa i pokušavajući me razveseliti prebrali smo mnoge teme ali sva ta prošlost mogla me je samo dublje gurnuti u ponor. Nakon svakog glasnog smijeha tišina je bivala sve jača. Kad smo nakon par sati ugledali dno boci i na pumpu se dovezla prva mušterija, skužili smo da je kiša prestala. Malo kasnije sam skužio i to da ford neće upaliti. Nema veze. Pozdravio sam se s B.-om i zatrandao mokrom ulicom... Spavalo mi se, i to je bilo jedino dobro te noći...
Kad, u gluho doba noći opusti grad, i kad se pripiti vraćate kući Avenijom ili Radićevom, kad su ulice mokre i kad su ugašene peći iz kojih se vije dim pečenih kestena i kad zaustavite dah, možete u krošnjama platana čuti kako Mostar diše. Možete čuti žubor Neretve, pa i Radobolje, a odmah u sljedećem trenu možete čuti huk sa stadiona i step pliktih tenisica na obližnjem terenu za mali nogomet. Ovih, posljednjih godina, u Mostaru možete pronaći odsjaj mnogih gradova, ali i ugaziti u blato donešeno iz mnogih provincija i zaselaka čijim smo se imenima kao djeca smijali tražeći ih po zemljopisnim kartama. U Mostaru možete pronaći Zagreb, Sarajevo, Konjic, Beč, Kokorinu, Nevesinje, Gacko, Beograd, Uzariće, Dolac... Možete pronaći i još neke... Ali, ne čini li se i vama da provincije nekako pretežu na toj vagi mulitikulturalnosti... Ali ipak... Kad u gluho doba noći opusti grad i kad se pripiti vraćate kući Avenijom ili Radićevom, kad su ulice mokre i kad su ugašene peći iz kojih se vije dim pečenih kestena i kad zaustavite dah, u Mostaru možete pronaći i Mostar...
|
- 22:59 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
17.11.2004., srijeda
Medo prijatelju...
Sam đavo ti je dao
Brzinu eskivaže i razoran udarac desnom
Sam đavo te je spas'o
Kad te Prco s burazerima
Ček'o u mraku kod pivare
I onda kad te agent 071
Pedagoški treh'o o stanični zid sivi
I uspio je da ubije boga u tebi
Al` đavo u tebi je
Ostao da živi
I sad čekaš sabah sa šejtanom...
I sad čekaš sabah sa šejtanom...
Kada bi sa vrha Avenije pošli prema Starom Igralištu, produžili do Balinovca, pa se onda ulicom Matije Gupca dokotrljali do Bulevara, prebacili se nekako do Tekije, pa Titovom ulicom do Luke, spustili se u Stari grad, nastavili Bulevarom, do Titovog mosta, izbili na Musalu, ponovno Glavnom produžili do Carine, pregazili još jedan most, pa se Šantićevom dovukli do Centra II, nema te birtije u kojoj Medu bi znali. Po imenu, po prezimenu, po nadimku, po osmjehu, dobroti, gnjevu, smislu za humor, po njegovim teškim šakama, po količini malih čašica J&B viskija koje je mogao strusiti u želudac... U svakoj ste kafani, od Zalika do Tekije i od Bijelog Brijega do Opina, ako ste u društvu s Medom mogli očekivati poneko besplatno piće. Od gazde za Medu. Od konobara. Od cimera iz vojske. Od raje. Od profesionalke sa šanka. Od...
Prijatelja?
Kada bi ujutro krenuo na kavu i svojim krmeljavim očima škiljio niz Strelčevinu, morao bih se braniti od ruka koje su mu pružali na rukovanje. Dileri. Policajci. Mostarska raja. Domar osnovne škole. Šiparice koje žure na nastavu... Svi oni, i još poneki bi se pobratimili s Medom i okrunili ga krunama i titulama trenutno modernim u gradskom žargonu. Medo brate. Medo care. Kralju. Šahu. Idolu. Gospodaru...
Medo prijatelju?
Pogledom sam potražio dva imena urezana džepnim nožićem drhtavim rukopisom nesigurnih osnovnoškolaca, u prizemlju zgrade u ulici nazivane po jednome Komunisti a zatim po jednome Kralju. Komunista se prezivao Đikić, a kralj se zvao Tomislav. Na prvim vratima, lijevo, stajalo je, na mesinganoj pločici, jedno od tih urezanih imena. Dobro znam to ime jer ga je moja baka bezbroj puta ponovila skačući za mnom i za vlasnikom tog imena pokušavajući nam utrapiti sendvič od parizera. Dobro znam to ime jer je sjedilo sa mnom u školskoj klupi 8 godina. I još koju godinu na nekim drugim klupama. Dobro znam to ime jer je napisano odmah ispod mog, u Rješenju Županijskog Suda, za remećenje javnog reda i mira, kad smo se na maturi potukli sa Bosancima. Da, dobro znam ime Goran Medvjedarac. Zvani Medo.
Zašto sam onda oklijevao cijelu sekundu da pozvonim na vrata kroz koja sam nebrojeno puta ušao bez kucanja. Zašto sam oklijevao da izabrem jedan ključ, sa svog privjeska i lako srušim tu prepreku? Zato, jer je lakše podnijeti deset udaraca Bobe drota, pendrekom po leđima, nego okrenuti drugu stranu medalje nazvane 'Život Gorana Medvjedarca.'
Sjedio je u potkošulji, za malenim stolom u dnevnoj sobi, sa pola boce J&B-ja i nekoliko načetih kutija Lucky Strikea. Nekoliko amajlija okačenih po vratu i desnoj mišnici. Miris kolumbijskog hašiša. Ispričali smo pogledom u tih par sekundi, ono što je bilo od kad se nismo vidjeli zadnji put. Jer, Medo i ja se ne viđamo često. Bili smo, doduše kao sijamski blizanci spojeni nevidljivom pupčanom vrpcom, bili smo... Ali nekako smo, od života uzimali različite stvari, tako da je druženje, intezivno druženje, vremenom atrofiralo i pretvorilo se u povremene susrete, u kojima bih Medo uviđao da je zapravo sam na svijetu. Obišao bi cijeli grad, upio tko zna koliko osmjeha u prolazu, dobio tko zna koliko tapšanja po leđima, primio bog zna koliko komplimenata od napaljenih raspuštenica u najboljim godinama, ali nigdje nije mogao naći samo jednu kap Iskrenosti. Onda bi okretao moj broj i zvao me na rakiju. Uglavnom je svaki poziv zvučao ležerno, ali ponekad bih u glasu osjetio Dno koje je Medo dotakao. Spomenutu bi kapljicu Iskrenosti, Medo obično prepoznao mrtav pijan, u mom oku, a ja sam ga onda puštao da je s merakom razlije po sebi, rastopljenu u još jednoj čašici J&B viskija. Jer Medo i ja smo se predobro znali. Nismo držali predavanja jedan drugom. Ni o načinu života, ni o bilo čemu drugom. Razumjeli smo se na svoj način. Postavljali pleća jedan za drugog. Bili smo vojnici koji su borbe vodili na različitim bojištima ali su krvarili skupa. Približio se velikom prozoru, dnevnog boravka i gledajući van, sipao novi viski. ''Gdje si Medo brate'', netko ga je uspio pobratimiti čak i kroz debelu čipkastu zavjesu. Pogledao me, bez riječi i iskapio čašu...
|
- 19:43 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
11.11.2004., četvrtak
Još jedan komad djetinjstva
E, moj Plavi, bio si malo sirov, al' ipak pravi
Nikad u dilu sa bagrom, nikom u stranu, nikome duzan
Bio si, sve u svemu, dobrom cukom naoruzan.
Sta da pricam, ja danas ne znam nikog ko ti je slican
Spremnog da bez racuna, tacno u podne
Razgrne slabe i kao Geri Kuper sam izadje pred barabe.
Da, tu i tamo, setim se devojke po kojoj se znamo
Cudljivo kisno leto sedamdes' koja, godina Raka
Kad me je skolska ljubav ostavila zbog murjaka.
Davno bilo, otad se sedam mora Dunavom slilo
Dok jedro mog kaputa burnim su morem terali vetri
Na tvoje epolete sletele su zvezde dve - tri.
U grad pod Marjanom stigli smo drndavim, busom a ljudi su se isčuđavali kako smo živi. Meni nije jasno zašto ne bi bili živi, a tek kasnije kad sam naučio ponešto o ratu, mogao sam se zakleti da je svaka ona rupa na busu, kojim tada nisam pridavao važnosti, bila promjera 7,62 mm, omiljenog automatskog oružja svih naroda i narodnosti bivše nam republike, koja se eto raspadala u trenucima kad sam ja tonuo u prvu izbjegličku noć, na strunjači sportskog centra ''Gripe'' u Splitu...
Kad imate 12, i izbjeglica ste u tuđem gradu, jer vas je iz vašeg istjerao rat, ne razbacujete se baš previše samopouzdanjem. Štedite ga i čuvate, pažljivo razmislite koliko ćete ga danas potrošiti, dva puta razmislite, baš kao što majka za malim kuhinjskim stolom, u jednom od splitskih kvartova, prevrće novonastale hrvatske dinare i bonove za ručak hotela ''Lav''... Prvi dan škole nije prošao sasvim najbolje, jer sam se, objašnjavajući jednome domicilnom kolegi regionalnu razliku između Bosne i između Hercegovine, malo zanio i umalo ga utopio u lokvi vode ispred škole. Ni drugi dan škole nije prošao najbolje, jer je spomenuti domicilni kolega, prilično našminkanog lica na kojem su se isticale modra i zelena, doveo svog tatu. Ali je zato zadnji dan škole prošao sasvim u redu. Kad su, na dodjeli svjedodžbi pročitali moje ime, ustao sam i primio pohvalnicu, svjedodžbu, drugu pohvalnicu te održao prvi govor u svom životu. Sastojao se od jedne rečenice. Ali i od te jedne stara je tamo negdje iz posljenjeg reda bacala suze radosnice u gomilu, kao mlada bombone u svatovima. Trijumf nije uspjela pokvariti ni famozna riječ ''Izbjeglica'' koja se, siguran sam, i tada šaptom razlila školskim holom... Sve između prvog i zadnjeg školskog dana, koji je ujedno i moj zadnji dan izbjeglištva, obilježio je jedan čovjek. Sada čovjek, tada klinac. Stariji tri godine od mene. Stanovao je par ulaza od moga. U njegovim sam očima prepoznao iskrenost i suosjećanje, kada su mi lokalni dripci oteli bakin stari bijeli ceker, i iz njega po rivi prosuli ručak po koji sam svaki dan išao u hotel ''Lav''... Od tada smo bili nerazdvojni. Baš nerazdvojni. U tih devet mjeseci upoznali smo jedan drugoga i bili bliži od braće. On bi spavao kod mene a ja kod njega, išli smo brodovima na Brač, bježali iz škole, povjeravali tajne jedan drugome... On je htio postat policajac a ja pilot. Bili smo pravi... On nije imao starog. Odnosno imao ga je ali bog zna gdje je bio. Jedne noći, kad sam ukrao litar crnog vina koji je stara sakrila kad dođu gosti, rekao mi je da mu je stari navijač Hajduka i da je dolazio na tekme u Split i tako sreo njegovu staru, i eto... Rodila se ljubav, a rodio se i najbolji splićanin kojeg sam sreo. Stari mu je poslije prve tekme digao sidro i razgulio u pripizdinu iz koje je i došao a njega i staru ostavio da se snalaze i da životare u malom stanu na Pujankama... Bio je jedini splićo koji ne navija za Hajduk i mrzio je sve moguće navijače iz dna duše. Jedan smo drugome na rastanku obećali vjernost i odanost, baš kao Old Shatterhand i Winnettou. ''Vidjet ćemo se za 3 zime, kad sjena masline bude sedam puta viša od mog bijelog brata. Howg!!!'' Od njega je i potekla moja ljubav za crvenokošcima i njemu dugujem današnji nadimak. Nismo se vidjeli za tri zime. Nismo se vidjeli ni za četiri ni za pet zima. Životi su nas prevarili i raštrkali brže nego što smo mogli stizati razmjenjivati nove adrese i telefone. Zadnja adresa mu je bila internat policijske akademije u Zagrebu. Debeli sloj prašine prekri to prijateljstvo, ali ga ipak sve ove godine sačuvah u srcu kao nešto nejvrijednije što udahnuh tamo uz more...
Jednoga jesenskog dana, prije dvije godine, sasvim se slučajno nađoh na sjeveru poljudske ljepotice, u pratnji svog prijatelja D.-a koji je fanatični navijač Hajduka. Derbi je bio dobar, Dinamo je gubio, sjever se veselio. Sve je bilo savršeno. Tko je stvorio nered i od kuda su se pojavili specijalci s onim svojim produženim pendrecima čini mi se da nikad neću saznati. Tko je D.-a pogodio šipkom u glavu ni to nije razjašnjeno do danas. Vratio sam se da spasim D.-a od stampeda koji se stvorio kad su specijalci ušli na tribinu, nageo se nad njega da vidim je li pri svijesti i to je bilo zadnje što sam učinio, jer me je gromada od specijalca udarila pendrekom po glavi, učinivši tribinu savršeno tihom i mirnom. Stajao sam tako sekundu, a onda zagrlio beton Sjevera. Probudio sam se na odjelu KBC ''Firule'' u 11 sati narednog dana. Gromada od policajca sjedila je kraj kreveta. Opsovah, a on skoči na noge. Kvragu, te su mi oči bile poznate. Pa naravno, ova me budala raspalila pendrečinom po glavi. Ne, ne... Čekaj... Poznate su mi još od nekud... Ovaj sam pogled već sreo. U glavi sam odvrtio scenu sa otetim i prosutim ručkom... Nema šanse... Ili...
Trebalo je deset godina da sretnem svog najboljeg prijatelja i kad smo se sreli, raspalio me pendrekom po glavi. Morao sam mu priznati bar originalnost... Ali to sam uradio tek kasnije... Poslije bog zna koje pive...Smijeh i suze smjenjivali su se te noći mnogo puta, a gazda pivnice ''Klara'' zaključao kafanu tek kad se prvi trajekt već otisnuo prema Braču, a osnovnoškolci žurili na prvi sat. Baš kao mi nekad... Baš kao mi...
|
- 19:58 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
05.11.2004., petak
Djeca su, brate, vojska najjača...
Voljeti se u sjeni mitraljeza,
Roditi dijete pod privremenim statutom,
Učiti ga plivati u protektoratu,
Odrastati u tranziciji.
Voljeti se pokraj skladišta granata,
Mijenjati pelene novom topovskom mesu,
Bdjeti nad njim i voditi ga na vakcine,
Podizati mladog viteza.
Gledati ga dok se igra u parku,
I, čekajući vrijeme njegovih Bulevara,
Znati da laže izdajica koji kaže
da je sva ta krv prolivena uzalud.
Iz krvi naših dječaka, poput najljepših cvjetova,
Nikli su poslovni centri i benzinske pumpe.
Jesu li tako zamišljali oltare domovine
U hladnim rovovima?
Ne, ovo iznad nije pjesma... To su riječi koje sinoć po tko zna koji put izgovori Crni, pijan za šankom. Ja samo rečenice poredah jednu ispod druge. Ne, to nije pjesma... Niti je Crni pjesnik... Crni je stalni gost kafane u koju navratim ponekad. Radi, kao i vecina njegovih vršnjaka u privatnika, na crno, bez osiguranja. Više para, jebiga – kaže Crni. Kad mu je bilo dvije godine roditelji su mu odlučili napustiti Mađarsku, i novi život početi negdje u zapadnoj Europi. Međutim, splet okolnosti je obitelj Nagy doveo u Grad Na Zelenoj Rijeci. Crni je uglavnom blagoslivljao taj odlazak iz svoje domovine, a samo rijetko kad bi se uz bocu pelina i probleme koji su se u tom trenu učinili neriješivim, otvorilo srce tog veseljaka, uz pokoju suzu, proklinjao bi i žalio što nije ostao daleko, daleko u svojoj Mađarskoj. Proćelav, sa jebačkom bradom i tamnim cvikama, podočnjacima i ostalom šminkom koja ide uz alkohol i neprospavane noći u kožnoj jakni sjedio je sinoć cijelu noć u spomenutom baru. Kad sam ušao, šanker je načeo drugu bocu pelina. Kad Crni pije dupli pelin, svi znamo je dosao na jos jedan obračun s Tugom. ''Čekaj me i ja ću doći'' – odrecitirao je Rade Šerbedžija, a crni ponavljao, naglašavajući kako je to jedino što zna iz književnosti i to iz neke prastare čitanke. ''Čekaj me i ja ću sigurno doći...'' I dolazio je. I borio se. Uglavnom, je gubio, jer je Tuga imala saveznika u bocama pelina koje je ispijao provodeći noć na visećoj stolici na svom mjestu za šankom... Valove tuge koji su Crnog potapali svakog četvrtka, zatalasala je žena. i ne bilo kakva žena nego Žena. Žena nad ženama, jedina kojoj je poklonio srce. Svim drugim ženama Crni je poklanjao jedan drugi dio tijela, da sad ne ulazim previše u anatomiju... Crni i žene... Crni nije mogao bez žena. S lakoćom ih je osvajao, šarmirao, mijenjao, i na kraju krajeva, uglavnom i ostavljao. Sve dok nije upoznao Ženu. I baš je toj Ženi, na čije su se ime svi mrštili kad bi ga čuli, jer su u toj, jednoj od neparnih devedesetih godina, imena bila strašno važna, Crni okovao prstenjak zlatnim okovom. Kad je Žena zatrudnila, častio je kafanu prvi put. Kad su na ultrazvuku rekli da je muško, častio je drugi put, ponavljajući ponosno ''Mužjak, sunce ti jebem, mužjak'' pri svakoj novoj rundi... Kad je u sedmom mjesecu trudnoće, geler veličine biberovog zrna, našao put do sredine srca Žene, Crni je zaustavio pamet i sišao s nje. Kako se osjećao, to neću opisivati jer bi bio bezobrazan, pošto nikako nemogu znati kako se osjećao. Ne želim pokušati zamisliti kako mu je bilo, misleći da ću time oskvrnuti njegovu Tugu. Znam samo da je počeo u bijeli prah mrviti svoje dane i sve češće presjedediti noć za šankom u kafani u koju sam povremeno navraćao...
'' Ono je bilo moje srce, znaš, ono u koje se zabio geler... Njeno je u mojim grudima... U mojim... A moje u njenim... '' rekao mi je sinoć zagrlivši me... Šutio sam. Možda sam bio i postiđen. A ne znam zašto. Htio bih ga razumjeti. A ne mogu... Nisam ga pokušavao odgovoriti od sljedeće runde pelina. Pij brate. Popih i ja s njim. ''Hajde i ti jednu'' - rekao je. ''Na dvije si noge došo'', - ponovio je kasnije... Da sam stonoga, čini mi se da bih manje popio nego sinoć što sam ulio u sebe. Ali eto... Bar sam bio slamčica za koju se Crni sinoć uhvatio prije nego ga Tuga sasvim potopi. Odnio sam ga i legao u krevet. ''Djeca su, brate, vojska najjača... Ali, jebiga, Bože, jebiga... Moj brate...''- rekao je šapatom iz kreveta... ''Spavaj...'' – rekao sam... '' Spavaj, vidjet će mo se''. Vidjet ćemo se sigurno... Jer Crni je bio redoviti gost kafane u koju sam ponekad svraćao... Ponekad... Uglavnom četrvrtkom, danom kada Crni i Tuga igraju ruski rulet, na šanku kafane... Uglavnom četvrtkom...
|
- 14:30 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
02.11.2004., utorak
U smrti se sniva...
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Uvijek izaberem pogrešno vrijeme da prestanem misliti o Smrti. Smrt... Već rekoh, jedino je Ona ostala čista. Potpuno čista. Za razliku od Života kojeg sam prečesto navikao vidjeti ukaljanog i oskvrnavnjenog, pa čak i onda kada taj Život nije ni počeo. Trudna mama narkomanka. Trudna mama na metadonima. Trudna mama HIV pozitivna. Trudna mama alkoholičarka... I još poneke trudne mame, koje dar života uzimaju zdravo za gotovo...
Ujutro, dok je još prerano i dok sam siguran da neću naići ni na jednog novopečenog Vjernika - Katolika, Pravoslavca ili Muslimana, kojima je važnije pokazati svima svog novog Audija ili kompletić iz Benettona nego razlog zbog kojeg su tu sa rukama punim cvijeća, obišao sam nekoliko Grobova. Katoličke i pravoslavne parcele gradskog groblja šarenile su se od cvijeća i svijeća. Uredno sam posložio par svojih krizantema na grobove ljudi koje sam volio ili poštivao ili za koje smatram da iz bilo kojeg razloga zaslužuju da se kraj njihove posljednje postelje prisjetim već odavno zaboravljenih molitvi. Sa preostale dvije krizanteme i bolom u leđima, uputio sam se na drugi kraj grada. Glavna vrata harema bila su zatvorena, pa sam psujući leđa preskočio prastaru kapiju. U labirintu mezara, pronađoh ime i prezime, koje i dan danas stoji na bilježnici iz matematike, koju sam uzeo da prepišem zadaću prije 10 godina. Umjesto molitve promrmljah par Balaševićevih stihova. ''Ako umrem mlad...'' - pisalo je na koricama te iste bilježnice iz matematike. Položih one dvije krizanteme na mezar, a neka stara bakica, misleći da sam željan lekcija iz vjeronauka, objasni mi ''da se kod NAS ne stavlja cvijeće na grobove''... U tamnim raybankama, izlizanim farmericama, spitfire jaknom, krijući podočnjake i s trodnevnom bradom na rogatom listopadskom suncu i nisam bio neko oličenje đaka vjeronauka, te se, obzirom na mjesto radnje, suzdržah od grubljih objašnjenja i samo joj tiho rekoh da gleda svoja posla. Jer, gospođo, ja ne znam da li se kod VAS stavlja cvijeće na mezar, ali obzirom na to šta smo ja i ovaj tu pokojni šesnaestogodišnjak u životu prošli, kod NAS dvojice se stavlja cvijeće. Gore spomenuti Život, odlučio je da ja budem taj koji pazi na godišnjice i preskače kapije da bi prošaputao poveći repertoar Balaševića, ali siguran sam da bi i na mom grobu bile dvije krizanteme rano ujutro, prije svih ostalih, da su kojim slučajem uloge obrnute...
Po drugi put, sam preskočio kapiju najstarijeg harema u gradu i osvrćući se da vidim hoće li duboko religiozna gospođa skloniti one dvije krizanteme s groba mog prijatelja, kresnuo Forda. Treba promijeniti filter, pomislio sam dok sam se spremao otići u najtužniji dio grada...
Ako, od kružnog toka na Rondou pođete prema Bulevaru, kroz Liska ulicu, u aleji platana, primjetiti ćete park koji nije park i groblje koje nije groblje. Tik uz cestu, u nekadašnjem Liska Parku, za vrijeme rata, kad se nije moglo prići grobljima od granata i snajpera, sahranjivani su mladići ne gledajući koje je tko vjere ili nacije. I dan danas, leže tu pod križevima, krstovima i bašlucima svi ti momci koji svoje živote utkaše u ovaj grad. Među njima nekoliko poznatih imena i bezbroj magičnih brojki... 1972 – 1992. Od sve te mladosti sahranjene uz kuće bogataša koji tom istom ratu postadoše još bogatiji, prođe me jeza iz dubine kostiju. Gledajući svu tu mladost dođe mi da plačem kao razmaženi šmrkavac, da urlam od bijesa, da zavapim svim Bogovima da vrate te tek načete Živote. Upalio sam tu nekoliko svijeća raji koju sam osobno poznavao i jednu zajedničku svijeću pod najdebljim platanom u aleji...
Odlučan da moram prestati misliti o Smrti, izašao sam iz parka i zapalio cigaru. Na parkingu gdje sam parkirao, vidjeh skupinu navijača kraj spomen obilježja momka, također navijača, kojeg je upucao gradski kauboj na istom tom parkingu ispred diska, na točno istom mjestu gdje mu je spomen ploča. Zapalili su u tišini jednu baklju i oklupljeni oko spomenika čekali da izgori. Smrt... Tako to valjda ide... Nekom sreća, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeći od svog komada pakla... Smrt... Ostaje mi samo jedno... U smrti se, valjda, sniva... U smrti se sniva...
|
- 23:36 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
01.11.2004., ponedjeljak
Kad sam bio mlad...
The rooms were so much colder then
My father was a soldier then
And times were very hard
When I was young
When I was young
I smoked my first cigarette at ten
And for girls I had a that yen
And I had quite a ball
When I was young
When I was young it was more important
Pain more painful and laughter much louder, yeah
When I was young
When I was young
I met my first love at thirteen
She was brown, and I was pretty green
And I learned quite a lot
When I was young
When I was young
When I was young it was more important
Pain more painful and laughter much louder, yeah
When I was young
When I was young
My faith was so much stronger then
I believed in fellow men
And I was so much older then
When I was young
When I was young
When I was young...
Ramones
Tih sam dana nekako zakrpio svoje srce, nevješto, kao neiskusni udovac zakrpu na svom tamnoplavom radničkom kombinezonu. Sunce je još bilo nisko na istoku kad je drndavi autobus ostavio Mostar iza leđa. U istom takvom su me prije nekoliko godina iz Mostara ispratili rafali... Bila su to jedina dva Teška Putovanja mog života. Vozač je, još dok je zagrijavao autobus na kolodvoru, zapalio cigatertu, i od tada je nije gasio, što nije smetalo ni meni, ni nekom nizozemskom punkeru, australskog pasoša. Jedino nekoj bakici, koja je bila i jedini preostali putnik. Na starom kasetašu vrtila se neka narodna pjesma, ne bih se baš mogao zakleti kako ide, ali čuo sam je negdje u svatovima... Uglavnom, ona je otišla, kao u svakom narodnjaku... I... Vratit će se... Hoće li?
Ja sam sebi u toj kafansko-putničkoj atmosferi pokušao objasniti kamo to idem, i... Zašto to idem? Nisam uspio... Jedino mi je srce donekle dalo odgovor, zakucavši malo brže svaki put kad bi prošli kraj table ''Dubrovnik 91 km'', ''Dubrovnik 75 km'', ''Dubrovnik 39 km''... Kod table ''Dubrovnik'', htjelo je iskočiti iz grudiju, već sam rekao da je bilo nevješto zakrpano... Par kilometara prije Grada, poslao sam Joj poruku da dolazim. Nije ništa odgovorila... Još prije nego je vozač zaustavio bus, stajao sam nestpljivo, na vratima. Kad su se otvorila, zastao sam na trenutak nesigurno, pokušavajući udahnuti dušu i ovog Grada. Umjesto toga, želudac mi se nekako čudno okrenuo i kao da sam dobio šamar... Lično od Grada... Za dobrodošlicu... Neumorni Putnik u meni već je zavolio duše mnogih gradova, i uvijek bi se našla poneka kriška mog srca za svakog od njih... Servus dragi Zagreb moj... Splite moj... Sarajevo ti si česma...
U Grad sam dolazio prvi put, ali bio sam siguran da ga, poslije ovog šamara, od spomenute torte mog srca, neće zapasti ni mrvica. Ali nisam bio raspoložen za nadmudrivanja... Prihvatio sam taj šamar muški, i sišao još stepenicu niže... Ponosno sam okrenuo i drugi obraz... U taj me ona poljubila. Nekako previše službeno... Tako da je i taj poljubac, kao da dobivam Nagradu Za Najbolju Skladbu na nekom lokalnom, kičastom, festivalu, bio shvaćen kao udarac... Drugi po redu... Ali bolniji od prvog, u svakom slučaju... Ma daj mala... Imala si ti i boljih poljubaca... Mnogo boljih...
Nismo rekli ništa. Stajao sam, držeći je za obje ruke, pokušavajući se naći u njenim očima... Ta, uvijek sam bio tu, u dubini njenih lijepih ljubičastih... Kod trećeg udarca, morao sam uzdahnuti. Ne... Nije me bilo u njenim očima... Suze su se rasule kolodvorom kao rafal pijanog Starog Svata, na vjenčanju svog najboljeg prijatelja. Bučno i sporo... I kunem se da je svaka odjekivala kad bi s obraza kliznula na tlo... Zašto bi me inače, svi ti ljudi onako čudno gledali...
Nije rekla ništa. Zagrlila me, samo. Srce je, ovaj put, prepoznalo Iskrenost. Možda bi bilo bolje da nije. Taj zagrljaj je skinuo onu traljavu zakrpu s njega... Utopio sam se u njenom mirisu... Uzela me za ruku i povela me nekim stranim ulicama, a ja sam zaželio da sam dijete i da trčim Avenijom, Bulevarom ili Lenjinovim...
Par sati kasnije ogromni bijeli brod, sa zastavicom neke banana državice, zatulio je prodorno, označivši kraj prvog poluvremena najduže ispijane kave mog života. Gubio sam već na poluvremenu... I to sa više Razloga i Zaključaka razlike... Kraj imena mog tima, još uvijek je stajala nula. Svaki put kad bi krenuo u napad ledeni sudac Realnosti i Objektivnosti spremno mi dizao zastavicu, signalizirajući Patetičnu Igru...
Zato nisam ni htio odigrati drugo poluvrijeme. Pokupio sam se sa terena, ispraćen Zvižducima konobara i njenim Pogledom. Tužnim? Sjetnim? Ipak, više onako, preplašenim... Sa kapljicom Svejednosti...
Stigla me, brzo... U nekom malom parkiću kraj rive. Tu smo se i pozdravili... Ja sam na leđa, prebacio mali ruksak u kojem su bile dvoje bokserice, četkica za zube i aftershave koji je najviše voljela, bilo je jasno da mi njena kosa noćas neće biti postelja.
Rekla je da se čuvam... Rekao sam i ja njoj par Riječi, koje se razlikuju od Ostalih Riječi po tome što ih je samo Ona čula, pa... Neka tako ostane i dalje...
Moja povratna karta bila je pocijepana još jednom u istom danu... Kad se bus već uključivao na glavnu cestu osvrnuo sam se još jednom... Ma lažem... Nisam ni prestao gledati za Njom... Zakleo bih se da je obrisala Suzu...
Više ne susrećem one table ''Dubrovnik 39 km'' i ''Dubrovnik 75 km''... Tek, negdje na ušću Najvoljenije Rijeke, kod table ''Dubrovnik 91 km'' sa velikom crnom strelicom prema lijevo, malo zadrhtim, ubacim u veću brzinu, i skrenem desno...
|
- 20:31 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
31.10.2004., nedjelja
Dragi bože koji jesi gore...
Dragi bože koji jesi, gore na nebesima
Sorry što te davim u ovaj kasni sat
Ali, ja prije svitanja
Imam još par pitanja
Kad je nebo gorilo bio sam tebi ravan
Nisam išao tamo da bih postao slavan
Pa na koju sam foru
Sad na birou
Al' sad ću reći što mi leži na duši
Makar me ubio gromom
Reci na koju foru stalno ja pušim
Pa nisam ratovao s tobom
Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik
Repetiranje u svitanje i poznati mi glasovi
Ispituju susjede, gdje je onaj drukčiji
Pogrešno mi ime piše na vratima
Pa je došao da ga skine moj drug iz djetinjstva
Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik
Nek' su proklete kiše koje su tih dana padale, i nek' su prokleti moji snovi i čežnje i... I, neka sam ja proklet. Proklet! Čudno zvuči... Proklet... A možda i nisam, možda sam samo svoju sretnu zvijezdu trošio brže nego što sam trebao. Možda sam prerano dodao gas do kraja. Ta, uvijek sam to radio. Nikad nisam drukčije znao voziti. Uvijek gas do kraja. Mnogi su se radi toga prestali voziti sa mnom. A možda je moja zvijezda bila jednostavno teški, veliki, nespretni dizelaš, koji nije mogao potegnuti baš onako kako sam ja želio. Možda... Bilo je previše 'možda' tih dana... Mislio sam o sebi... O svojim snovima, nadanjima. Mislio sam o čežnji... Dovraga i sa mnom, bio sam u pravom rasulu. Bio sam poput starog vozača autobusa. Svaki dan imao sam u svojoj životnoj vožnji pun autobus ljudi oko sebe. Pomagao sam im. Vozio ih do nekih njihovih snova i nadanja. Njihovoh čežnja... Ali, kad bi smjena završila ipak bih ostajao sasvim sam. Stari vozač bi, nakon posla vjerovatno skinuo svoju službenu kapu na dotrajalu vješalicu i pripalio lulu ili nešto slično... Ja sam dolazio kući prazan. Potpuno prazan. I bio sam tako prokleto sam. Ponekad sam se plašio da sam umislio da sam sam. Okretao bih se oko sebe i tražio. Tražio sam neku ruku. Neki pogled. Samo da me na tren razumije. Samo da na tren skine teret s mog srca. Onda sam se pitao jesam li lud. Onda sam utjehu tražio u bijelini papira zamagljenih očiju. Prije sam mislio da su ljudi tim sretniji što je njihov križ koji nose kroz život, manji. Kasnije sam uvidio da nije važna veličina križa kojeg nosiš, nego veličina srca i način na koji ga nosiš. Ali sam također uvidio da je moje srce premaleno za moj križ... Nije ga moglo podnijeti. Nije ga moglo nositi. Želio sam vrištati. Želio sam plakati. Želio sam ne biti ja. Prvi put u životu, želio sam ne biti ja. Želio sam umrijeti. Smrt se činila dako divna. Jedino je ona ostala čista. Čista, iskrena, smrt. Jednostavna. Bog je bio tu negdje, tih dana. U početku, prije svih tih kiša koje su pale, osjećao sam se tako sretno. Bio sam Njemu ravan. Osjećao sam to. Nisam ga se plašio. Nimalo. Mislio sam da me ne može dohvatiti. Nikako. Nigdje. Neranjiv sam. Dobro mi je. Prokleto mi je dobro u životu... Onda je otkrio jednu točku. Jednu. Samo jednu. Jednu jedinu točku svemira, gdje me je mogao dotaknuti i spustiti na Dno. I to iznenadnim udarcem ravno u srce. Učinio je to. Učinio je to s takvom lakoćom da volim misliti da se i On iznenadio kako je lagan posao uradio. Udario sam o Dno žestoko. I preživio. Pitam se bi li bilo bolje da nisam. Ponekad mislim da je to bila noć kada sam odrastao. Iako, bilo je još noćiju kada sam, uvijek iznova, odrastao...
|
- 18:05 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
28.10.2004., četvrtak
Noći mojeg umiranja
Noćas, evo, bolje da šutim. Samo da šutim... Pobrisah sada ogroman post prepun tuge i gorčine. Uspomena. Kada bih morao zamisliti umiranje, zamislio bih ovu noć... Tijelo mi je živo, ali mislim da sam noćas umro...
Noći mojeg umiranja
ovu noć
kao prokletnik
tumaram mrakom,
kao izgnan Adam,
kao odbjegao rob,
tako prezren
tako jeftin
prljav...
u lice mi se smiju
moji snovi,
zaboravljeni,
ostavljeni negdje
po kafanskim čašama...
a moje lice
boje je noći...
umiveno tugom
oprano u boli...
noćas sam najbezvrijedniji
novčić
u novčaniku bogatog
Gazde...
a noć je tako topla...
uvijek sam sanjao
da umirem u toploj noći...
|
- 03:10 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
23.10.2004., subota
Jer moj burazer živi...
''...Jer moj burazer živi
Od starog pravila
Il' si bos il' si hadžija...''
Sjećam se kako smo samo bezbrižno zatrandali u tu trinaestu, a ni sami ne znajući da smo do tada već jednom ostarili. Sjećam se rijetkih granata na koje nismo obraćali pozornost, i sjećam se prve cigarete u Omladinskoj ulici. Ne sjećam se više tko je ukrao cijeli paket Winstona 100's u jedinoj trgovini u naselju. Bilo je strašno važno biti frajer u trinaestoj. Sjećam se karizme koja je izbijala iz svakog dijela njegovog pogleda, iz svake oktave njegovog glasa. Sjećam se da sam mu se divio. Sjećam se...
Kako smo zapalili prvi joint iza škole, i kako me oblila krv iz nosa. Ja sam mislio da ću, u najboljem slučaju umrijeti, a on je problijedio i zalijevao me nekom vodom po vratu. Kako smo skupljali pivske boce i prodavali gajbe po diskontima. Kako smo svi bili odlikaši i kako smo se svi trudili biti što bezobrazniji i okrutniji prema profi iz tjelesnog. Jer, kako rekoh, bilo je važno biti frajer... Sjećam se vječitih tamnozelenih farmerica i crne spitfire jakne, koju je nosio. Sjećam se kako je radio kontrolni iz matematike i na kraju sata napisao tuđe ime na vrhu dvolisnice. I kako sam ja predao prazan list, našvrljavši njegovo ime pri vrhu. Sjećam se da je u Neretvi jednog proljetnog dana posudio bocu ruma, i kako sam dobio degenek od starog jer sam pio. Sjećam se kako smo pucali po Kopu iz neke neispravne puške i kako je pri repetiranju iskočio feder i pogodio ga pravo među oči. Onaj tko je bar jednom vidio rastavljenu pušku, zna kakvu snagu ima takav feder. Sjećam se sam probao ostati pri sebi i ne paničariti kad ga je oblila krv i kad je od udara beživotno pao. I da smo do ambulante na Rudniku došli za deset minuta. Nije moglo bez uputnice. Kad se opet onesvijestio, on je otišao kolima hitne pomoći na kirurgiju, a ja krvav od glave do pete kući po još jednu porciju degeneka. Sjećam se da je najbolje u školi igrao lopte. Sjećam se da smo se smijali... Sjećam se... Stvarno se sjećam...
Ne sjećam se kad smo odrasli. Ne sjećam se kad su pizevi zamijenili pivske gajbe kao način zarade. Ne sjećam se kad smo se udaljili. Ni kad su ljudi za njega počeli govoriti da ima muda. Ne sjećam se ni kako me izvarao za neku lovu. Ne sjećam se ni operacija ni poslova. Ne sjećam se ni kako mu nisam smio reći da je to što radi karina. Ne sjećam se da ja nisam im'o muda. Ne sjećam se da me više rijetko primjećivao. Ne sjećam se dvadeset trećeg dana, mjeseca listopada. Ne sjećam se osamnaeste godine. Ne sjećam se uplakane škole. Ne sjećam se svojih suza, koje nisam pokušavao sakriti. Ne sjećam se nevjerice. Ne sjećam se najtužnijeg sprovoda. Ne sjećam se zatvorenog policijskog slučaja. Ne riješenog. Ne sjećam se...
IN MEMORIAM
G.P.
1982 - 2000
|
- 02:35 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
06.08.2004., petak
ODA PRIJATELJSTVU
''svako ponekad ubije nekog koga voli,
neko to čini sa osmijehom na licu,
a neko suzama i plačem,
neko se odmah okrene i ode
a neko stoji dugo dok srce mu skače,
kukavice to poljupcem čine,
a hrabri udare mačem...''
Šesnaest godina. Mislim da smo nerazdvojni postali onog dana kad sam ja dobio trojku iz matematike. Naučio me kako se nositi sa neuspjehom. Tako su se uskoro dva osmogodišnjaka svaki dan vraćala iz škole sa puno cike i smijeha, a kad bi došli do zgrade broj 22, namjestili bi lica na 'tužno' a katkad, po potrebi i na 'beskrajno tužno sa suzom u očima' i ušli u zgradu pripremajući se na pitanje 'kako je bilo u školi'. Uglavnom, tehnika. Bio je tehničar od malih nogu. Kad je došao rat skakali smo po podrumima pucajući u zamišljenje neprijatelje, skupljajući sav mogući vojni otpad, tukući se čiji je tata ubio više 'neprijatelja'... Jednog dana njegov se tata više nije vratio. Imali smo deset godina. Bilo je teško tih dana. Njemu. Ja sam, istina bio tužan, ali mislim da tada nisam shvaćao koliki je to istinski gubitak. Inače, tih dana život je bio potrošna roba. Uskoro smo rat zamijenili pubertetom, a albume s nogometašima erotskim časopisima. Pa smo zajedno drkali na naš prvi porno film, posuđen u trošnoj trafici-videoteci u Radićevoj ulici. Pa smo popušili prvi joint na mansardi naše zgrade i odlučili da to i nije neki merak... A merak je, to smo također zaključili, istodobno ševiti dvije španjolke u dotrajalom praškom hotelu...
E, da... Šesnaest godina. Mnogo je još toga stalo u tih šesnaest godina. Mnogo kilometara, mnogo cesta, mnoga mora i jedan Ocean... Onaj Tihi... Mnogo se suza skotrljalo našim obrazima u tih šesnaest godina i mnoge su ulice odzvanjale našim smijehom. Mnoge boce, skupljene svih tih godina krase moj šank. Beefeater – putovanje, Amsterdam, Sax Dry - posebna noć, Mostar, Fleet Street – Nova Godina, London... Još neki Stockovi, Whiskeyji i još neki gradovi... Zaradišmo i ožiljak na istom mjestu u onoj tučnjavi u velikom parku. Moj stari nas izvadi iz murije, kad smo onog bosanca ostavili u lokvi krvi na Rondou, a njegova stara nam opali po šamar. Kenjčinama od dvadeset i koju... Dođoše, u međuvremenu, i neke ozbiljnije djevojke i neke ozbiljnije veze, te se i tu provuče i više od par godina. Znao je koliko sam lud za crvenim pramenovima i bio sam siguran da bi on dao život za jedan plavi uvojak. Njemu sam prvom došao zakrvavljenih očiju kad me ostavio Crveni Pramen i njega sam prvog častio bocom Gina kad sam se pomirio s njom. Kad sam pao u depru, kad je život izgubio smisao, kad sam grebao po dnu, bez nade da ću ikad isplivati, bio je uz mene i spašavao me od samog sebe. Baš me je on pukao šakom u glavu i istrgnuo mi devetmilimetarsku Češku Zbrojovku iz ruku kad sam bio pomiren sa smrću...
Imali smo jedno mjesto... Na rijeci. Odlazili bi tamo i razgovarali satima. Zapalili bi cigaru i utapali se u zelenilu rijeke. Ponekad bi znali razgovarati šuteći. Proveli bi cijeli dan na rijeci ne progovorivši niti jednu riječ. Na kraju sumraka bi sjeli u auto, pogledali se i sve nam je bilo jasno... Bili smo, kao jedan, jebiga... Winnetou i Old Shatterhand, Don Quijote i Sancho Pansa, Kara ben Nemzi i Hadži Halef Omar, Prle i Tihi... Sve smo to mi bili... Čitav jedan život nagurali u tih šesnaest godina... Volio sam ga, kvragu... I sad ga volim... Volim ga...
Sjedili smo, jednog dana, bilo je ljeto, na rijeci. Šutili smo. Siguran sam da je primjetio nemir u mojim očima, ali je i dalje šutio. Čekao je da se ja otvorim. Nikad nije navaljivao. Čekao je da ga upitam za savjet, da mu se povjerim, da olakšam svoju dušu na njegovim plećima... Umjesto toga ja sam izvadio pištolj i opalio. Jedan, dva, tri... Jedanaest metaka. U njegova prsa... Prevalio se u rijeku bez riječi...Tako je završilo jedno prijateljstvo i dva života... Moj i njegov... On sa jedanaest metaka u prsima, a ja još jednom na dnu. Ubio sam ga pištoljem kojeg mi je on istrgao iz ruke kad sam htio pucati u sebe. Htio sam ispaliti u njega svih šesnaest metaka. Tako sam planirao. Šesnaest metaka za šesnaest godina. Prevalio se u rijeku nakon jedanaestog. Potonuo je samo na čas a ja sam to iskoristio da u rijeku na mjesto gdje je nestao ispalim preostalih pet metaka. Volim misliti da ga ti meci nisu pogodili. I volim misliti da on nije ubio mene mnogo prije nego ja njega. Ali to je neka sasvim druga priča. Možda ju ispričam u nekih slijedećih šesnaest godina...
Leži pod maslinom u jugozapadnom dijelu grada, na sunčanoj strani groblja. Prva zraka sunca, koja se pojavi iznad Prenja padne na njegov grob... Dođem, katkad u zoru na grob... Da razgovaramo u tišini... Kao nekad... Kao svih ovih šesnaest godina...
Šesnaest godina...
IN MEMORIAM
K.M.
1977-1998
|
- 16:25 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
