dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokazi sto znaš,
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna…
Bila je osamdeset sedma i iako je Johnny objavio Između krajnosti, radio urednik je stalno puštao nekog Amulića, tipa sa smiješnom muzikom i groznom fudbalerkom. Ili obrnuto.
Panker i ja smo na krovu moje zgrade, zavaljeni u sjedišta plastičnog ponosa istočnonjemačke autoindustrije, uživali u toplim zrakama babljeg ljeta i pušili neki tanak joint. On je pričao je o klerofašistima, anarhiji, utopiji… Pričao je o autoritetu države, o centrima moći i o kontrarevoluciji… Pričao je o muzici i kako ne podnosi heavymetal… A s najvećim žarom pričao je o slobodi. „Sloboda – to sam ja!“ – narugao bi se izvrćući riječi Kralja Sunca, a onda bi se pokajao što se sprda sa svojim najsvetijim idealom, uozbiljio se i ispravio: „Sloboda – to je pank!“ Ja sam ga slušao, bez riječi, kao i uvijek. Bio je i ostao najiskreniji čovjek kojeg sam poznavao. I sve ove godine se pitam zašto mu, bar na tren, ništa nisam povjerovao. Zato sam, kao svaki naivni rob establišmenta i vladajuće elite, vjerovao udžbenicima ustavnog, i još nekih prava, i još nekih teorija. I država…
Iako sam ga poznavao cijeli život, i prije i poslije te osamdeset sedme, na posterima moga sjećanja Panker će zauvijek ostati dečko s krova moje zgrade, u poderanom, autolakom išaranom jeansu, zavaljen u sjedište Trabanta.
I nikad neću zaboraviti, u čizmama slobode, pomiren sa sobom a posvađan sa svijetom, toga kasnog ljeta osamdeset sedme, Panker nije imao ništa, a imao je sve…
A onda je puklo. Nestalo je države, a zatim i prava. Nestalo je naše mladosti. Vjerojatno je nestalo i slobode. Fakultet, skupa sa svim pravima okačio sam mačku o rep, a o vlastito rame sam okačio pušku. Sloboda je, odjednom postala nešto o čemu se misli i nešto što se cijeni. I traži… Pa, tražili smo neke svoje slobode, po rovovima i bunkerima, ne štedeći ni komšija ni školskih prijatelja, koje smo gledali kroz nišane i dalekozore, dok su i oni valjda pokušavali naći neku svoju slobodu. Koliko tih prokletih sloboda uopće ima, zapitao bi se čovjek da se stigao zapitati bilo što… Rat se kosio s Pankerovim kozmopolitskim, alkoholnim vizijama i rijetko sam ga, u tom ludilu, viđao. Sretali smo se u prolazu, pijani, kad bih ja bio 'slobodan' – što je značilo da nisam 'na crti'. Razmjenjivali smo nerazumljive rečenice, grlili se i čudili jedan drugom…
A onda je, jednog dana, ponovno bilo države i prava. Bilo je i mene. I mog sina. Pankera više nije bilo. Bilo je samo njegovog groba, i ja sam čitavo stoljeće kasnije, te dvije tisuće sedme, gledao u Pankerovo lice u maskirnoj uniformi i s crnog mramora čitao: Ovdje počiva Ivica Č. – borac za slobodu. Rijetki su znali koliko je samo istine u tom klišejskom epitafu… A koliko se Pankerova sloboda razlikuje od slobode IV. bojne koja potpisuje podignutu mramornu ploču, znao je samo on. Panker. Fantom slobode…
- Tata, a što je to sloboda? – upitao me sedmogodišnji ja, dok smo nabadali niz stepenice gradskog groblja.
- Sloboda, to je Ivica Č. – ne znam jesam li mu odgovorio ili samo pomislio…
sloboda je kad prneš u društvu a svi kažu mašala
sloboda je kad jedeš hladnu sarmu
sloboda je kad u gepektu imaš gajbu karlovačkog
sloboda je kad se zadereš banane a rulja odgovara bon sante
sloboda je kad zabaciš prvi šup i izvučeš higijenski uložak
sloboda je…