Dnevnik ulice

Prosinac 2017 (1)
Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

20.05.2006., subota

Priča o jednom šuteru

Za sve dosuđene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promašene zicere
Za sve što ga nisu voljele
Za Koševo, za Vratnik, Maltu
Za čitav svijet
Gigo Bosnić puni sad
Kalibar 155








"Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi, poštivati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug koji drži datu riječ. Da ću voljeti svoju domovinu, njene bratske narode sve, i graditi novi život pun radosti i sreće."
Kada je, kasnih sedamdesetih, Gile položio zakletvu u mostarskom Domu mladih i postao pionir, deda Rašo se onesvijestio. Nije mogao povjerovati da je dočekao svog unuka sa petokrakom na kapi. Deda Rašo je uvijek tražio priliku da Giletu, kao i svaki djed svom unuku, priča o svojim ratnim danima. O partizanima, švabama, i ostalim vojskama koje su ratovale kada je deda Rašo bio momčić. Gile nije volio te priče jer u njima nije bilo Boška Buhe, kurira Miše ni druga Tita i Reksa, a deda Rašo je potajice sa dna ormara vadio sliku bradatog lika sa cvikerima, točno iz toga doba, opisujući ga kao najvećeg narodnog heroja. Gile je sa dječjom sumnjom slušao djedove priče, a ni slika ga nije pretjerano impresionirala, jer kakav je to heroj, kad nema čak ni titovku sa crvenom zvijezdom na kapi...
Kada je, kasnih osamdesetih, umro deda Rašo, Gile je već bio kapetan gimnazijskog košarkaškog tima, i ja sam tog popodneva urlao sa tribina časteći gostujuće igrače najljepšim psovkama koje sam kao ponosni maturant. znao. Gile je volio košarku, Gile je sanjao košarku, jeo košarku, disao košarku, živio košarku... Ja sam uglavnom, mrzio košarku. Ali sam volio Gileta i zato sam bio vatreni navijač svih utakmica, turnira ili samo ponekih oklada. Kad bi iza zgrada, na starome sklepanome košu, zaigrali košarke, mene bi birali zadnjeg. Sasvim opravdano, jer sam bio uvjerljivo najslabiji u tome sportu u kojem se lopta uopće ne šutira nogama, nego zamislite koje gluposti, rukama... Kad sam konačno shvatio da sam beznadežan slučaj, i da bi moje prisustvo u timu sasvim vjerodostojno zamijenila omanja okrnjena cigla ili sličan nepokretan predmet, prestao sam igrati. Zato je Gile igrao sve bolje. Španjolski skauti su bili sve zainteresiraniji. Upravo su tih godina spustili dobnu granicu inozemnih transfera košarkaša sa dvadeset sedam na dvadeset tri godine, i svi smo držali palčeve zamišljajući Gileta u dresu Reala ili Barcelone.
Kada nije visio na obruču, Gile je znao napisati sasvim dobru pjesmu. Volio je poeziju i poezija je voljela njega. Isprva smo mislili da je poezija samo trik kojim navlači mlade i neiskusne srednjoškolke u svoje duge košarkaške prste, ali to smo, uostalom mislili i za košarku, kada je tek počinjao... Najljepše stihove napisao je na srcu jedne stidljive brinete koju sam ja obično zvao sestra, a ostatak svijeta Ana... O tome kako su se zvali ona i Gile, mogao bi se napisati sasvim pristojan ljubavni priručnik.
Sjećam se dana kada je Gile ubacio svoju zadnju tricu na sklepanom košu između zgrada. U Mostaru. Sjećam se dana kada je Gile napisao zvoju zadnju pjesmu. Na papiru. Sjećam se kako je stajao u mom haustoru i kako se Ana popela na drugu stepenicu da mu može dobaviti usne.
- Zbogom, - rekao mi je u tom istom haustoru – ja odlazim...
- Ma gdje odlaziš – upitao sam zbunjeno, uz psovku, kada su mi suze na Aninom licu otkrile da se čovjek koji je savršeno precizno ubacivao sa 6,25m ne šali.
- Odlazim... Neće ovo, brate, na dobro poći... Svi ćemo mi u kurac, a vi pogotovo... Jebi ga. Žao mi je.
Stajao sam u haustoru, zbunjen, totalno neinformiran o bilo čemu što bi moglo poći bilo gdje. Ana je potrčala u stan plačući. Majka je izašla da vidi što se dogodilo. Vani su klinci igrali košarke na sklepanom košu između zgrada...
Gile se nije javljao, od toga siječnja a prva travanjska granata je oskvrnula naš grad. Tada smo već opasno baratali osobnim zamjenicama. Tada smo već imali vas, nas, njih... I činilo se da je Gile bio u pravu...Svi ćemo mi u kurac... A pogotovo...
Gileta smo vidjeli na CNN-u, kako žustro barata sa haubicom... Dalekometni kalibar. 155mm. Iza Giletova osmijeha, rastužio se naš grad u dolini... Pokušavali smo sakriti to od Ane koja je svakodnevno pisala preduga pisma adresirana na neku provinciju u Vojvodini, gdje je Gile imao rodbinu... Ali to se, u tim vremenima, nije moglo sakriti. Ona nikada nije povjerovala u priču sa Giletom i haubicom iznad našeg grada. Ja sam jednostavno znao. Sanjao sam onaj pogled iz haustora, na dan kad je ubacio svoju posljednju tricu u labavi obruč sklepanog koša između zgrada... Sanjao sam taj pogled svaku noć... Uvijek sam bio slabiji kalibar od njega. Ta, rekao sam već, u tim su me birali posljednjeg. I tada je njegov 155 uvelike nadmašivao moj 7,62... Bilo je još nekih stvari osim kalibra i nadmorske visine u kojim smo se razlikovali tog ljeta... Ali one su za neku drugu priču… I za neko drugo vrijeme… 155... Rijedak je to kalibar bio tog ljeta... I kad bih odjeknuo, onako potmulo, iz daljine, bio sam siguran da neće promašiti cilj... Jer, bio sam siguran da šutira čovjek koji nikad nije promašio slobodno bacanje. A slobodnih bacanja tog ljeta sa planina iznad grada bilo je napretek. Rijedak kalibar... I gdje baš da stopedesetpetica pogodi stari sklepani koš između zgrada... I dva dječaka s košarkaškom loptom... Lopta i danas stoji u mreži ispod ploče s njihovim imenima.
Gile je, na kraju tog ljeta, umjesto perom, balade, pisao haubicom... Naježio bih se svaki put, kada bih čuo stopedesetpeticu. 'Možda nije on...', prošlo bi mi kroz glavu, baš svaki put...
Detonacija me bacila sa udobnog kauča. Vrisak i plač. Majčin glas. Strah koji prodire do kostiju... Nije valjda... Nema šanse... Bože, znam da smo ja i Ti posvađani u ovome ludilu, ali ne možeš mi to uraditi... Ne možeš! Ne možeš! Ne možeš!
Na kraju ulice, i na kraju rujna, zajedno sa ljetom, umirala je stidljiva brineta, djevojka koju sam ja zvao sestra, a ostatak svijeta, Ana... O tome kako su se zvali ona i momak koji je nepogrešivo ubacivao sada i sa mnogo veće daljine od 6,25m, mogao bi se napisati sasvim pristojan priručnik. Ljubavni?
Anu su već prekrili majčinim kaputom, kada je netko promrmljao: "155"...












Jedna od najstarijih priča i jedna od najranije objavljenih na blogu, pobrisana s bloga iz meni nepoznatih razloga...


- 15:00 - Komentari (72) - Isprintaj - #