31.10.2004., nedjelja
Dragi bože koji jesi gore...
Dragi bože koji jesi, gore na nebesima
Sorry što te davim u ovaj kasni sat
Ali, ja prije svitanja
Imam još par pitanja
Kad je nebo gorilo bio sam tebi ravan
Nisam išao tamo da bih postao slavan
Pa na koju sam foru
Sad na birou
Al' sad ću reći što mi leži na duši
Makar me ubio gromom
Reci na koju foru stalno ja pušim
Pa nisam ratovao s tobom
Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik
Repetiranje u svitanje i poznati mi glasovi
Ispituju susjede, gdje je onaj drukčiji
Pogrešno mi ime piše na vratima
Pa je došao da ga skine moj drug iz djetinjstva
Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik
Nek' su proklete kiše koje su tih dana padale, i nek' su prokleti moji snovi i čežnje i... I, neka sam ja proklet. Proklet! Čudno zvuči... Proklet... A možda i nisam, možda sam samo svoju sretnu zvijezdu trošio brže nego što sam trebao. Možda sam prerano dodao gas do kraja. Ta, uvijek sam to radio. Nikad nisam drukčije znao voziti. Uvijek gas do kraja. Mnogi su se radi toga prestali voziti sa mnom. A možda je moja zvijezda bila jednostavno teški, veliki, nespretni dizelaš, koji nije mogao potegnuti baš onako kako sam ja želio. Možda... Bilo je previše 'možda' tih dana... Mislio sam o sebi... O svojim snovima, nadanjima. Mislio sam o čežnji... Dovraga i sa mnom, bio sam u pravom rasulu. Bio sam poput starog vozača autobusa. Svaki dan imao sam u svojoj životnoj vožnji pun autobus ljudi oko sebe. Pomagao sam im. Vozio ih do nekih njihovih snova i nadanja. Njihovoh čežnja... Ali, kad bi smjena završila ipak bih ostajao sasvim sam. Stari vozač bi, nakon posla vjerovatno skinuo svoju službenu kapu na dotrajalu vješalicu i pripalio lulu ili nešto slično... Ja sam dolazio kući prazan. Potpuno prazan. I bio sam tako prokleto sam. Ponekad sam se plašio da sam umislio da sam sam. Okretao bih se oko sebe i tražio. Tražio sam neku ruku. Neki pogled. Samo da me na tren razumije. Samo da na tren skine teret s mog srca. Onda sam se pitao jesam li lud. Onda sam utjehu tražio u bijelini papira zamagljenih očiju. Prije sam mislio da su ljudi tim sretniji što je njihov križ koji nose kroz život, manji. Kasnije sam uvidio da nije važna veličina križa kojeg nosiš, nego veličina srca i način na koji ga nosiš. Ali sam također uvidio da je moje srce premaleno za moj križ... Nije ga moglo podnijeti. Nije ga moglo nositi. Želio sam vrištati. Želio sam plakati. Želio sam ne biti ja. Prvi put u životu, želio sam ne biti ja. Želio sam umrijeti. Smrt se činila dako divna. Jedino je ona ostala čista. Čista, iskrena, smrt. Jednostavna. Bog je bio tu negdje, tih dana. U početku, prije svih tih kiša koje su pale, osjećao sam se tako sretno. Bio sam Njemu ravan. Osjećao sam to. Nisam ga se plašio. Nimalo. Mislio sam da me ne može dohvatiti. Nikako. Nigdje. Neranjiv sam. Dobro mi je. Prokleto mi je dobro u životu... Onda je otkrio jednu točku. Jednu. Samo jednu. Jednu jedinu točku svemira, gdje me je mogao dotaknuti i spustiti na Dno. I to iznenadnim udarcem ravno u srce. Učinio je to. Učinio je to s takvom lakoćom da volim misliti da se i On iznenadio kako je lagan posao uradio. Udario sam o Dno žestoko. I preživio. Pitam se bi li bilo bolje da nisam. Ponekad mislim da je to bila noć kada sam odrastao. Iako, bilo je još noćiju kada sam, uvijek iznova, odrastao...
|
- 18:05 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
28.10.2004., četvrtak
Noći mojeg umiranja
Noćas, evo, bolje da šutim. Samo da šutim... Pobrisah sada ogroman post prepun tuge i gorčine. Uspomena. Kada bih morao zamisliti umiranje, zamislio bih ovu noć... Tijelo mi je živo, ali mislim da sam noćas umro...
Noći mojeg umiranja
ovu noć
kao prokletnik
tumaram mrakom,
kao izgnan Adam,
kao odbjegao rob,
tako prezren
tako jeftin
prljav...
u lice mi se smiju
moji snovi,
zaboravljeni,
ostavljeni negdje
po kafanskim čašama...
a moje lice
boje je noći...
umiveno tugom
oprano u boli...
noćas sam najbezvrijedniji
novčić
u novčaniku bogatog
Gazde...
a noć je tako topla...
uvijek sam sanjao
da umirem u toploj noći...
|
- 03:10 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
23.10.2004., subota
Jer moj burazer živi...
''...Jer moj burazer živi
Od starog pravila
Il' si bos il' si hadžija...''
Sjećam se kako smo samo bezbrižno zatrandali u tu trinaestu, a ni sami ne znajući da smo do tada već jednom ostarili. Sjećam se rijetkih granata na koje nismo obraćali pozornost, i sjećam se prve cigarete u Omladinskoj ulici. Ne sjećam se više tko je ukrao cijeli paket Winstona 100's u jedinoj trgovini u naselju. Bilo je strašno važno biti frajer u trinaestoj. Sjećam se karizme koja je izbijala iz svakog dijela njegovog pogleda, iz svake oktave njegovog glasa. Sjećam se da sam mu se divio. Sjećam se...
Kako smo zapalili prvi joint iza škole, i kako me oblila krv iz nosa. Ja sam mislio da ću, u najboljem slučaju umrijeti, a on je problijedio i zalijevao me nekom vodom po vratu. Kako smo skupljali pivske boce i prodavali gajbe po diskontima. Kako smo svi bili odlikaši i kako smo se svi trudili biti što bezobrazniji i okrutniji prema profi iz tjelesnog. Jer, kako rekoh, bilo je važno biti frajer... Sjećam se vječitih tamnozelenih farmerica i crne spitfire jakne, koju je nosio. Sjećam se kako je radio kontrolni iz matematike i na kraju sata napisao tuđe ime na vrhu dvolisnice. I kako sam ja predao prazan list, našvrljavši njegovo ime pri vrhu. Sjećam se da je u Neretvi jednog proljetnog dana posudio bocu ruma, i kako sam dobio degenek od starog jer sam pio. Sjećam se kako smo pucali po Kopu iz neke neispravne puške i kako je pri repetiranju iskočio feder i pogodio ga pravo među oči. Onaj tko je bar jednom vidio rastavljenu pušku, zna kakvu snagu ima takav feder. Sjećam se sam probao ostati pri sebi i ne paničariti kad ga je oblila krv i kad je od udara beživotno pao. I da smo do ambulante na Rudniku došli za deset minuta. Nije moglo bez uputnice. Kad se opet onesvijestio, on je otišao kolima hitne pomoći na kirurgiju, a ja krvav od glave do pete kući po još jednu porciju degeneka. Sjećam se da je najbolje u školi igrao lopte. Sjećam se da smo se smijali... Sjećam se... Stvarno se sjećam...
Ne sjećam se kad smo odrasli. Ne sjećam se kad su pizevi zamijenili pivske gajbe kao način zarade. Ne sjećam se kad smo se udaljili. Ni kad su ljudi za njega počeli govoriti da ima muda. Ne sjećam se ni kako me izvarao za neku lovu. Ne sjećam se ni operacija ni poslova. Ne sjećam se ni kako mu nisam smio reći da je to što radi karina. Ne sjećam se da ja nisam im'o muda. Ne sjećam se da me više rijetko primjećivao. Ne sjećam se dvadeset trećeg dana, mjeseca listopada. Ne sjećam se osamnaeste godine. Ne sjećam se uplakane škole. Ne sjećam se svojih suza, koje nisam pokušavao sakriti. Ne sjećam se nevjerice. Ne sjećam se najtužnijeg sprovoda. Ne sjećam se zatvorenog policijskog slučaja. Ne riješenog. Ne sjećam se...
IN MEMORIAM
G.P.
1982 - 2000
|
- 02:35 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
