Noćas, evo, bolje da šutim. Samo da šutim... Pobrisah sada ogroman post prepun tuge i gorčine. Uspomena. Kada bih morao zamisliti umiranje, zamislio bih ovu noć... Tijelo mi je živo, ali mislim da sam noćas umro...
Noći mojeg umiranja
ovu noć
kao prokletnik
tumaram mrakom,
kao izgnan Adam,
kao odbjegao rob,
tako prezren
tako jeftin
prljav...
u lice mi se smiju
moji snovi,
zaboravljeni,
ostavljeni negdje
po kafanskim čašama...
a moje lice
boje je noći...
umiveno tugom
oprano u boli...
noćas sam najbezvrijedniji
novčić
u novčaniku bogatog
Gazde...
a noć je tako topla...
uvijek sam sanjao
da umirem u toploj noći...