Dragi bože koji jesi, gore na nebesima
Sorry što te davim u ovaj kasni sat
Ali, ja prije svitanja
Imam još par pitanja
Kad je nebo gorilo bio sam tebi ravan
Nisam išao tamo da bih postao slavan
Pa na koju sam foru
Sad na birou
Al' sad ću reći što mi leži na duši
Makar me ubio gromom
Reci na koju foru stalno ja pušim
Pa nisam ratovao s tobom
Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik
Repetiranje u svitanje i poznati mi glasovi
Ispituju susjede, gdje je onaj drukčiji
Pogrešno mi ime piše na vratima
Pa je došao da ga skine moj drug iz djetinjstva
Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik
Nek' su proklete kiše koje su tih dana padale, i nek' su prokleti moji snovi i čežnje i... I, neka sam ja proklet. Proklet! Čudno zvuči... Proklet... A možda i nisam, možda sam samo svoju sretnu zvijezdu trošio brže nego što sam trebao. Možda sam prerano dodao gas do kraja. Ta, uvijek sam to radio. Nikad nisam drukčije znao voziti. Uvijek gas do kraja. Mnogi su se radi toga prestali voziti sa mnom. A možda je moja zvijezda bila jednostavno teški, veliki, nespretni dizelaš, koji nije mogao potegnuti baš onako kako sam ja želio. Možda... Bilo je previše 'možda' tih dana... Mislio sam o sebi... O svojim snovima, nadanjima. Mislio sam o čežnji... Dovraga i sa mnom, bio sam u pravom rasulu. Bio sam poput starog vozača autobusa. Svaki dan imao sam u svojoj životnoj vožnji pun autobus ljudi oko sebe. Pomagao sam im. Vozio ih do nekih njihovih snova i nadanja. Njihovoh čežnja... Ali, kad bi smjena završila ipak bih ostajao sasvim sam. Stari vozač bi, nakon posla vjerovatno skinuo svoju službenu kapu na dotrajalu vješalicu i pripalio lulu ili nešto slično... Ja sam dolazio kući prazan. Potpuno prazan. I bio sam tako prokleto sam. Ponekad sam se plašio da sam umislio da sam sam. Okretao bih se oko sebe i tražio. Tražio sam neku ruku. Neki pogled. Samo da me na tren razumije. Samo da na tren skine teret s mog srca. Onda sam se pitao jesam li lud. Onda sam utjehu tražio u bijelini papira zamagljenih očiju. Prije sam mislio da su ljudi tim sretniji što je njihov križ koji nose kroz život, manji. Kasnije sam uvidio da nije važna veličina križa kojeg nosiš, nego veličina srca i način na koji ga nosiš. Ali sam također uvidio da je moje srce premaleno za moj križ... Nije ga moglo podnijeti. Nije ga moglo nositi. Želio sam vrištati. Želio sam plakati. Želio sam ne biti ja. Prvi put u životu, želio sam ne biti ja. Želio sam umrijeti. Smrt se činila dako divna. Jedino je ona ostala čista. Čista, iskrena, smrt. Jednostavna. Bog je bio tu negdje, tih dana. U početku, prije svih tih kiša koje su pale, osjećao sam se tako sretno. Bio sam Njemu ravan. Osjećao sam to. Nisam ga se plašio. Nimalo. Mislio sam da me ne može dohvatiti. Nikako. Nigdje. Neranjiv sam. Dobro mi je. Prokleto mi je dobro u životu... Onda je otkrio jednu točku. Jednu. Samo jednu. Jednu jedinu točku svemira, gdje me je mogao dotaknuti i spustiti na Dno. I to iznenadnim udarcem ravno u srce. Učinio je to. Učinio je to s takvom lakoćom da volim misliti da se i On iznenadio kako je lagan posao uradio. Udario sam o Dno žestoko. I preživio. Pitam se bi li bilo bolje da nisam. Ponekad mislim da je to bila noć kada sam odrastao. Iako, bilo je još noćiju kada sam, uvijek iznova, odrastao...