Nismo se vozili ni šest sati a meni je već bilo dosta svega. I autobusa i polupijanih zemljaka i rasprave o ustašama i komunistima. Dosta mi je bilo i samoga sebe… Isključio sam se, i da sam imalo mario, vidio bih kako bešumno klizim kroz prekrasne alpske pejzaže. Snijeg se topio i cijela Austrija bila je reklama za poznatu čokoladu.
Nisam, samo, znao jesam li svakim kilometrom dalji od tebe ili bliži samom sebi, ali to je, konačno, ovog siječnja došlo na isto. Zato sam se i pretvarao da sam te izgubio sad, ove zime i ovog Božića. Baš zato sam se pretvarao da sam te izgubio sad, kad si rekla da zalizanom, prekulturnom zemljaku, u berlinskoj crkvi. Našoj, naravno.
Ne našoj, mojoj i tvojoj, jer mi odavno nemamo naših stvari, osim uspomena i sjećanja na vremena koja su bila lijepa iako su bila ružna. Nego našoj, zemljačkoj, hrvatskoj, katoličkoj crkvi u Berlinu.
Kako sam samo smijehom krio gorčinu dok sam ti preglasno čestitao i kako je neukusno dug bio onaj poljubac. Htio sam ostati u toj vječnosti tvog obraza. Umrijeti u tvom mirisu. Umjesto toga, pružio sam zemljaku ruku. Bez riječi. Čestitam…
Hvala ti, šapnula si mi kasnije, a ja nisam znao zahvaljuješ li mi što sam došao izdaleka ili što se trudim da se što bolje uklopim u svijet u koji ne pripadam. Bilo je, očito da odudaram od svih tih iseljeničkih, dijasporskih društvenih kalupa. Bilo je, valjda, očito da sam loš zemljak.
Nema na čemu, rekao sam tiho, na odlasku, a srce je htjelo iskočiti. Zemljački bend je udario prvi akord Morske vile, a ja sam odjednom umjesto Berlinom koračao Makarskom, neke davne, devedeset i neke… U mom zagrljaju i u onoj bijeloj haljini koju sam samo ja volio, krila se, desetljeće mlađa, neka druga ti…
Sve je moje snove ostvarila, mogao bi netko pročitati stih s mojih usana, da je ikoga bilo briga i da autobus u potpunom mraku nije uplovio na odmaralište iza slovensko-hrvatske granice. Vozač je šturo objasnio da stojimo pola sata i da je dobro kloniti se sumnjivih tipova koji nude brzu zaradu na okretanju šibica.
Nisam bio gladan, samo sam na brzinu sračunao da sam na pola puta do poznatih ulica i lica. Odjednom mi se učinilo savršeno jasnim, da su sve te ulice i sva ta lica ustvari ja, i da sam ja, ustvari, svi oni. Možda sam bio pospan, ali učinilo mi se savršeno jasnim, da sam na malom, mračnom autobusnom odmaralištu na pola puta do samoga sebe… Tada je nestalo gorčine i po prvi put od berlinskog kolodvora pomislio sam na nešto što nije spoznaja da je zalizani zemljak oženio ljubav moga života…
Autobus je upaljen, čekao već više od četrdeset minuta otkako je pola sata za odmor isteklo. Dvojica mladića, na pragu dvadesetih godina, nisu se pojavila. Sjedili su iza mene, i da sam mario, primijetio bih da su oni s neke druge planete, na kojoj dječaci nose plave pramenove, kulturno pričaju loš materinji jezik i ne traže način kako da sve ozbiljno pretvore u neozbiljno. Da sam imalo mario, vidio bih da su oni sve što ja nikad nisam bio.
Ugurali su se bez riječi na svoja sjedala, a ja sam se, kad je autobus krenuo i kad je žamor prestao, okrenuo i prijateljski pitao je li sve u redu. Jedan je samo spustio glavu, a drugi je suznih očiju, nespretno objašnjavao kako su izgubili sve novce na nekoj igri s kuglicom. S užasom sam shvatio o čemu se radi i pitao ih zašto, zašto su išli kod šibicara unatoč zdravoj pameti i vozačevom upozorenju… Dečko koji je šutio podigao je glavu, pogledao u prijatelja pa u mene i rekao:
- A što su to šibicari?
Post je objavljen 09.02.2009. u 10:01 sati.