Dnevnik ulice

Prosinac 2017 (1)
Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

01.11.2004., ponedjeljak

Kad sam bio mlad...

The rooms were so much colder then
My father was a soldier then
And times were very hard
When I was young
When I was young

I smoked my first cigarette at ten
And for girls I had a that yen
And I had quite a ball
When I was young

When I was young it was more important
Pain more painful and laughter much louder, yeah
When I was young
When I was young

I met my first love at thirteen
She was brown, and I was pretty green
And I learned quite a lot
When I was young
When I was young

When I was young it was more important
Pain more painful and laughter much louder, yeah
When I was young
When I was young

My faith was so much stronger then
I believed in fellow men
And I was so much older then
When I was young
When I was young
When I was young...

Ramones


Tih sam dana nekako zakrpio svoje srce, nevješto, kao neiskusni udovac zakrpu na svom tamnoplavom radničkom kombinezonu. Sunce je još bilo nisko na istoku kad je drndavi autobus ostavio Mostar iza leđa. U istom takvom su me prije nekoliko godina iz Mostara ispratili rafali... Bila su to jedina dva Teška Putovanja mog života. Vozač je, još dok je zagrijavao autobus na kolodvoru, zapalio cigatertu, i od tada je nije gasio, što nije smetalo ni meni, ni nekom nizozemskom punkeru, australskog pasoša. Jedino nekoj bakici, koja je bila i jedini preostali putnik. Na starom kasetašu vrtila se neka narodna pjesma, ne bih se baš mogao zakleti kako ide, ali čuo sam je negdje u svatovima... Uglavnom, ona je otišla, kao u svakom narodnjaku... I... Vratit će se... Hoće li?
Ja sam sebi u toj kafansko-putničkoj atmosferi pokušao objasniti kamo to idem, i... Zašto to idem? Nisam uspio... Jedino mi je srce donekle dalo odgovor, zakucavši malo brže svaki put kad bi prošli kraj table ''Dubrovnik 91 km'', ''Dubrovnik 75 km'', ''Dubrovnik 39 km''... Kod table ''Dubrovnik'', htjelo je iskočiti iz grudiju, već sam rekao da je bilo nevješto zakrpano... Par kilometara prije Grada, poslao sam Joj poruku da dolazim. Nije ništa odgovorila... Još prije nego je vozač zaustavio bus, stajao sam nestpljivo, na vratima. Kad su se otvorila, zastao sam na trenutak nesigurno, pokušavajući udahnuti dušu i ovog Grada. Umjesto toga, želudac mi se nekako čudno okrenuo i kao da sam dobio šamar... Lično od Grada... Za dobrodošlicu... Neumorni Putnik u meni već je zavolio duše mnogih gradova, i uvijek bi se našla poneka kriška mog srca za svakog od njih... Servus dragi Zagreb moj... Splite moj... Sarajevo ti si česma...
U Grad sam dolazio prvi put, ali bio sam siguran da ga, poslije ovog šamara, od spomenute torte mog srca, neće zapasti ni mrvica. Ali nisam bio raspoložen za nadmudrivanja... Prihvatio sam taj šamar muški, i sišao još stepenicu niže... Ponosno sam okrenuo i drugi obraz... U taj me ona poljubila. Nekako previše službeno... Tako da je i taj poljubac, kao da dobivam Nagradu Za Najbolju Skladbu na nekom lokalnom, kičastom, festivalu, bio shvaćen kao udarac... Drugi po redu... Ali bolniji od prvog, u svakom slučaju... Ma daj mala... Imala si ti i boljih poljubaca... Mnogo boljih...
Nismo rekli ništa. Stajao sam, držeći je za obje ruke, pokušavajući se naći u njenim očima... Ta, uvijek sam bio tu, u dubini njenih lijepih ljubičastih... Kod trećeg udarca, morao sam uzdahnuti. Ne... Nije me bilo u njenim očima... Suze su se rasule kolodvorom kao rafal pijanog Starog Svata, na vjenčanju svog najboljeg prijatelja. Bučno i sporo... I kunem se da je svaka odjekivala kad bi s obraza kliznula na tlo... Zašto bi me inače, svi ti ljudi onako čudno gledali...
Nije rekla ništa. Zagrlila me, samo. Srce je, ovaj put, prepoznalo Iskrenost. Možda bi bilo bolje da nije. Taj zagrljaj je skinuo onu traljavu zakrpu s njega... Utopio sam se u njenom mirisu... Uzela me za ruku i povela me nekim stranim ulicama, a ja sam zaželio da sam dijete i da trčim Avenijom, Bulevarom ili Lenjinovim...
Par sati kasnije ogromni bijeli brod, sa zastavicom neke banana državice, zatulio je prodorno, označivši kraj prvog poluvremena najduže ispijane kave mog života. Gubio sam već na poluvremenu... I to sa više Razloga i Zaključaka razlike... Kraj imena mog tima, još uvijek je stajala nula. Svaki put kad bi krenuo u napad ledeni sudac Realnosti i Objektivnosti spremno mi dizao zastavicu, signalizirajući Patetičnu Igru...
Zato nisam ni htio odigrati drugo poluvrijeme. Pokupio sam se sa terena, ispraćen Zvižducima konobara i njenim Pogledom. Tužnim? Sjetnim? Ipak, više onako, preplašenim... Sa kapljicom Svejednosti...
Stigla me, brzo... U nekom malom parkiću kraj rive. Tu smo se i pozdravili... Ja sam na leđa, prebacio mali ruksak u kojem su bile dvoje bokserice, četkica za zube i aftershave koji je najviše voljela, bilo je jasno da mi njena kosa noćas neće biti postelja.
Rekla je da se čuvam... Rekao sam i ja njoj par Riječi, koje se razlikuju od Ostalih Riječi po tome što ih je samo Ona čula, pa... Neka tako ostane i dalje...
Moja povratna karta bila je pocijepana još jednom u istom danu... Kad se bus već uključivao na glavnu cestu osvrnuo sam se još jednom... Ma lažem... Nisam ni prestao gledati za Njom... Zakleo bih se da je obrisala Suzu...
Više ne susrećem one table ''Dubrovnik 39 km'' i ''Dubrovnik 75 km''... Tek, negdje na ušću Najvoljenije Rijeke, kod table ''Dubrovnik 91 km'' sa velikom crnom strelicom prema lijevo, malo zadrhtim, ubacim u veću brzinu, i skrenem desno...

- 20:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #