Dnevnik ulice

Prosinac 2017 (1)
Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

03.12.2007., ponedjeljak

Rakija










Rakiju sam prvi put probao na pragu svoje tridesete, u kockarnici koja ničim nije opravdavala svoj nemaštoviti naziv – Casino. Bio je studeni, mjesec u kojem jesen zavuče ruke u džepove mog grada i po ulicama prospe zlatnocrvene banknote kojima se tako lako plaća zaboravljanje svježih i sjećanje na davne uspomene. Na uspomenama i alkoholu sam uglavnom i preživljavao te godine. I na pokojoj žlici juhe koju bi mi donijela neka od brižnih susjeda, u rijetkim trenucima kad bi me zatekle kod kuće, ili koju bi skuhala neka od gimnazijskih prijateljica koje bi s vremena na vrijeme svratile da me posjete, skuhaju nešto ili malo pospreme stan, koji odavno nije bio moj dom. – Zašto se malo ne smiriš, ne nađeš nekoga, vrijeme ti se i ženiti. – govorile bi, praveći se da sam ja onaj isti čovjek kojeg su nekad poznavale, dok i posljednja žlica ne nestane negdje između brade i podočnjaka. A u čije sam džepove, te jeseni, ja zavlačio ruke i čije sam dugove plaćao, ne znam ni sam. Svoje nisam, to je sigurno. A laž bi bila reći da nikome ništa nisam dugovao. Dugovao sam, i to mnogo. Samome sebi sam dugovao dobivene i propuštene prilike, neispunjena obećanja i vlastite poraze... Sebi sam dugovao laži i istine. Drugima sam dugovao novce. Mnogo novca.
Čovjeku koji vrijeme mjeri okretima ruleta, bila je to tek svota za običnu kockarsku noć. Ili dvije. Svima ostalima, bilo je to mnogo novca. Zato su me, često, noću pratile sjenke ljudi koje nisam poznavao i podsjećale na odavno istekle rokove. Kraj mene bi prošao krupniji dečko u crnoj kožnoj jakni, ovlaš se očešao o moje rame, onako u prolazu, i nestao negdje u pustoj ulici. Kamatari i lihvari kojim sam dugovao tako su me opominjali na odavno istekle rokove. Prema meni nisu pokazivali silu, jer su ti probisvijeti bili jedini koji su me još donekle poštovali i nisu zaboravili vremena koja smo provodili skupa i u kojim sam im plaćao cjelonoćne runde i puštao ih da kroz zamagljene prozore očeve Ascone gledaju ono što su mogli vidjeti samo na nekom satelitskom programu koji su tada počeli dopirati i do nas. Činilo se, da me gradski ološ još nije smatrao dijelom sebe, iako su me svi ostali već odavno svrstavali tamo.
Rakija je bila oštra, ali samo na tren, a onda se pretvarala u toplinu koja se razlijevala tijelom sve do vršaka prstiju među kojim sam vrtio nagomilane žetone. Dobivao sam! Dobio sam veliku količinu novca, a ta hrpa šarenih žetona bila je prilika za koju sam se molio. Prilika da dugovi nestanu isto onako kako su i nastali, i da krenem od nule. Od nule! Moga najdražeg bijelog broja na zelenoj podlozi. Rakija je klizila brže nego što se rulet okretao a hrpa žetona ispred mene je rasla. Nakon rundi i rundi rakije i ruleta, činilo se da rulet stoji a da se prostorija vrti. Činilo se da sam negdje u tom vrtlogu vidio i vlasnika ove rupe i nekoliko ljudi kojim sam dugovao. Vijesti se, valjda, brzo šire. Činilo se da sam ih zovnuo za stol i da čujem samog sebe kako pričam nešto o besmislu bogatstva i o kvaliteti zelene čoje. Činilo se da je ova noć samo moja. Činilo se da sam nedodirljiv…
Probudio sam se, ujutro, ispred svog stana, s mamurlukom srednjoškolca nakon prvog pijanstva, nesiguran što se sinoć dogodilo. Klimavim korakom sam krenuo niz ulicu, po kavu da saberem misli, ne znajući da cijeli grad već priča kako sam pijan kockao u Casinu i uzeo sve žetone koji su postojali u kockarnici. Kleli su se da sam čovjeku kojem sam najviše dugovao, rekao da se ne ništa ne brine kad sam se, već na odlasku, vratio s izlaza i sve stavio na crveno. Crvena je boja krvi moje generacije. Još samo jedan krug… Za njih…

* * *
Ni deset koraka od zgrade, zaustavio me je nepoznat tip. Sa svakim udarcem meni se vraćala po jedna izgubljena slika prošle noći. Crveni ruž hostese za ruletom, glatki crveni saten haljine bezimene ljepotice oko moga vrata, crveni žetoni najveće vrijednosti. Moje, od rakije, crvene oči i crveno lišće pod mojim nogama na izlazu. Crveno polje na zelenoj čoji. Kuglica u crnoj pregradi na broju osam i muk u prostoriji…
- Vrati pare do subote! – prestao me udarati i potvrdio je da su događaji iz mog sjećanja stvarni. Obrisao sam krv s usana i ušao u prvi kafić. Pogledi, uprti u mene, pokušavali su odgonetnuti je li istina to što se priča.
- Kao i obično? – konobar je mislio na kraći esspresso.
- Rakiju! – rekao sam, možda i preglasno.


Velikom Wallu

- 08:50 - Komentari (34) - Isprintaj - #