Dnevnik ulice

Prosinac 2017 (1)
Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

11.11.2004., četvrtak

Još jedan komad djetinjstva

E, moj Plavi, bio si malo sirov, al' ipak pravi
Nikad u dilu sa bagrom, nikom u stranu, nikome duzan
Bio si, sve u svemu, dobrom cukom naoruzan.

Sta da pricam, ja danas ne znam nikog ko ti je slican
Spremnog da bez racuna, tacno u podne
Razgrne slabe i kao Geri Kuper sam izadje pred barabe.

Da, tu i tamo, setim se devojke po kojoj se znamo
Cudljivo kisno leto sedamdes' koja, godina Raka
Kad me je skolska ljubav ostavila zbog murjaka.

Davno bilo, otad se sedam mora Dunavom slilo
Dok jedro mog kaputa burnim su morem terali vetri
Na tvoje epolete sletele su zvezde dve - tri.



U grad pod Marjanom stigli smo drndavim, busom a ljudi su se isčuđavali kako smo živi. Meni nije jasno zašto ne bi bili živi, a tek kasnije kad sam naučio ponešto o ratu, mogao sam se zakleti da je svaka ona rupa na busu, kojim tada nisam pridavao važnosti, bila promjera 7,62 mm, omiljenog automatskog oružja svih naroda i narodnosti bivše nam republike, koja se eto raspadala u trenucima kad sam ja tonuo u prvu izbjegličku noć, na strunjači sportskog centra ''Gripe'' u Splitu...
Kad imate 12, i izbjeglica ste u tuđem gradu, jer vas je iz vašeg istjerao rat, ne razbacujete se baš previše samopouzdanjem. Štedite ga i čuvate, pažljivo razmislite koliko ćete ga danas potrošiti, dva puta razmislite, baš kao što majka za malim kuhinjskim stolom, u jednom od splitskih kvartova, prevrće novonastale hrvatske dinare i bonove za ručak hotela ''Lav''... Prvi dan škole nije prošao sasvim najbolje, jer sam se, objašnjavajući jednome domicilnom kolegi regionalnu razliku između Bosne i između Hercegovine, malo zanio i umalo ga utopio u lokvi vode ispred škole. Ni drugi dan škole nije prošao najbolje, jer je spomenuti domicilni kolega, prilično našminkanog lica na kojem su se isticale modra i zelena, doveo svog tatu. Ali je zato zadnji dan škole prošao sasvim u redu. Kad su, na dodjeli svjedodžbi pročitali moje ime, ustao sam i primio pohvalnicu, svjedodžbu, drugu pohvalnicu te održao prvi govor u svom životu. Sastojao se od jedne rečenice. Ali i od te jedne stara je tamo negdje iz posljenjeg reda bacala suze radosnice u gomilu, kao mlada bombone u svatovima. Trijumf nije uspjela pokvariti ni famozna riječ ''Izbjeglica'' koja se, siguran sam, i tada šaptom razlila školskim holom... Sve između prvog i zadnjeg školskog dana, koji je ujedno i moj zadnji dan izbjeglištva, obilježio je jedan čovjek. Sada čovjek, tada klinac. Stariji tri godine od mene. Stanovao je par ulaza od moga. U njegovim sam očima prepoznao iskrenost i suosjećanje, kada su mi lokalni dripci oteli bakin stari bijeli ceker, i iz njega po rivi prosuli ručak po koji sam svaki dan išao u hotel ''Lav''... Od tada smo bili nerazdvojni. Baš nerazdvojni. U tih devet mjeseci upoznali smo jedan drugoga i bili bliži od braće. On bi spavao kod mene a ja kod njega, išli smo brodovima na Brač, bježali iz škole, povjeravali tajne jedan drugome... On je htio postat policajac a ja pilot. Bili smo pravi... On nije imao starog. Odnosno imao ga je ali bog zna gdje je bio. Jedne noći, kad sam ukrao litar crnog vina koji je stara sakrila kad dođu gosti, rekao mi je da mu je stari navijač Hajduka i da je dolazio na tekme u Split i tako sreo njegovu staru, i eto... Rodila se ljubav, a rodio se i najbolji splićanin kojeg sam sreo. Stari mu je poslije prve tekme digao sidro i razgulio u pripizdinu iz koje je i došao a njega i staru ostavio da se snalaze i da životare u malom stanu na Pujankama... Bio je jedini splićo koji ne navija za Hajduk i mrzio je sve moguće navijače iz dna duše. Jedan smo drugome na rastanku obećali vjernost i odanost, baš kao Old Shatterhand i Winnettou. ''Vidjet ćemo se za 3 zime, kad sjena masline bude sedam puta viša od mog bijelog brata. Howg!!!'' Od njega je i potekla moja ljubav za crvenokošcima i njemu dugujem današnji nadimak. Nismo se vidjeli za tri zime. Nismo se vidjeli ni za četiri ni za pet zima. Životi su nas prevarili i raštrkali brže nego što smo mogli stizati razmjenjivati nove adrese i telefone. Zadnja adresa mu je bila internat policijske akademije u Zagrebu. Debeli sloj prašine prekri to prijateljstvo, ali ga ipak sve ove godine sačuvah u srcu kao nešto nejvrijednije što udahnuh tamo uz more...
Jednoga jesenskog dana, prije dvije godine, sasvim se slučajno nađoh na sjeveru poljudske ljepotice, u pratnji svog prijatelja D.-a koji je fanatični navijač Hajduka. Derbi je bio dobar, Dinamo je gubio, sjever se veselio. Sve je bilo savršeno. Tko je stvorio nered i od kuda su se pojavili specijalci s onim svojim produženim pendrecima čini mi se da nikad neću saznati. Tko je D.-a pogodio šipkom u glavu ni to nije razjašnjeno do danas. Vratio sam se da spasim D.-a od stampeda koji se stvorio kad su specijalci ušli na tribinu, nageo se nad njega da vidim je li pri svijesti i to je bilo zadnje što sam učinio, jer me je gromada od specijalca udarila pendrekom po glavi, učinivši tribinu savršeno tihom i mirnom. Stajao sam tako sekundu, a onda zagrlio beton Sjevera. Probudio sam se na odjelu KBC ''Firule'' u 11 sati narednog dana. Gromada od policajca sjedila je kraj kreveta. Opsovah, a on skoči na noge. Kvragu, te su mi oči bile poznate. Pa naravno, ova me budala raspalila pendrečinom po glavi. Ne, ne... Čekaj... Poznate su mi još od nekud... Ovaj sam pogled već sreo. U glavi sam odvrtio scenu sa otetim i prosutim ručkom... Nema šanse... Ili...
Trebalo je deset godina da sretnem svog najboljeg prijatelja i kad smo se sreli, raspalio me pendrekom po glavi. Morao sam mu priznati bar originalnost... Ali to sam uradio tek kasnije... Poslije bog zna koje pive...Smijeh i suze smjenjivali su se te noći mnogo puta, a gazda pivnice ''Klara'' zaključao kafanu tek kad se prvi trajekt već otisnuo prema Braču, a osnovnoškolci žurili na prvi sat. Baš kao mi nekad... Baš kao mi...

- 19:58 - Komentari (24) - Isprintaj - #